Ispiši ovu stranicu
Vrati na kategoriju Impresum

Predgovor drugom izdanju

Tekst drugog (tiskanog) izdanja

© Izdavačka prava 2016.: GBV i Ivan Vrtarić

Nakladnici: GBV i Živa riječ

Prijevod i prijelom teksta: Ivan Vrtarić

CIP zapis dostupan je u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pod brojem 000931074.

ISBN 978-3-86698-593-3 (GBV)

ISBN 978-953-7786-08-3 (Živa riječ)

GBV broj: 07103

Gute Botschaft Verlag i Živa riječ

Dillenburg, Rijeka, travanj 2016.

Predgovor drugom izdanju

Kod nas među vjernicima koji svoju vjeru i praksu temelje isključivo na Bibliji, već dugo postoji potreba za dosljednim prijevodom koji se temelji na tradicionalnim tekstovima Staroga i Novoga zavjeta. Hebrejska Biblija sačuvana je zalaganjem drevnih prepisivača koji su iz naraštaja u naraštaj vrlo savjesno prepisivali izvorni tekst. Židovi su imali veliko strahopoštovanje prema svojim svetim spisima, koje su smatrali Božjim proročanskim riječima. Držali su da je Bogu više stalo do slovâ i slogova Zakona negoli do zvijezda na nebu i da nauk (doktrina) ovisi o svakoj njegovoj kvačici. U prepisivanju ovlaštenoga rukopisa bila su nametnuta pravila kojih se trebalo držati do najmanje potankosti. Prepisivač se morao služiti osobitim crnilom i pisati na osobitom pergamentu. Morao je pisati u određenom broju stupaca određene veličine, koji su smjeli sadržavati određeni broj redaka i slova. Nijedna se riječ nije smjela upisati prije negoli je se provjerilo u izvorniku. Nakon što je prijepis bio gotov, provjeren je i uspoređen s izvornikom. Ako je na pergamentu pronađena pogreška, provjera se prekidala, a pergament odbacivao. Stoga možemo imati puno povjerenje u sačuvani tekst Staroga zavjeta.

Početkom šestoga stoljeća po Kristu prepisivače je naslijedila skupina poznata kao mazoreti, koji su tijekom sljedećih pet stoljeća nastavili čuvati svete spise u obliku poznatom kao Mazoretski tekst. Taj izraz potječe od riječi mazor, koja znači uobičajen.

Daniel Bomberg tiskao je 1516-17. godine prvu Rabinsku Bibliju, a za njom je 1524-25. godine uslijedilo drugo izdanje Jakoba Ben Hajima, koje je također izdao Bomberg. Ben Hajimov tekst bio je prihvaćen u većini hebrejskih Biblija, uključujući i one kojima su se služili prevoditelji The King James Bible. Ben Hajimov tekst upotrijebljen je i za prva dva izdanja Kittelova Staroga zavjeta (Biblia Hebraica) 1906. i 1912. godine. No 1937. godine je treće izdanje Biblie Hebraice prerađeno pomoću Lenjingradskoga rukopisa (MS B19a), prijepisa Ben Asherova teksta iz 1008. godine, i u njoj je navedeno da se ono od Ben Hajimova teksta razlikuje u dvadeset do trideset tisuća slučajeva. Noviji prijevodi Biblije temelje se na Ben Asherovu tekstu (i Septuaginti), dok se ovaj temelji isključivo na Ben Hajimovu tekstu. (Osnovni podaci o Prihvaćenom tekstu Novoga zavjeta nalaze se u Predgovoru Novome zavjetu, na 954. stranici.)

Ovaj prijevod Biblije rađen je s čvrstim uvjerenjem da je tekst izvornih rukopisa Staroga i Novoga zavjeta (autografa) sačuvan u prijepisima tradicionalnoga teksta koji su nam do danas sačuvani Božjim proviđenjem, a ne da su nadahnuti i nepogrešivi bili samo izvorni rukopisi. Jer: “Riječi GOSPODINOVE su riječi čiste; kao srebro u zemljanoj peći pretopljeno, sedam puta pročišćeno. Ti ćeš ih čuvati, GOSPODINE; ti ćeš ih očuvati od ovoga naraštaja zauvijek” (Psalam 12,6.7).

Kao uzor i pomoć u prevođenju s izvornih jezika poslužili su znameniti povijesni prijevodi utemeljeni na tradicionalnim tekstovima Staroga i Novoga zavjeta: The King James Bible, češka Kralická, španjolska Reina Valèra i ruska Sinodalna Biblija. Od koristi su bili i neki drugi strani prijevodi koji ne slijede istovjetnu tekstualnu tradiciju, primjerice njemačka nerevidirana Elbelfelderska i još neki slavenski, engleski i njemački prijevodi.

Namjera je bila sačiniti Bibliju na hrvatskom književnom jeziku koja bi bila što točniji prijevod izvornih tekstova, i to prijevod načinjen prema načelu formalne, a ne dinamičke ekvivalencije (parafraza). Poštovanje prema božanskom Autoru i Njegovoj riječi vodilo je prevoditelja da prihvatljivim smatra samo načelo krajnje doslovnosti i točnosti, a ne prenošenje poruke teksta. Jedino je u pojedinim slučajevima zbog točnijeg razumijevanja umetnuta poneka riječ ili veznik, ali je to učinjeno kosim slovima, kako bi se istaklo da toga nema u izvorniku. No vjerodostojnost tih dodataka u ovoj Bibliji potvrđena je u tolikoj mjeri da ih ne treba smatrati nenadahnutima. Primjerice: sedam riječi dodanih u 1. Ivanovoj 2,23 potvrđeno je novootkrivenim drevnim rukopisima. Ono što je u Psalmu 16,8 otisnuto kosim slovima navodi Petar u Djelima 2,25, ono iz Izaije 65,1 navodi Pavao u Rimljanima 10,20, ono iz Psalma 94,11 u 1. Korinćanima 3,20, ono iz Ponovljenog Zakona 25,4 u 1. Korinćanima 9,9, a ono iz Ponovljenog Zakona 8,3 navodi Gospodin Isus u Mateju 4,4.

Premda uporaba veznika “i” u hebrejskom i grčkom tekstu nadilazi njegovu uporabu u hrvatskom jeziku, osobito kada se nalazi na početku rečenice, on je ostavljen gdje god je to bilo moguće, a samo je ponegdje, iz stilskih razloga, zamijenjen veznicima “pa” i “te”, i to ondje gdje to nimalo ne mijenja značenje teksta i nauk.

Što se tiče Božjega imena, to je najčešće Bog, što je prijevod hebrejske imenice Elohim. Jedan od Njegovih naziva je Adonai, koji je preveden s Gospodin. No Božje osobito ime je JHVH (Izl 3,14 i Iz 42,8). To ime Židovi nisu izgovarali zbog poštovanja i njegove velike svetosti. To je usvojeno i u ovom prijevodu te je u njemu, po uzoru na mnoge druge prijevode, Ime otisnuto kao GOSPODIN. Jedina iznimka je kada izrazu JHVH prethodi izraz Gospodin, to jest Adonai. U tome slučaju je ime JHVH prevedeno s BOG (Gospodin BOG).

Septuaginta, drevan prijevod Staroga zavjeta na grčki jezik, također se služio uobičajenim izrazom kirios, koji se upotrebljavao i za Boga i za ljude. No što se tiče takvog načina pisanja Božjeg imena, najveći uzor za taj običaj ipak su nadahnuti pisci Novoga zavjeta. Pod nadahnućem samoga Boga, oni Njegovo ime nisu pisali u njegovu izvornom obliku, nego su ga, čak i u navodima iz Staroga zavjeta, zamijenili nazivom Gospodin.

I sâm Gospodin Isus je usvojio taj običaj. Kad god je On navodio starozavjetne retke u kojima se nalazio tetragram, za hebrejsko ime JHWH poslužio bi se imenicom kurios. Tako se Isus, kad je izgovarao Božje ime, služio imenicom Gospodin na aramejskom ili grčkom jeziku. Primjer Gospodina i Njegovih apostola mjerodavan je.

U Mateju 4,7 Gospodin Isus je naveo Ponovljeni Zakon 6,16, gdje se nalazi izraz JHWH eloheikem. Njegov prijevod na grčki jezik glasi: kurion ton theon sou. U Mateju 21,42 Gospodin Isus je naveo Psalam 118,22-23. Božje ime JHWH iz toga teksta prevedeno je imenicom kuriou. U Luki 20,42 Gospodin Isus je naveo Psalam 110,1. U tome se psalmu nalazi izraz YHWH l'adoni, a njegov grčki prijevod glasi: ho kurios to kurio mou.

Na nekim mjestima u ovome prijevodu postoji nesuglasje između gramatičkog roda pojedine imenice i nekih zamjeničkih i glagolskih oblika, jer su neke imenice i pojmovi u izvornim jezicima drugoga roda. Kako se ne bi poremetio nauk, u tim je slučajevima zanemareno gramatičko pravilo. Neki od primjera su:

Jeruzalem: “Ovako Gospodin BOG govori Jeruzalemu: ‘Podrijetlo tvoje i rođenje od zemlje je kanaanske; tvoj otac bijaše Amorejac, a tvoja mati Hetitikinja. A što se tiče tvoga rođenja, u dan kada si rođena pupak ti nije odrezan, niti te u vodi opraše da te očiste; uopće nisi bila osoljena ni u pelene povijena’ ” (Ez 16,2-4).

Zvijezda: “I zatrubi peti anđeo; i vidjeh neku zvijezdu kako pade s neba na zemlju: i bijaše mu dan ključ od ždrijela bezdana. I otvori on ždrijelo bezdana ...” (Ot 9,1.2).

Zvijer: “I stadoh na morski žal; i ugledah gdje iz mora izlazi zvijer ... Zvijer koju vidjeh bijaše poput leoparda, stopala mu bijahu kao u medvjeda, a usta njegova kao usta lavlja ... i pokloniše se zvijeri govoreći: ‘Tko je kao Zvijer? Tko može zaratiti s njim?’ ” (Ot 13,1-3). “I uhvaćen bî Zvijer i s njim Lažni prorok koji je činio čudesa u njegovoj nazočnosti, kojima je zavodio one koji su primili žig Zvijeri i one koji se klanjahu njegovoj slici” (Ot 19,20).

Babilon: “I povika on silno, jakim glasom: ‘Pade, pade Babilon veliki, i postade prebivalištem zlodusima, i tamnicom svakom nečistom duhu, i kavezom svakoj nečistoj i mrskoj ptici. Jer su se svi narodi opili vinom gnjeva njezina bluda, i kraljevi zemaljski s njom su bludničili, i trgovci zemaljski obogatili su se od njezine silne raskoši’ ” (Ot 18,2-3).

Riječ: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom i Riječ bijaše Bog. On u početku bijaše s Bogom. Sve je po njemu postalo, i nije bez njega postalo ništa što je postalo. U njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima” (Iv 1,1-3).

Što se tiče imenice zmajevi, ona se ne odnosi na mitska bića iz bajki, nego na izumrle životinje koje se od devetnaestoga stoljeća naovamo naziva strašnim gušterima (deinos sauros), to jest dinosaurima. Diljem svijeta postoji mnoštvo arheoloških nalaza koji dokazuju da ta bića nisu izumrla “prije mnogo milijuna godina”, nego da su živjela usporedo s čovjekom. Njihov se opis nalazi u Jobu 40,15-24 i 41,1-34).

Jedna od rijetkih tuđica u ovome prijevodu je riječ satir (Iza 13,21; 34,14), koja je grčkoga podrijetla. Na spomenutim mjestima njome je prevedena hebrejska riječ saiyr (jarac), koja se odnosi na životinju, ali i na zloduha (Lev 17,7), pa se u židovskim prijevodima na engleski prevodi kao jarac-demon. Ta riječ (i njezino značenje) toliko je slična hebrejskoj da se, s pravom, pretpostavlja da potječe od nje.

Imenicom pustara, koja u ovom prijevodu na više mjesta zamjenjuje uobičajen izraz pustinja, prevedena je hebrejska imenica midbar, dok su s imenicom pustinja prevedene imenice arabah i ješimon. Naime, midbar je divljina, nenastanjen i neobrađen polupustinjski kraj u kojemu ima paše za životinje, u kojemu je Izrael preživio četrdeset godina, dok su arabah i ješimon puste neplodne ravnice. Sljedeći primjer to zorno prikazuje: “Radosna će zbog njih biti pustara (midbar) i mjesto samotno; i radovat će se pustinja (arabah) i cvjetati kao ruža” (Iza 35,1).

Hebrejska imenica zera (sjeme, potomstvo, rod) gotovo posvuda je prevedena u svom osnovnom značenju kao sjeme, jednako kao i grčka imenica spérma.

Starozavjetni naziv za prebivalište nespašenih ljudi i mjesto njihove kazne je šeol. Ta se riječ u Septuaginti (LXX), grčkome prijevodu Staroga zavjeta, prevodi kao hades (had) i ima dva značenja ovisna o kontekstu: (1.) mjesto kazne (pakao) i (2.) grob. U hrvatskim se prijevodima šeol i hades uglavnom prevode imenicom Podzemlje, što je u skladu sa shvaćanjem preuzetim iz grčke i rimske klasične literature i mitologije, a ne iz Pisma. Izraz šeol u Starom je zavjetu neodvojivo povezan s duhovnom smrću i budućom kaznom, jednako kao što je to u Novome zavjetu hades, a u uobičajenoj kršćanskoj frazeologiji pakao. Prema Psalmu 9,17 očigledno je da šeol/hades ne može biti zajedničko mjesto (ili stanje) prebivanja pokojnih vjernika i nevjernika, nego samo nevjernika; jer: “Zli će biti otposlani u pakao (šeol), i svi narodi koji Boga zaboravljaju.” Reći da će “zli biti otposlani u šeol”, pretpostavlja to da pravednici neće i jednako je kao i reći da će oni “koji ne poznaju Boga i ... koji se ne pokoravaju evanđelju našega Gospodina Isusa Krista ... biti kažnjeni vječnom propašću” (2 Sol 1,8.9). Biblijska definicija izraza hades, također, nedvosmisleno ukazuje na to da se radi o mjestu ognja i muke. U Luki 16,23-24 bogataš je “u mukama ... u plamenu” hadesa. Stoga je imenicom pakao prikladno preveden izraz hades.

U Novom zavjetu se uz grčki hades naizmjence javlja još jedan izraz koji se prevodi kao pakao, a to je hebrejska riječ gehena. Pavao u svojim pismima, koja su bila upućena nežidovima, nekoliko puta spominje hades, ali se nikada ne služi izrazom gehena. Jedino mjesto izvan evanđeljâ u kojemu je spomenuta gehena u Jakovljevoj je poslanici (3,6), koja je bila upućena Židovima. Gospodin Isus Krist se u propovijedanju Židovima u Palestini služio semitskim jezikom, dok se Pavao u svojim poslanicama crkvama diljem Rimskoga carstva služio uobičajenim grčkim jezikom. Hades je bio izraz za pakao slušateljstvu koje nije razumjelo izraz gehena. Zbog helenističkog utjecaja izraz hades ušao je u uporabu čak i u Palestini, ali je nežidovima i dalje bio jedini naziv za pakao. Gehena je hebrejska, a hades grčka riječ za pakao pa su u ovom prijevodu Novoga zavjeta obje prevedene s pakao. Posljednje mjesto u kojem su nespašeni jest ognjeno jezero (Ot 20,14.15) u koje su bačeni smrt i pakao (hades). Dok su u paklu (hades) samo duše nespašenih, u ognjenom jezeru su te duše sjedinjene s uskrslim tijelom (Iv 5,29; Dj 24,15; Mt 10,28).

Imena i zemljopisni nazivi u ovome prijevodu uglavnom su transliterirani iz izvornih jezika pa poneki od njih nisu ujednačeni u oba zavjeta (primjerice, Jišaj iz hebrejskog Starog zavjeta u Novome je Jesej), osim onih koji su toliko uvriježeni u hrvatskim prijevodima Biblije da bi njihov izvorni oblik zbunio čitatelja.

***

Kao što je to sa svakim prijevodom Biblije, nema sumnje da ni ovaj, budući da ga je radio nesavršen čovjek, nije u potpunosti dosegao zadane ciljeve. No hvala Gospodinu za Njegovu potporu tijekom gotovo deset godina rada na ovom prijevodu, kao i suradnicima koji su savjetima i ispravcima dali svoj dragocjen doprinos.

Ovaj prijevod posvećen je Njemu u čije je ime i na čiju slavu načinjen. Naša je molitva da on mnogima pomogne u boljem razumijevanju Božje poruke i upotpuni njihovo znanje o Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi, o kome tako vjerno svjedoči cjelokupno Pismo.

                                                                                                                                                                                                                       Prevoditelj


Koristimo kolačiće

Kolačiće (eng. cookies) koristimo kako bismo Vam pružili što bolje korisničko iskustvo, prikaz sustava navigacije, funkcionalnosti upravljanja košaricom i sl...
Također koristimo i Google Analytics koji sam kao i mnoge druge stranice također koriste kolačiće.

Nastavkom korištenja stranica slažete se da možemo postavljati ove vrste kolačića na vašem uređaju/računalu.

U redu Izbriši kolačiće