Sâm Gospodin Isus naučava da je Njegova crkva mjesnog karaktera. U Mateju 16,18 On kaže da će na Stijeni, to jest na sebi, utemeljiti svoju crkvu. U Mateju 18,15-17 otkriva njezinu narav kad kaže da se za brata koji sagriješi, nakon što se ne pomiri s onim protiv koga je sagriješio, to kaže crkvi. Crkvi je moguće nešto reći samo ako je mjesnog karaktera, a ne nešto sveopće i nevidljivo.
Prvi zapisani primjer u kojem je Krist upotrijebio izraz crkva nalazi se u Mateju 16,18: “... i sagradit ću na toj stijeni crkvu svoju ...” Ako je Isus mislio na nešto sveopće i nevidljivo, kao što to smatraju pobornici nauka o sveopćoj (katoličkoj), univerzalnoj Crkvi, tada smo suočeni s činjenicom da je On izokrenuo uobičajeno, dobro utvrđeno i svakome razumljivo značenje riječi ekklesia.
Ako je ono što je Isus utemeljio sveopća crkva, tada smo suočeni s činjenicom da je nastalo nešto potpuno novo. Tada je mjesna, vidljiva crkva samo bijedna krivotvorina. U tome slučaju Isus bi svojim učenicima rekao: “Ne, nisam mislio da ću izgraditi takvu vrstu crkve. Potpuno ste me pogrešno shvatili. Mislio sam na sveopću, nevidljivu crkvu.”
Suočite se s ovom jasnom činjenicom: Isus Krist nije utemeljio dvije vrste crkava – jednu mjesnu i vidljivu, a drugu sveopću i nevidljivu! (...)
Postoji dokaz da je Isus mislio na mjesnu, vidljivu zajednicu. Već je spomenuto da je, kada drugi put spominje crkvu (u Mt 18,17), Isus riječ ekklesia upotrijebio u smislu mjesne skupštine. Čujemo li govornika da izgovori neki izraz koji nismo potpuno razumjeli pa ga odmah nakon toga upotrijebi na savršeno razumljiv način, prestat će naša nedoumica. Upravo tako je i u ovom slučaju. Ako postoji ikakva dvojba u pogledu toga što je Isus smatrao crkvom u Mateju 16,18, Njegova kasnija uporaba te riječi u Mateju 18,17 trebala bi to savršeno razjasniti.
Ali ne samo to! U Knjizi Otkrivenja Isus šalje niz poruka naslovljenih na sedam crkava u Aziji. Zar je pritom rekao: “Sedam zvijezda anđeli su Crkve u Aziji”? – Nipošto! Upotrijebio je izraz “crkve”! Tada je pošao dalje i poslao određenu poruku svakoj od tih crkava. Rekao je: “Anđelu crkve u Efezu napiši ...” – i tako dalje svim sedmerim crkvama. Iz toga jasno proizlazi da tu nalazimo definirano Kristovo shvaćanje naziva "crkva". Crkvom je On smatrao svaku mjesnu, vidljivu zajednicu (The Myth of the Universal Invisible Church Theory Exploded!, Roy Mason, The Challenge Press, Little Rock, AR, 1978., str. 27-29).
Značenje imenice "crkva" u Mateju 16,18
Jezik tog odjeljka je takav da čitatelj ne može drugo negoli shvatiti da je spomenuta crkva neka golema ustanova. Te veličanstvene tvrdnje utjecale su na mnoge da misle kako je Isus imenicu "crkva" upotrijebio u nekom novom smislu. Misle da se taj naziv odnosi na nešto više negoli skupštinu i nešto više negoli na mjesne crkve u Korintu, Efezu i Antiohiji. Mnogo toga ovisi kako gledate na te crkve. Ako gledate samo na pojedine vjernike i svu njihovu nesavršenost, bit ćete vrlo razočarani sa svakom od njih. Ali ako na njih gledate kao na skupine koje tvore spašeni grešnici za koje je Isus trpio, kao na grešnike čiji su se životi potpuno izmijenili nakon što su primili Krista, kao ljude koji svijetu propovijedaju Krista i provode božanske odredbe, uvidjet ćete da su te crkve veće i važnije od bilo koje ustanove na svijetu.
Za promjenu značenja neke riječi (kao što mnogi mijenjaju značenje riječi "crkva") potrebno je imati snažne dokaze da je onaj koji ju je izrekao ili napisao njome mislio reći nešto drugo negoli joj je uobičajeno značenje. Osnovno načelo koje priznaju svi stručnjaci jest to da neka riječ mora zadržati svoje uobičajeno značenje tako dugo dok ono odgovara smislu teksta u kojem je upotrijebljena. Jedino ako ne odgovara smislu dopušteno nam je pridati joj novo ili neko ne toliko često značenje. Primijenimo li to načelo na ovo poglavlje, vidjet ćemo da “skupština” odgovara smislu pa se stoga ne možemo složiti s onima koji bi ovdje htjeli promijeniti značenje riječi "crkva". Netko bi mogao istaknuti činjenicu da je Isus rekao “crkva”, a ne “crkve”, to jest u jednini. Naš odgovor jest to da je Isus tu riječ upotrijebio u njezinu općem smislu te o svojoj crkvi govorio kao o vrsti organizacije koja će u budućnosti imati mnogo predstavnika. Kad je Bog rekao: “Načinimo čovjeka”, imenica “čovjek” bila je u jednini, jer je govorio o takvoj vrsti stvorenja koje će se razlikovati od ostalih vrsta. Time što je upotrijebio jedninu nije htio da mi vjerujemo kako će na cijelom svijetu živjeti jedan jedini čovjek. Mnogo je ljudi, ali svi oni pripadaju vrsti koja se razlikuje od ostalih vrsta Božjih stvorenja.
Isus je izraz "crkva" upotrijebio dvadeset i tri puta – dvadeset puta u Otkrivenju i tri puta u Matejevu evanđelju. Svi se slažu da u dvadeset dva slučaja ta riječ znači: skupština. Na svim tim mjestima je riječ crkva izrečena u množini ili pak je kontekst toliko jasan da nitko ni ne sumnja da se govori o mjesnom (lokalnom), vidljivom tijelu vjernika. Matej 16,18 je jedino mjesto na kojem, kako neki misle, ta riječ ima novo značenje. Ali ako je Isus tu riječ upotrijebio dvadeset i dva puta, i ni u jednom slučaju nema dvojbe u pogledu njezina značenja, tada izgleda da moramo vjerovati kako to isto značenje ima i na tom jedinom preostalom mjestu. Na tom jedinom mjestu njezin smisao odgovara kontekstu, koji uopće ne ukazuje na to da joj se treba pridati neki novi smisao. Da je Isus ovdje tu riječ upotrijebio u nekom drugom smislu, kao što neki tvrde, tada bi to izgledalo kao da je Gospodin rekao da će izgraditi neku crkvu koju kasnije više nije ni spominjao, nego je umjesto toga dvadeset i dva puta spomenuo neku drugu crkvu, za koju nikada nije ni rekao da će je izgraditi. To ne bi bilo nalik Gospodinu (A Brief History of the Baptists, Edward H. Overbey, The Challenge Press, str. 25).
A što je s nekim od redaka koji kao da potvrđuju vjerovanje u sveopću, nevidljivu, mističnu “Crkvu”?
Ne postoji ni najmanja poteškoća u razumijevanju riječi “crkva” i “crkve”, koje se javljaju u Novom zavjetu. Pod tim se riječima nepogrešivo misli na vidljivu mjesnu skupštinu ili zajednicu. Kad ljudi ne bi imali pretpostavke kojima nadomještaju njezino pravo značenje, ni u naoko nejasnim redcima ne bi bilo teško razumjeti što je to “crkva”. Oni koji to čine obično uzimaju nekoliko redaka iz Pavlovih pisama Efežanima i Kološanima. Zar se Pavao trudio osnivati crkve – skupštine – i često osjećao “brigu za sve crkve”, kao što se izrazio, i je li sav svoj život uložio za dobrobit crkava pa odjedanput izmislio potpuno novo shvaćanje crkve? Je li vjerovao da, u stvari, postoje dvije crkve, jedna mjesna i vidljiva, a druga sveopća i nevidljiva? Krajnja je glupost i sama pretpostavka da je to tako! Potpuno je nepotrebno uvoditi posve novu vrst crkve. Jedino što je nužno jest protumačiti riječ “crkva” u skladu s utvrđenim jezičnim pravilima. U nekim se slučajevima radi o apstraktnom (misaonom) značenju riječi “crkva”, u nekim o općem (generičkom) značenju, a u nekim o konceptu crkve u budućnosti ... Razmotrimo nekoliko redaka u kojima je riječ “crkva” iznesena na takav način da podupire pokušaje krivovjerca koji promiče teoriju o sveopćoj (katoličkoj) Crkvi.
1 Kor 15,9: “... jer sam progonio crkvu Božju.”
Ovaj će redak slabo pomoći onima koji vjeruju u sveopću Crkvu. Koliko nam to otkriva Pismo, Pavao nikada nije progonio nijednu drugu crkvu osim jeruzalemske. Bila je to golema crkva od nekoliko tisuća vjernika, a Pavao ju je pustošio rastjeravši njezine članove po svoj zemlji. Dakle, njegovo proganjanje imalo je utjecaj na samo jednu mjesnu, vidljivu zajednicu – crkvu u Jeruzalemu.
Ef 1,22-23: “Sve je podložio pod noge njegove, a njega je dao da bude glavom nad svime crkvi, koja je njegovo tijelo, punina njega koji ispunjava sve u svemu.”
Ni u ovome nema ničega što bi opravdavalo zamisao da Pavao piše o nekoj novoj vrsti crkve. Ovdje on naziv “crkva” upotrebljava u apstraktnom smislu; ali da je Pavao, u skladu s jezičnim pravilima, išao potanko objašnjavati o čemu se radi, svakako bi ukazao na to da se radi o mjesnoj skupštini.
Primjerice, možemo reći da se prosječan američki dom temelji na braku. Ne bi li bilo glupo američki dom smatrati nekom vrstom sveopćeg, nevidljivog doma? Ni u kojem slučaju; da bi se potanko objasnilo na što se misli, trebalo bi ukazati na neki stvaran, vidljiv dom.
Ali neki tvrde da taj redak zahtijeva nešto veće od običnog mjesnog tijela, jer je Krist Glava nad svime u njemu. Zbog čega? Istina jest to da je svaka mjesna crkva tijelo Kristovo i On treba biti glavom nad svime u svakoj takvoj crkvi. Pavao, pisac ovoga retka, na isti način piše Korinćanima (u 1 Kor 12,27) i kaže im: “A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi.” U nekim prijevodima tu dolazi “Tijelo Kristovo”, ali u grčkome uz tu riječ nema određenog člana (zbog čega bi se tijelo pisalo velikim slovom). Ako je korintska crkva bila “tijelo Kristovo”, tada je svaka slična crkva to isto.
Ef 3,21: “... njemu slava u crkvi po Kristu Isusu u svim naraštajima, svijetu bez svršetka!”
Je li to neka druga vrsta crkve negoli ona koja se toliko puta spominje u Novom zavjetu? Nipošto. Tu se radi o crkvi u perspektivi – u budućnosti. Možemo si zamisliti trenutak kada će postojati sveopća skupština koju će tvoriti svi spašeni članovi iz svih mjesnih crkava koje su ikad postojale. I ta će biti na jednom mjestu i vidljiva. Takva crkva još uvijek ne postoji, ali je možemo unaprijed zamisliti. Jednog će dana nastati i proslavljati Krista u vijeke vjekova.
Ef 5,27: “... da sebi predvede crkvu slavnu, bez mrlje ili nabora ili čega takvoga, nego da bude sveta i bez ljage.”
Pobornici teorije o sveopćoj Crkvi silno vole ovaj redak, ali on, u stvari, ne podupire njihove tvrdnje. Tu, ponovno, vidimo crkvu u budućnosti. Ovaj redak gleda dalje od ovog razdoblja, u doba kad će postojati sveopća skupština sastavljena od svih spašenih članova iz pravih mjesnih skupština sa Zemlje ... Riječ “crkva” u ovom retku ne protivi se uobičajenom značenju riječi ekklesia, jer kad crkva bude predvedena Kristu, u ovdje spomenutom smislu, bit će i mjesna (na jednom mjestu) i vidljiva.
Mjesne, vidljive crkve – jedina vrst crkava koje Novi zavjet poznaje, nesavršene su. One imaju mrlje i nabore ... Sve vidljive crkve će u jednom prekrasnom trenutku u povijesti zauvijek biti pročišćene i očišćene od svake nesavršenosti.
Kol 1,18: “On je i glava tijela, crkve.”
Kol 1,24: “... za njegovo tijelo, koje je crkva.”
Pobornici teorije o sveopćoj Crkvi, izgleda, misle da Kristu ne bi pristajalo to da bude glavom svakoj mjesnoj crkvi – stoga se mora raditi o nečem golemom, maglovitom i sveopćem što bi bilo dostojno Njegova vodstva. Htio bih reći da je Krist glava svake prave crkve, a to “Nešto” golemo, maglovito i sveopće nedostojno je Kristova vodstva. Ranije u ovom poglavlju dokazao sam svoju tvrdnju ukazavši na to da je Pavao, pišući korintskoj crkvi (12,27) rekao: “A vi ste tijelo Kristovo.”
Budući da univerzalisti, oni koji tvrde da će biti spašeni svi bez obzira vjeruju li u Krista, toliko zastupaju pretpostavku da crkva kojoj je Krist glava treba biti golema i sveopća, dopustite mi da vam dokažem kako to nije istina. U 1 Kor 11,3 nalazimo ove riječi: “Ali bih htio da znate da je svakome muškarcu glava Krist, glava ženi je muškarac, a glava Kristu je Bog.” Tu se kaže da je Krist glava svakome muškarcu, a ako je to istina (nesumnjivo da Pavao misli na spašene osobe), zar je onda pretjerano vjerovati da je Krist glava svake prave crkve?
I još nešto: tu kaže da je glava ženi muškarac. Radi li se tu o nekoj golemoj, sveopćoj ženi? Smiješno! No to nije nimalo smješnije negoli zamisao o golemoj sveopćoj nevidljivoj Crkvi. Ne, “žena” je ovdje spomenuta u apstraktnom smislu; ali kada se to apstraktno prevede u zbilju i točno odredi značenje riječi, tada neizostavno treba ukazati na neku stvarnu ženu. Neshvaćanje ili odbacivanje tog jezičnog pravila potpora je daljnjem postojanju teorije o sveopćoj Crkvi. Takvi koji o mnogo čemu govore u apstraktnom smislu i zatim pojasne što to znači u zbilji, ne dopuštaju da isto pravilo važi i u uporabi izraza “crkva”. Primjerice, u Americi se kaže da “automobil ubije više ljudi negoli rat”. Koji automobil? Nekakav golem sveopći nevidljiv automobil? Ne, takav automobil nikada nije nikoga ubio. Želimo li biti konkretni, tada uvijek moramo doći do toga da se radi o mjesnom, vidljivom automobilu koji je izazvao smrt. Zbog čega ne shvaćamo to isto u pogledu “crkve”? Oni koji su shvatili značenje riječi “crkva” odbacili su teoriju o sveopćoj Crkvi, baš kao i ja (Roy Mason, isto 22-27).
Na žalost, mnogi su danas pobornici teorije o sveopćoj Crkvi. To shvaćanje donijelo je mnogo zla kršćanstvu. Slobodno možemo reći da je jedan od najđavolskijih pokreta u povijesti – ekumenski pokret – u velikoj mjeri ishod te teorije. Zbog te teorije dolazi do ujedinjavanja, povezivanja i suradnje vjernika različitih denominacija. U istoj knjizi (str. 20-21) Mason govori kako zna za goleme evangelizacijske skupove na kojima se vođe čak ni ne slažu u tome na koji se način čovjek može spasiti. “Pretpostavimo”, kaže on, “da na nekom takvom skupu istupi neki tragatelj i upita: ‘Što moram učiniti da bih bio spašen?’ Na podiju je nekoliko propovjednika i jedan od njih, baptist, odgovori mu Pavlovim riječima: ‘Vjeruj u Gospodina Isusa Krista i bit ćeš spašen’ (Dj 16,31). Nato mu u riječ upadne propovjednik Kristove crkve: ‘Nije to sve. Moraš se krstiti (uranjanjem) ako želiš biti spašen.’ U razgovor se uključi metodistički pastor i kaže: ‘Oprostite, ali za to je dovoljno škropljenje ili polijevanje.’ – ‘Ali imajte na umu’, doda propovjednik jedne druge denominacije, ‘bit ćete spašeni samo ako opet ne sagriješite. Želite li biti spašeni, tada morate izdržati do svršetka.’ Jadni se pokajnik potpuno zbunio dok su proturječni argumenti postajali sve žešći. Na posljetku je jedan od propovjednika ugasio oganj rekavši: ‘U redu, ne slažemo se u vezi nekih stvari, ali te razlike tiču se samo naših malih mjesnih crkava. Imajmo na umu da smo svi mi udovi goleme sveopće Crkve.’ Skup je završio tako da su svi zapjevali: ‘Mi podijeljeni nismo, jedno tijelo smo mi ...’ (u nekim hrvatskim pjesmaricama: Mi smo jedno u Duhu) – Da, teorija sveopće Crkve izravno je uključena u ujedinjavanje u kojem se zanemaruju uvjerenja i žrtvuju istine Božje riječi.”
Preveo i obradio Ivan Vrtarić