Psalam 119
- 73 JUD Tvoje su me ruke stvorile i oblikovale me: daj mi razbora da naučim tvoje zapovijedi!
- 74 Koji se tebe boje, gledat će me i radovat’ se; jer u tvoju pouzdah se riječ.
- 75 Znam, GOSPODE, da su ti sudovi pravedni i da si me u vjernosti svojoj pritisnuo.
- 76 Neka mi, molim te, milosrđe tvoje bude utjehom, po riječi tvojoj sluzi tvojemu.
- 77 Nek dođu na me smilovanja tvoja, da bih živio; jer Zakon tvoj moja je naslada.
- 78 Nek se postide oholice, jer mi podvaljuju laži, a ja ću o tvojim razmišljati odredbama.
- 79 Neka se okrenu k meni koji se tebe boje i koji su upoznali tvoja svjedočanstva.
- 80 Srce moje nek bude besprijekorno u propisima tvojim – da se ne bih postidio.
Živimo u vremenu u kojem se gotovo sve očekuje odmah. Brza rješenja, brzi odgovori, brzi rezultati. Čekanje nam teško pada jer smo navikli na trenutačnost. No duhovna zrelost ne nastaje preko noći. Bog često oblikuje naše srce upravo kroz razdoblja čekanja, kušnji i neizvjesnosti.
Psalmist u Psalmu 119,73–80 pokazuje srce čovjeka koji još nije vidio potpuno ispunjenje Božjih obećanja, ali ne odustaje. On čeka Božju riječ. Čeka Božje djelovanje. Čeka s nadom, iako prolazi kroz nevolju.
Bog koji me stvorio vjerno će dovršiti ono što je započeo
Psalmist započinje riječima:
“Tvoje su me ruke stvorile i oblikovale me: daj mi razbora da naučim tvoje zapovijedi!“
Ovo je duboko priznanje ovisnosti o Bogu. Psalmist zna da nije slučajno stvoren. Bog ga je oblikovao, dao mu život i ima svrhu za njega.
Bog koji me stvorio vjerno će dovršiti ono što je započeo. On ne započinje djelo da bi ga napustio. Ruke koje su nas oblikovale mogu nas i voditi, poučiti, obnoviti i osnažiti.
Zato psalmist ne traži samo izbavljenje iz nevolje, nego razumijevanje. On moli: „Daj mi razum.“ Drugim riječima: „Gospodine, nauči me kako živjeti po tvojoj riječi.“
Bog je vjeran i kada dopušta nevolju
Jedan od najsnažnijih redaka u ovom odlomku glasi:
“Znam, GOSPODE, da su ti sudovi pravedni i da si me u vjernosti svojoj pritisnuo.”
To nije laka rečenica. Psalmist ne kaže samo da je Bog bio vjeran nakon nevolje, nego da je bio vjeran i u samoj nevolji.
To nas uči da Božja vjernost nije prisutna samo u trenucima blagoslova, uspjeha i radosti. Bog je vjeran i kada dopušta teško razdoblje, kada nas ispravlja, kada nas usporava i kada nas uči pouzdanju.
Nevolja u Božjim rukama nije dokaz da nas je Bog zaboravio. Ponekad je upravo znak da nas ne pušta da nastavimo putem koji bi nas udaljio od njega.
Isti Bog koji dopušta bol donosi i utjehu
Psalmist dalje moli:
“Neka mi, molim te, milosrđe tvoje bude utjehom, po riječi tvojoj sluzi tvojemu.“
I još:
“Nek dođu na me smilovanja tvoja, da bih živio; jer Zakon tvoj moja je naslada.“
Ovdje vidimo predivan paradoks: isti Bog koji dopušta nevolju jest Bog koji tješi. Isti Bog koji oblikuje kroz bol jest Bog koji obnavlja kroz milosrđe.
Bog nije hladan promatrač naše patnje. On je Otac koji zna što radi, čak i onda kada mi ne razumijemo. Njegova disciplina nikada nije odvojena od njegove ljubavi. Njegova pravednost nikada nije bez milosrđa.
Nada se održava radošću u Božjoj riječi
Psalmist ne preživljava čekanje oslanjajući se na vlastitu snagu. Njegova nada hrani se Božjom riječju:
“Jer je zakon tvoj moja radost.“
“Razmišljat ću o tvojim odredbama.“
Čekanje bez Božje riječi lako se pretvara u strah, sumnju i razočaranje. Ali čekanje ispunjeno Božjom riječju postaje prostor u kojem Bog jača vjeru.
Zato je važno ne samo čitati Božju riječ, nego i razmišljati o njoj. Dopustiti joj da oblikuje naše misli, naše reakcije, naše odluke i naše poglede na okolnosti.
Ustrajnost oblikuje srce bez srama
Na kraju odlomka psalmist moli:
“Srce moje nek bude besprijekorno u propisima tvojim – da se ne bih postidio.“
Njegova najveća briga nije samo kako će završiti njegove okolnosti, nego kakvo će biti njegovo srce. On ne želi izići iz nevolje ogorčen, nepouzdan ili udaljen od Boga. Želi srce koje ostaje vjerno.
To je znak duhovne zrelosti. Zrela osoba ne pita samo: „Kada će ovo završiti?“ nego: „Kakav ću biti kada ovo završi?“
Ustrajnost postaje svjedočanstvo drugima
Psalmist kaže:
“Koji se tebe boje, gledat će me i radovat’ se; jer u tvoju pouzdah se riječ.“
Naša vjera u nevolji nikada nije samo privatna stvar. Drugi ljudi promatraju kako čekamo, kako reagiramo, kako govorimo i gdje tražimo utjehu.
Kada vjernik usred kušnje ostaje pouzdan u Božju riječ, to može ohrabriti druge. Njegova ustrajnost postaje svjedočanstvo. Njegova nada postaje poticaj. Njegovo čekanje postaje dokaz da se Bog može pouzdati.
Zaključak
Psalam 119,73–80 uči nas da čekanje nije izgubljeno vrijeme kada čekamo Boga. To je prostor u kojem nas Bog oblikuje, čisti, poučava i priprema.
Možda još ne vidimo potpuno ispunjenje Božjih obećanja. Možda još čekamo odgovor, promjenu, izbavljenje ili jasnoću. Ali psalmist nas podsjeća da možemo čekati s pouzdanjem.
Bog koji nas je stvorio neće nas ostaviti nedovršenima.
Bog koji dopušta nevolju zna kako donijeti utjehu.
Bog koji nas poziva da čekamo svoju riječ ostaje vjeran do kraja.
Zato možemo moliti zajedno s psalmistom:
“Daj mi razum da naučim tvoje zapovijedi.“
“Neka me utješi tvoja dobrota.“
“Neka moje srce bude besprijekorno da se ne postidim.“
Citati za razmišljanje
Leupold
“Jedinstveni naglasak ovog odlomka mogao bi se sažeti ovako: Kada Bog izbavi svoga slugu koji je čuvao njegovu riječ, takvo izbavljenje snažno će ohrabriti i utješiti druge Božje svete. Postoji i određena naznaka koristi koja proizlazi iz nevolje (r. 75), uz dodatni naglasak da je pisac spreman prihvatiti sve što mu Gospodin pošalje u tom pogledu.”
Barnes
“Budući da sam svoje postojanje primio od tebe, potpuno sam ovisan o tebi da ostvariš svrhu zbog koje sam stvoren. Samo moj Stvoritelj može mi dati razumijevanje. Nemam nikakve izvore u sebi samome.”
Barnes
“On je bio Božji prijatelj; nalazio je zadovoljstvo u njegovoj službi i njegovim zapovijedima. Stoga se s pravom mogao obratiti Bogu i tražiti njegovu pomoć. To je ispravan temelj za obraćanje Bogu u molitvi – ne zbog vlastite zasluge ili prava, nego zato što možemo opravdano vjerovati da će Bog štititi svoje prijatelje i izbaviti ih u dan nevolje.”
Spurgeon (o retku 74)
“Kada Božji čovjek primi milost za sebe, postaje blagoslov drugima, osobito ako ga je ta milost učinila čovjekom zdravog razumijevanja i svetog znanja. Bogobojazni ljudi bivaju ohrabreni kada susretnu iskusne vjernike. Čovjek nade Božji je dar u vremenima kada stvari propadaju ili su u opasnosti.
Ljudi puni nade donose sa sobom radost. Malodušni duhovi šire zarazu obeshrabrenja i zato ih malo tko rado vidi. Nasuprot tome, oni čije su nade utemeljene na Božjoj riječi nose sunce na svojim licima i njihovi ih bližnji rado dočekuju.”
Pitanja za osobno razmišljanje:
- Vjerujemo li Lončaru da će dovršiti svoje djelo oblikovanja našeg života kroz kušnje i nevolje? Zna li naš Stvoritelj doista što je najbolje za nas?
- Jesu li drugi vjernici ohrabreni kada nas vide? Imamo li pozitivno i živo svjedočanstvo? Odražava li naš osmijeh i naše lice strpljivo pouzdanje u Gospodina?
- Odvajamo li vrijeme za razmišljanje o Božjoj riječi? Kako svoju djecu učimo toj disciplini? Kakvu glad imamo za Božjom riječju?
- Proučavajte Kristovo suosjećanje u evanđeljima.