Psalam 119,169–176
- 169 TAV Vapaj moj neka dođe preda te, GOSPODE, po riječi svojoj razbora mi daj.
- 170 Nek molba moja dospije preda te, po riječi me svojoj izbavi.
- 171 Moje će usne izlijevati hvalu kad me naučiš svojim propisima.
- 172 Jezik moj govorit će o riječi tvojoj, jer sve su zapovijedi tvoje pravične.
- 173 Neka mi ruka tvoja bude na pomoć, jer sam odredbe tvoje izabrao.
- 174 Čeznem, GOSPODE, za tvojim spasenjem, i Zakon tvoj moja je naslada.
- 175 Nek živi duša moja da tebe hvali, i sudovi tvoji neka mi pomognu!
- 176 Zalutah kao ovca izgubljena; potraži slugu svojega, jer zapovijedi tvojih ne zaboravih!
Psalam 119 završava molitvom čovjeka koji je duboko upoznao vrijednost Božje riječi, ali je istodobno svjestan vlastite slabosti i potpune ovisnosti o Bogu.
Nakon 176 redaka o Božjim zapovijedima, uredbama, svjedočanstvima i obećanjima, mogli bismo očekivati završetak ispunjen osjećajem duhovne sigurnosti i osobne snage. Međutim, psalmist ne završava hvaleći vlastitu vjernost. Završava vapajem:
„Zalutah kao ovca izgubljena; potraži slugu svojega.“
To je iznenađujući, ali prikladan završetak.
Čovjek koji istinski poznaje Božju riječ ne postaje ohol. Što dublje upoznaje Boga, to jasnije vidi koliko mu je potrebna Božja milost, vodstvo i pomoć.
Posljednja strofa Psalma 119 zato sažima jednu od glavnih poruka cijeloga psalma:
Blizak odnos s Bogom, izgrađen molitvom i njegovom riječju, vodi nas prema pouzdanom očekivanju njegove pomoći.
Molitva koja dolazi pred Boga
Psalmist započinje riječima:
„Neka vapaj moj dođe pred lice tvoje, Gospodine; po riječi svojoj urazumi me!“
On ne skriva svoju potrebu. Ne pokušava ostaviti dojam da ima sve pod kontrolom. Pred Boga dolazi s vapajem.
Vapaj je više od izgovorene molitve. To je molitva koja dolazi iz dubine srca. Nastaje kada čovjek osjeti da vlastita snaga, mudrost i sposobnosti nisu dovoljne.
Psalmist zatim moli:
„Neka molitva moja dođe pred lice tvoje; po riječi svojoj izbavi me!“
Primijetimo povezanost molitve i Božje riječi.
Psalmist ne traži samo izbavljenje iz teških okolnosti. Najprije traži razumijevanje. Želi da mu Bog pomogne vidjeti stvari iz ispravne perspektive.
Često želimo da Bog odmah promijeni okolnosti. Međutim, Bog ponekad prije okolnosti želi promijeniti naše razumijevanje, način razmišljanja i pogled na njega.
Zato je psalmistu potrebno dvoje:
- razumijevanje prema Božjoj riječi
- izbavljenje prema Božjem obećanju
Božja pomoć nije samo u tome da nas izvede iz problema. Njegova pomoć vidi se i u tome što nas kroz problem uči, ispravlja i oblikuje.
Božja riječ pretvara molitvu u hvalu
Nakon vapaja psalmist govori:
„Neka usne moje izliju hvalu, jer me učiš uredbama svojim!“
Molitva se postupno pretvara u slavljenje.
To se često događa kada vjernik ostane dovoljno dugo pred Bogom. Možda u molitvu ulazi opterećen, zabrinut ili zbunjen, ali dok razmišlja o Božjoj riječi, ponovno se prisjeća tko je Bog.
Okolnosti se možda još nisu promijenile, ali srce počinje gledati prema Božjoj vjernosti.
Psalmist nastavlja:
„Neka jezik moj pjeva o riječi tvojoj, jer sve su zapovijedi tvoje pravedne.“
On ne slavi Boga samo zato što očekuje pomoć. Slavi ga zato što zna da je sve što Bog govori pravedno.
U svijetu u kojem ljudi često određuju dobro i zlo prema vlastitim osjećajima, željama i interesima, psalmist čvrsto stoji na istini da je Božja riječ pravedna.
Božje zapovijedi nisu samovoljne. One proizlaze iz njegova svetoga, pravednoga i dobroga karaktera.
Kada nas Bog poučava svojom riječju, ne oduzima nam život. On nas vodi putem života.
Ruka spremna pomoći
Psalmist zatim izravno moli:
„Neka mi ruka tvoja bude na pomoć, jer izabrah naredbe tvoje.“
Božja ruka u Bibliji često označava njegovu snagu, djelovanje, zaštitu i izbavljenje.
Psalmist ne traži samo savjet ili ohrabrenje. Potrebna mu je Božja ruka. Potrebno mu je da Bog stvarno djeluje.
No njegova molitva nije odvojena od njegove životne odluke:
„Jer izabrah naredbe tvoje.“
On je donio odluku da će slijediti Božji put.
To ne znači da je savršen. Ne znači da nikada neće pogriješiti. Znači da je usmjerenje njegova života jasno. Odabrao je Božju istinu kao temelj svojih odluka.
Božju pomoć ne zaslužujemo poslušnošću. Ipak, poslušnost pokazuje da ozbiljno vjerujemo Bogu i da smo spremni slijediti put kojim nas vodi.
Ne možemo svjesno birati neposlušnost, a zatim očekivati da će Bog potvrditi svaki naš plan.
Psalmist ne traži Božju ruku kako bi nastavio živjeti po svome. Traži je jer je odabrao Božje putove.
Čeznuti za Božjim spasenjem
Psalmist kaže:
„Čeznem za spasenjem tvojim, Gospodine, i Zakon tvoj moja je naslada.“
Čeznuti znači snažno željeti, čekati i nadati se.
Božja pomoć ponekad ne dolazi onda kada bismo je mi željeli. Vjera zato nije samo sposobnost vjerovanja da Bog može djelovati. Vjera uključuje i spremnost čekanja da Bog djeluje u svoje vrijeme.
Psalmist čezne za Božjim spasenjem, ali se u čekanju ne udaljava od Božje riječi.
Naprotiv, Božji Zakon postaje njegova naslada.
To je važno jer čekanje može srce odvesti u dva smjera.
Može nas odvesti prema ogorčenosti, sumnji i nepovjerenju. Ali može nas odvesti i prema dubljem oslanjanju na Boga.
Psalmist je odlučio da će tijekom čekanja ostati uz Božju riječ.
Kada odgovori kasne, obećanja izgledaju daleko, a okolnosti ostaju teške, Božja riječ čuva srce da ne potone u očaj.
Život koji postoji radi Božje slave
Psalmist moli:
„Neka živi duša moja i neka te hvali, a tvoji sudovi neka mi pomognu!“
On ne želi živjeti samo radi sebe.
Ne moli jednostavno: „Sačuvaj me kako bih mogao nastaviti ostvarivati svoje planove.“
Njegova molitva glasi:
„Neka živi duša moja i neka te hvali.“
To je ispravno razumijevanje svrhe života.
Život nije prvenstveno prilika da postanemo poznati, uspješni, sigurni ili zadovoljni sobom. Život je dar koji treba biti usmjeren prema Božjoj slavi.
Psalmist želi živjeti kako bi mogao hvaliti Boga.
To ne znači da se hvala svodi samo na riječi ili pjesmu. Cijeli život može postati hvala Bogu kada se njegove odluke, odnosi, prioriteti i postupci oblikuju prema Božjoj volji.
Najdublji smisao Božje pomoći nije samo da nam bude lakše. Bog nam pomaže kako bismo svojim životom pokazivali njegovu dobrotu i vjernost.
Izgubljena ovca kojoj je potreban Pastir
Posljednji redak Psalma 119 glasi:
„Zalutah kao ovca izgubljena; potraži slugu svojega, jer zapovijedi tvojih ne zaboravih.“
Ove riječi pokazuju iznimnu poniznost.
Psalmist je toliko puta govorio o svojoj ljubavi prema Božjoj riječi. Govorio je da je pamti, ljubi, čuva i izvršava. Ipak, na kraju priznaje:
„Zalutao sam.“
To nije proturječnost.
Čovjek može ljubiti Boga i ipak se osjećati izgubljeno. Može željeti poslušnost, a ipak postati slab, iscrpljen, zbunjen ili preplavljen teškoćama.
Ovca se može udaljiti ne zato što mrzi pastira, nego zato što je slaba, kratkovidna i ranjiva.
Psalmist zato ne govori: „Pokazat ću ti kako se mogu sam vratiti.“
On moli:
„Potraži slugu svojega.“
U tome se vidi srce evanđelja.
Naša nada nije u tome da nikada nećemo zalutati. Naša nada nalazi se u Pastiru koji traži izgubljene.
Isus je rekao da dobri pastir ostavlja devedeset i devet ovaca i ide za izgubljenom dok je ne pronađe.
Psalmist se ne uzda u vlastitu savršenost, nego u Božje suosjećanje.
Božja riječ i Božja ruka
Posljednja strofa Psalma 119 povezuje dvije stvarnosti koje se ne smiju razdvajati:
- Božju riječ
- Božju ruku
Božja riječ otkriva tko je Bog, što želi i kako trebamo živjeti.
Božja ruka označava njegovo stvarno djelovanje u našem životu.
Psalmist čita, sluša, pamti i ljubi Božju riječ. Ali istodobno moli da mu Bog pomogne.
On zna da poznavanje istine ne uklanja potrebu za Božjom snagom.
Potrebna nam je Božja riječ da bismo znali put.
Potrebna nam je Božja ruka da bismo njime mogli hodati.
Potrebna nam je njegova riječ da razumijemo.
Potrebna nam je njegova ruka da budemo izbavljeni.
Potrebna nam je njegova riječ da sačuvamo vjeru.
Potrebna nam je njegova ruka kada se osjećamo kao izgubljena ovca.
Kada ne vidiš izlaz, ostani blizu Boga
Možda se danas nalaziš u okolnostima koje ne razumiješ.
Možda dugo čekaš odgovor.
Možda si umoran od borbe, razočaran zbog neispunjenih očekivanja ili zabrinut zbog budućnosti.
Možda znaš što Božja riječ govori, ali ti se čini da nemaš snage nastaviti.
Tada molitva psalmista može postati i tvoja molitva:
„Gospodine, čuj moj vapaj.“
„Daj mi razumijevanje prema svojoj riječi.“
„Izbavi me prema svojem obećanju.“
„Neka tvoja ruka bude spremna pomoći mi.“
„Potraži me kada zalutam.“
Bog nije dalek od onih koji mu dolaze ponizna srca.
Njegova riječ još uvijek daje svjetlo.
Njegova obećanja još uvijek ostaju čvrsta.
Njegova ruka nije prekratka da spasi.
Njegovo srce nije ravnodušno prema izgubljenim ovcama.
Zato nemoj dopustiti da te čekanje udalji od Boga.
Nastavi moliti.
Nastavi slušati njegovu riječ.
Nastavi birati njegove putove.
Nastavi čeznuti za njegovom pomoći.
A kada se osjećaš izgubljeno, nemoj glumiti da si snažan.
Zavapi Dobrom Pastiru.
Božja ruka najjasnije se vidi onda kada prestanemo vjerovati vlastitoj snazi i potpuno se oslonimo na njega.
Mogu ga dodatno prilagoditi kraćem formatu za crkvenu web-stranicu ili oblikovati snažan izvadak za naslovnicu i društvene mreže.
Citati za razmišljanje
William Yates
„Odlučnost u ustrajnosti.“
„Moje će usne izgovarati hvalu.“
Psalmist završava svoju poruku moleći Boga za novu duhovnu pomoć, ali istodobno jasno izražava svoju odluku da će ostati čvrsto ukorijenjen na temelju Božjih pouka.
Peter C. Craigie
U završnoj strofi, obilježenoj hebrejskim slovom Taw, ponovno se pojavljuju gotovo sve glavne teme Psalma 119: dvostruka molitva, ispovijed pobožnosti i vapaj iz nevolje.
Posebno je značajan redak 175, koji pokazuje da je slavljenje Boga pravi cilj ljudskoga života (usp. Ps 115,18), dok redak 176 dirljivo prikazuje vapaj Dobrom Pastiru da potraži svoju izgubljenu ovcu.
Dvostruka molitva u recima 169–170 te pozivanje na Božje sudove pokazuju dva pola cijeloga psalma.
S jedne strane stoji Božja objavljena riječ (Tora). Psalmist moli za razumijevanje kako bi mogao živjeti u skladu s Božjom voljom.
S druge strane stoji nada u Božju providnosnu intervenciju, pa i za nju moli usred svoje nevolje.
Između ta dva pola nalazi se sam psalmist. Molitvom održava zajedništvo s Bogom, pogledom vjere promatra Božju riječ, a pogledom nade očekuje Božje djelovanje.
Na taj način isti živi Bog objavljuje se kroz svoju pisanu riječ, ali i kroz svoju providnost, vodeći i izbavljajući svoj narod u životnim kušnjama.
Willem VanGemeren
Govoreći o posljednjem retku psalma (r. 176), VanGemeren piše:
Posljednji ton Psalma 119 nije priznanje otpadništva, nego vapaj slomljenoga srca.
Psalmist se osjeća bespomoćno poput izgubljene ovce (usp. Jr 50,6; Ez 34,4–6.16) te moli svoga Dobroga Pastira da ga potraži (usp. Lk 15,4).
Njegov osjećaj izgubljenosti nije posljedica zanemarivanja Boga ili njegove riječi, nego mnogih nevolja i pritisaka koje je tijekom cijeloga psalma opisivao.
H. C. Leupold
Psalam završava nizom molitava za razumijevanje, pomoć i milost zahvalnoga srca prema Božjoj riječi.
Gotovo svaki redak završne strofe sadrži neku molbu.
Zanimljivo je koliko se često tijekom cijelog Psalma 119 ponavlja molitva za razumijevanje.
Tada, kao i danas, veličina Božjih misli poticala je vjernike da mole za dublje razumijevanje njegove objave.
Jednako tako, tada kao i danas, ljudi su bili potpuno ovisni o Božjoj pomoći usred mnogobrojnih nevolja.
Kada psalmist moli: „Neka moja molitva dođe pred tebe“, priznaje Božju potpunu suverenost.
Bog nije dužan uslišati naše molitve.
Svaki njegov odgovor proizlazi isključivo iz njegove milosti i dobre volje.
Robert L. Zemek
Zemek završnu strofu Psalma 119 opisuje kao dva vala molitve koji sažimaju potpunu ovisnost učenika o Bogu i njegovoj riječi.
Prvi val (r. 169–172) uzdiže se prema nebu u iščekivanju zajedništva s Bogom.
- Psalmist iznosi svoje potrebe.
- Moli za razumijevanje Božje riječi.
- Moli za Božju nadnaravnu intervenciju.
- Zahvaljuje Bogu za poučavanje.
- Slavi pravednost njegovih zapovijedi.
Drugi val (r. 173–176) vraća se prema zemlji u iščekivanju Božjega suosjećanja.
- Psalmist izražava svoju želju za Božjom zaštitom.
- Podsjeća da je izabrao Božje putove.
- Čezne za Božjim spasenjem.
- Na kraju priznaje vlastitu slabost poput izgubljene ovce, ali istodobno potvrđuje da nije zaboravio Božje zapovijedi.
Na taj način završna strofa cijeloga psalma spaja dvije istine koje se međusobno nadopunjuju: potpunu odanost Božjoj riječi i potpunu ovisnost o Božjoj milosti.
Pitanja za osobno razmišljanje:
- Ako zadobijemo Božje uho, zadobili smo sve. (usp. r. 169)
Što u našem životu može predstavljati prepreku da Bog usliši naše molitve? - Vjerujemo li da do duhovnoga razumijevanja možemo doći samo vlastitim razmišljanjem i proučavanjem ili iskreno tražimo da nam sam Bog po svojoj milosti podari razumijevanje svoje riječi?
- Razmislite o različitim nazivima koji se u ovom odlomku koriste za Božju riječ.
Otkrivaju li oni bogatstvo i dubinu Božje objave? Imamo li doista srce koje želi slušati i vršiti Božje zapovijedi? - Na koji način ova posljednja strofa služi kao dostojan završetak i sažetak cijeloga Psalma 119?