Psalam 120
- 1 Hodočasnička pjesma. Zazvah GOSPODA u nevolji svojoj, i on me usliša.
- 2 GOSPODE, izbavi dušu moju od usana lažljivih i od jezika prijevarna!
- 3 Što će ti se dati, što li ti se pridodati, jeziče prijevarni?
- 4 Oštre su strijele junaka, s ugljevljem klekovim.
- 5 Jao meni što prebivam u Mešeku, što boravim u šatorima kedarskim!
- 6 Predugo mi duša boravila s onim koji mrzi mir.
- 7 Ja sam za mir, al’ kad progovorim, oni su za rat.
Psalam 120 prvi je u nizu psalama od 120. do 134. koji nose naslov „Pjesme uspona”. Vjerojatno su ih pjevali hodočasnici dok su putovali prema Jeruzalemu i uspinjali se prema Hramu na velike blagdane.
No prvo što čujemo nije pjesma radosti. Ne čujemo slavljenje ni pobjedu, nego vapaj čovjeka koji je umoran od života među lažima, prijevarom i sukobima.
„U svojoj nevolji zazvah Gospodina i on mi odgovori.” (Ps 120,1)
Zašto baš tako započinje zbirka hodočasničkih pjesama?
Eugene Peterson smatra da je odgovor vrlo jednostavan: putovanje prema Bogu ne započinje kada nam je ugodno, nego kada nam se zgadi život bez Boga.
On piše:
„Čovjek mora biti duboko zgađen stanjem u kojem se stvari nalaze kako bi pronašao poticaj da krene kršćanskim putem.”
Sve dok vjerujemo da će nam ovaj svijet dati mir, sreću i sigurnost, rijetko ozbiljno tražimo Boga. Ali kada se umorimo od laži, razočaramo ljudskim obećanjima i shvatimo da nas vlastiti put ne vodi prema miru, tada počinje pravo hodočašće.
Psalmist upravo to proživljava. Okružen je ljudima koji se služe prijevarom i žele sukob. Zato njegova prva molitva nije za uspjeh ni lagodan život, nego:
„Gospodine, izbavi dušu moju od usana lažljivih i od jezika prijevarna!” (Ps 120,2)
Ovdje nije riječ samo o lažima drugih ljudi. Riječ je i o svim lažima kojima smo i sami povjerovali – da možemo živjeti bez Boga, da ćemo u materijalnom pronaći ispunjenje, da ćemo vlastitim snagama ostvariti mir ili da je istina ono što sami odredimo.
Psalam 120 pokazuje da prvi korak prema Bogu uvijek započinje odbacivanjem laži i traženjem njegove istine.
Vapaj iz nevolje
Psalmist ne skriva svoju bol. On se obraća izravno Gospodinu:
„Izbavi dušu moju, Gospodine, od lažljivih usana i prijevarna jezika.”
Laž nije predstavljena kao bezazlena pogreška ili sitan nedostatak. Prijevaran jezik može uništiti ugled, narušiti odnose i izazvati sukobe koji ostavljaju dugotrajne posljedice.
Kleveta je osobito bolna zato što se protiv nje teško braniti. Fizički napad možemo vidjeti i pokušati zaustaviti, ali laž se često širi daleko od nas, bez mogućnosti da odmah odgovorimo ili ispravimo učinjenu štetu.
Charles Spurgeon zapisao je da oni koji su osjetili oštricu okrutna jezika znaju kako ona može biti oštrija od mača. Od oružja se čovjek može pokušati zaštititi, ali protiv jezika lažljivca često nema štita.
Ipak, psalmist nije potpuno bespomoćan. On svoju obranu ne temelji samo na vlastitim argumentima, nego vapaj upućuje Bogu.
Njegovo iskustvo sažeto je u jednostavnoj rečenici:
„Zazvah Gospodina i on mi odgovori.”
Bog možda neće odmah ukloniti svaku posljedicu laži, ali čuje vapaj onoga koji trpi nepravdu.
Bog ozbiljno shvaća prijevaru
U trećem i četvrtom retku psalmist postavlja pitanje onome tko se služi lažima:
„Što će ti dati i što će ti još dodati, prijevarni jeziče?”
Odgovor dolazi u slikama oštrih ratničkih strijela i užarena ugljevlja.
„Oštre strijele ratnikove i žeravica od brnistre.”
Te slike govore o Božjem sudu. Lažljiv jezik ranjava druge poput strijele, pa je i kazna prikazana slikom oružja koje pogađa svoj cilj. Kleveta može dugo gorjeti i širiti štetu, pa se Božja pravednost uspoređuje s ugljevljem koje snažno i dugo zadržava žar.
Psalmist ne poziva da sami postanemo osvetoljubivi. On svoju nepravdu predaje Bogu, uvjeren da će Bog suditi pravedno.
To je važna pouka za svakoga tko je bio izložen lažnim optužbama. Vjernik se smije braniti, govoriti istinu i tražiti pravdu, ali ne mora dopustiti da ga želja za osvetom iznutra uništi.
Život među onima koji mrze mir
U drugom dijelu psalma ton postaje još osobniji:
„Jao meni, jer prebivam u Mešeku i nastavam među šatorima Kedara!”
Mešek i Kedar predstavljaju udaljene i ratoborne narode. Psalmist se možda ne nalazi doslovno na oba mjesta. Tim nazivima opisuje osjećaj otuđenosti.
On kao da govori: „Živim među ljudima kojima ne pripadam. Njihove vrijednosti nisu moje vrijednosti. Njihovi ciljevi nisu moji ciljevi.”
Njegova najveća bol nije samo geografska ili društvena udaljenost. Problem je u tome što predugo živi među onima koji mrze mir.
„Predugo moja duša prebiva među onima koji mrze mir.”
Riječi „predugo” otkrivaju umor. Psalmist nije samo nakratko doživio neugodan sukob. On je dugo izložen neprijateljstvu i osjeća kako mu takvo okruženje opterećuje dušu.
Mnogi se mogu prepoznati u tom osjećaju. Čovjek može biti okružen svađama na radnome mjestu, napetošću u obitelji, podjelama u društvu ili agresivnim govorom u javnosti i na društvenim mrežama.
Dugotrajan život u takvu okruženju ostavlja trag. Duša počinje čeznuti za nečim drukčijim.
„Ja sam za mir”
Vrhunac psalma nalazi se u posljednjem retku:
„Ja sam za mir, ali čim progovorim, oni su za rat.”
Psalmist jasno određuje svoj stav. On ne kaže samo da voli mir ili da bi volio mirnije okolnosti. Doslovni smisao njegovih riječi može se izraziti rečenicom: „Ja sam mir.”
Mir nije samo njegova želja. Mir je postao dio njegova identiteta.
Ipak, njegova spremnost na mir ne znači da će druga strana odgovoriti na isti način. Ponekad čovjek može govoriti smireno, tražiti pomirenje i pružiti ruku, a ipak biti pogrešno shvaćen ili napadnut.
Psalam ne nudi naivnu sliku prema kojoj je svaki sukob moguće riješiti samo lijepim riječima. Postoje ljudi koji ne žele mir. Postoje okolnosti u kojima iskrena ponuda pomirenja nailazi na još veće neprijateljstvo.
Ali tuđa ratobornost ne mora promijeniti naš identitet.
Vjernik je pozvan ostati čovjek mira čak i kada živi među onima koji mir odbacuju.
Prvi korak prema Bogu
Eugene Peterson Psalam 120 povezuje s početkom duhovnog putovanja. Prema njegovu tumačenju, čovjek kreće prema Bogu kada postane duboko nezadovoljan lažima kojima je okružen i lažima u koje je sam povjerovao.
Kršćanski život započinje spoznajom da nam svijet često nudi iskrivljenu sliku sreće, uspjeha, slobode i smisla. Reklame nam govore što moramo posjedovati. Zabavna industrija obećava brzu radost. Politički i društveni pokreti tvrde da imaju jednostavna rješenja za čovjekove najdublje probleme.
Psalam nas poziva da zavapimo:
„Izbavi me od lažljivih usana i prijevarna jezika.”
To nije samo molitva za zaštitu od tuđih laži. To je i molitva da budemo oslobođeni laži koje su se nastanile u nama.
Pokajanje zato nije samo osjećaj žalosti zbog učinjena grijeha. Pokajanje je odluka da prestanemo graditi život na neistini. To je priznanje da ne možemo biti sami sebi bog i da vlastitim sposobnostima ne možemo ostvariti mir za kojim čeznemo.
Pokajanje je odluka da je Bog istinit i da ćemo slijediti Krista putem mira.
Kako živjeti kao zagovornik mira
Psalam 120 ne obećava da će svi sukobi odmah nestati. On nas uči kako živjeti dok se još uvijek nalazimo među lažima i neprijateljstvom.
Prije svega, poziva nas da svoju nevolju donesemo Bogu. Ne moramo čekati da iscrpimo sve druge mogućnosti. Molitva nije posljednje sredstvo očajnog čovjeka, nego prvi korak osobe koja se pouzdaje u Boga.
Psalam nas zatim poziva da ozbiljno shvatimo snagu riječi. Laži, klevete i manipulacija nisu nevažni grijesi. Naš jezik može ranjavati poput strijele i ostaviti posljedice koje dugo gore.
Na kraju, pozvani smo ostati ljudi mira. To ne znači izbjegavati istinu, šutjeti pred nepravdom ili pod svaku cijenu održavati prividan sklad. Istinski mir temelji se na istini i pravednosti.
Biti za mir znači ne dopustiti da nas laži drugih pretvore u lažljivce, da nas mržnja drugih pretvori u ljude mržnje ili da nas ratobornost našeg okruženja učini jednako ratobornima.
Zaključak
Psalam 120 pjesma je čovjeka koji se osjeća poput goluba među jastrebovima. On želi mir, ali živi među onima koji biraju sukob. Govori istinu, ali je okružen prijevarom. Čezne za Božjom blizinom, ali još uvijek boravi u svijetu koji se protivi Božjim putovima.
Njegovo putovanje prema Bogu započinje vapajem.
To je možda i naš prvi korak: priznati da smo umorni od laži, sukoba i pokušaja da sami upravljamo svojim životom.
Put mira počinje kada zavapimo Gospodinu, povjerujemo njegovoj istini i odlučimo slijediti Krista, čak i onda kada su ljudi oko nas za rat.
Citati za razmišljanje
Peterson
„Čovjek mora biti duboko zgađen stanjem u kojem se stvari nalaze kako bi pronašao poticaj da krene kršćanskim putem…
Psalam 120 pjesma je upravo takve osobe – osobe kojoj su se zgadile laži i koju mržnja oko nje duboko ranjava. To nije samo vapaj očaja; to je bol koja prodire kroz beznađe i pokreće novi početak – putovanje prema Bogu koje postaje život mira.
Kršćanska svijest započinje bolnim spoznanjem da je ono što smo smatrali istinom zapravo laž. Molitva dolazi spontano: ‘Izbavi me, Gospodine, od lažljivih usana i prijevarna jezika.’
Izbavi me od laži oglašivača koji tvrde da znaju što mi treba i što želim; od laži zabavljača koji obećavaju jeftin put do radosti; od laži političara koji se pretvaraju da me mogu poučiti moći i moralu; od laži psihologa koji obećavaju oblikovati moje ponašanje i moj moral kako bih živio dugo, sretno i uspješno…
Izbavi me od čovjeka koji govori o životu, a izostavlja Krista; koji je mudar po mjerilima ovoga svijeta, ali zanemaruje djelovanje Duha.
Prvi korak prema Bogu ujedno je i korak udaljavanja od laži ovoga svijeta. To je odricanje od laži koje su nam govorene o nama samima, o našim bližnjima i o svemiru.
‘Jao meni što prebivam u Mešeku, što živim među šatorima Kedara!’
Pokajanje nije osjećaj. Nije tek žaljenje zbog grijeha. Pokajanje je odluka. To je odluka da smo pogriješili misleći kako možemo upravljati vlastitim životom i biti vlastiti bog; da smo pogriješili vjerujući kako imamo ili možemo steći dovoljno snage, obrazovanja i sposobnosti da uspijemo sami; da smo povjerovali gomili laži o sebi, svojim bližnjima i svijetu.
To je odluka da Bog u Isusu Kristu govori istinu. Pokajanje je spoznaja da se ono što Bog želi od nas i ono što mi želimo od Boga neće ostvariti nastavljajući živjeti na isti način i razmišljati istim mislima. Pokajanje je odluka slijediti Isusa Krista i postati njegov hodočasnik na putu mira.”
Harris
Tužba i molitva oklevetanoga
Tema: Vapaj zbog patnje koju uzrokuje klevetnički neprijatelj.
Povod: Nije naveden. Usp. 1 Sam 22,22 i Psalam 52.
I. Molitva za izbavljenje (rr. 1–2)
„Izbavi dušu moju, Gospodine.”
- Opasnost (r. 1)
- Molba (r. 2)
II. Navještaj propasti (rr. 3–4)
„Što će ti biti učinjeno?” (r. 3)
- Naknada (r. 3)
- Odmazda (r. 4)
III. Prosvjed protiv nesklada (rr. 5–7)
„Ja sam za mir.” (r. 7)
- Tužba (r. 5)
- Stav (rr. 6–7)
VanGemeren
A. Sigurnost da Bog uslišava molitvu (r. 1)
B. Molitva za pomoć (rr. 2–4)
B’. Izraz očaja (r. 5)
A’. Čežnja za mirom (rr. 6–7)
Spurgeon
„Kleveta uzrokuje jednu od najtežih vrsta boli. Oni koji su osjetili oštricu okrutnoga jezika dobro znaju da je ona oštrija od mača. Kleveta u nama budi ogorčenje zbog osjećaja nepravde, a ipak se osjećamo bespomoćnima boriti se protiv toga zla ili obraniti sami sebe. Od udaraca sablje mogli bismo se zaštititi, ali od jezika lažljivca nemamo štita.”
Pitanja za osobno razmišljanje:
- Čekamo li da upadnemo u nevolju prije nego što zavapimo Gospodinu? Cijenimo li njegovu vjernost što je uvijek spreman čuti i uslišiti naše vapaje za pomoć?
- S kakvim smo se osobnim napadima, klevetama ili lažima morali suočiti? Na koji smo način u tim okolnostima proživljavali bol i povrijeđenost?
- Kakve su Božje osude prikazane slikama iz četvrtog retka? Zašto su upravo takve kazne osobito prikladne s obzirom na počinjene prijestupe?
- Je li naša duša opterećena nemirom koji nas okružuje i čezne li za mirom koji jedino Božje kraljevstvo može uspostaviti?