Moraju li kršćani danas davati desetinu?

Uvodna pitanja:

• Spominje li Novi zavjet desetinu?
• Je li davanje desetine obveza za kršćane?
• Zašto neki kršćani ne daju desetinu?

• U Starom zavjetu, desetina je bila savezna obveza za narod Izrael – povezana s levitskim svećeništvom i zakonima danih toj naciji.
• U Novom zavjetu, desetina nije zapovijed za Crkvu. Kršćani nisu pozvani da daju točno 10% prihoda, nego da daju slobodno, radosno i po vlastitoj odluci, u skladu sa svojim mogućnostima i vođeni Duhom Svetim.

1. Desetina je bila dio Mojsijeva zakona

Mojsijev zakon imao je tri dijela:

1. Moralni zakon (npr. Deset zapovijedi)
2. Građanski/socijalni zakon (pravila za funkcioniranje Izraela kao nacije)
3. Obredni zakon (svećeništvo, žrtve, blagdan, hrana)

Desetina je bila dio građanskog i obrednog zakona – vezana uz Izrael, levite i hramsku službu.

„Levijevima dajem u baštinu sve desetine u Izraelu za njihovu službu što je oni obavljaju… jer nemaju baštine među sinovima Izraelovim.“ (Brojevi 18:21–24)

Desetina je bila sustav podrške:

• Leviti nisu imali zemlju kao ostala plemena, pa su živjeli od desetine.
• Desetina je bila društveni sustav redistribucije u okviru jedne teokratske nacije (Izraela).
• No, Crkva nije fizička nacija kao Izrael i nema levitsko svećenstvo -svi vjernici pripadaju Božjem narodu i svi su pozvani služiti.

„Kad se mijenja svećeništvo, mora se promijeniti i zakon.“ (Hebrejima 7:12)

S dolaskom Isusa Krista i Njegovom žrtvom, levitsko svećeništvo prestaje, a time i zakon koji je uključivao desetinu.

„Krist… jednom zauvijek prinese samoga sebe.“ (Hebrejima 9:26–28)

2. Isus je ispunio zahtjeve zakona – uključujući i desetinu

U Mojsijevu zakonu, Izraelci nisu davali samo 10%:

Zakon je uključivao tri vrste desetine, i to:

1. Levitska desetina – za svećenike i levite (Brojevi 18:21–24)
2. Desetina za blagdane – za slavlje u Božjoj prisutnosti (Pnz 14:22–27)
3. Desetina za siromahe – svake treće godine (Pnz 14:28–29)

Dakle, ukupno su davali više od 20%, ne samo 10%.
Tko se želi pozvati na Zakon, mora ga držati u cijelosti – što današnji „sustavi desetine“ ne čine.

„Tko vrši zakon, mora ga vršiti sav… Tko pak posrne u jednoj točki, postaje kriv za sve.“ (Jakovljeva 2:10; Galaćanima 3:10)

Novi savez ukida zakon kao put opravdanja

„Zakon nas je čuvao do Krista… a sada više nismo pod zakonom.“ (Galaćanima 3:24–25)
„Jer kraj Zakona je Krist – na opravdanje svakome koji vjeruje.“ (Rimljanima 10:4)

Krist je ispunio cijeli Zakon, uključujući davanje desetine. Sada smo oslobođeni Zakona, i živimo po Duhu i u milosti (Galaćanima 5:18).

3. Kršćani trebaju davati dragovoljno, ne iz obveze

Novi zavjet jasno uči:

„Neka svatko dade kako je u srcu odlučio – ne nevoljko ili prisilno, jer Bog ljubi vesela darivatelja.“ (2. Korinćanima 9:7)

To znači:

• Nema prisile
• Nema osjećaja krivnje
• Nema prijetnji prokletstvom (Malahija 3:10 se ne odnosi na Crkvu, nego na nevjerne Izraelce). Ovaj poziv je upućen Izraelu, točnije nevjernom narodu koji je zanemario Zakon, uključujući i praksu davanja desetine levitima i za hram (usp. Malahija 3:7-9).

Pod Novim savezom, svako davanje mora biti:

• vođeno Duhom
• proizašlo iz ljubavi i vjere
• usmjereno na potrebe tijela Kristova i širenje evanđelja

„Dajte, i dat će vam se… jer mjerom kojom mjerite, vama će se zauzvrat mjeriti.“ (Luka 6:38)

4. Rani kršćani nisu prakticirali desetinu, nego zajedničko davanje

U Djelima apostolskim čitamo:

„Svi koji vjerovahu bijahu zajedno i sve su imali zajedničko… razdavahu svakome koliko bi kome trebalo.“ (Djela 2:44–45)
„Od njih nitko nije ništa nazivao svojim… Svatko je davao prema svojoj mogućnosti.“ (Djela 4:32–35)

U ranoj Crkvi:

• Nije postojala naredba o 10%
• Ljudi su davali prema potrebi i mogućnosti
• Rana Crkva nije prvo gradila zgrade ni razvijala institucije – njihova je briga bila usmjerena na siromašne, udovice i bolesne. No, to ne znači da je crkvena organizacija ili prostor za okupljanje nevažan, nego da su prioritet bile potrebe ljudi, a ne vanjske strukture.

Za razliku od današnjih sustava gdje sredstva ponekad najviše koriste vođama i ‘vrhu’ crkve, rani kršćani su davali prvenstveno za stvarne potrebe tijela Kristova – siromašne, udovice, misiju i službenike. Novac nije bio zloupotrebljen, nego usmjeren onima koji služe i onima u potrebi.

SAŽETAK: Što Novi zavjet uči o davanju?

„Jer zakon je dan po Mojsiju, a milost i istina po Isusu Kristu dođoše.“ (Ivan 1:17)

Kršćanin danas:

• nije obvezan davati desetinu
• nije pod Zakonom, već pod milosti
• treba davati radosno, mudro, prema odluci u srcu i u slobodi

Davanje je čast i radost, a ne pravna dužnost.
Nije pitanje postotka, nego odnosa s Bogom.

Novi zavjet ne propisuje točan postotak koji moramo davati, ali ne isključuje korištenje postotaka kao osobnih smjernica za redovito i odgovorno davanje.

Naglašavanje samo 10% može dovesti do formalizma („to je dovoljno, ne moram više“), a neki će to doživjeti kao zakon.

S druge strane, potpuno izbjegavanje brojeva može ljude ostaviti bez orijentacije – zato 10% može biti korisna početna smjernica, ali ne i granica.

Desetina može biti koristan okvir za razmišljanje o davanju, ali Novi zavjet nas poziva da dajemo slobodno, iz ljubavi i prema mogućnostima – a ne po zakonskoj obvezi.

Neki mogu dati i više od 10%, dok drugi u određenoj sezoni mogu dati manje. Ključ je poslušnost, zahvalnost i povjerenje u Božju providnost.

„Vjerna osoba daje velikodušno – koliko god može, s radošću i povjerenjem u Boga, znajući da sve što ima dolazi od Njega.“

„Vjerna osoba ne pita: ‘Koliko najmanje moram dati?’, nego: ‘Koliko mogu dati za Božje djelo?’“

• Udovica koja je dala sve što je imala (Luka 21:1–4) – nije dala puno, ali je dala srce.
• 2. Korinćanima 8:3 – Makedonci su davali “preko svojih mogućnosti, dragovoljno.”

Duhovni ljudi daju ne zato što moraju, nego zato što vole davati. Njihova velikodušnost ne proizlazi iz prisile, zakona ili straha od prokletstva, nego iz zahvalnog srca koje razumije Božju milost. U ranoj Crkvi davanje nije bilo usmjereno na izgradnju bogatstva vođa, nego na konkretne potrebe tijela Kristova – siromašne, udovice, bolesne i one koji su služili evanđelju. Podrška pastoru, učitelju ili misionaru nije bila luksuz, nego prirodan izraz duhovne zrelosti i zajedničke odgovornosti.

Kad Crkva daje iz ljubavi, a ne iz dužnosti, sredstva odlaze upravo tamo gdje trebaju – ona dolaze tamo gdje su najpotrebnija, jer ih Bog, kroz mudrost, vodstvo i osjetljivost Duha Svetoga, usmjerava prema pravim potrebama – u službu, u misiju i u živote ljudi.

Iako Novi zavjet ne propisuje točan ritam davanja, vjernici su pozvani davati redovito, svjesno i radosno. Mnogi danas to čine tjedno ili mjesečno, u skladu s primanjima, kao izraz vjernosti i brige za potrebe tijela Kristova.

1. Korinćanima 16:2 – „Prvoga dana u tjednu neka svaki od vas kod sebe pohrani koliko mu je Bog dao da uspije…“

• Ovo pokazuje redovitost (tjedno) i planirano davanje.

Vjernik ne daje samo ono što mu ostane nakon svih troškova, nego stavlja Boga na prvo mjesto – dajući s vjerom i srcem koje zna da sve dolazi od Njega.