01 Prva knjiga Mojsijeva POSTANAK

1

1 U početku Bog stvori nebo i zemlju.

2 I bijaše zemlja bezoblična i pusta, i bijaše tama nad bezdanom; i Duh je Božji lebdio nad vodama.

3 I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bî svjetlost.

4 I vidje Bog da je svjetlost dobra; i odijeli Bog svjetlost od tame.

5 Svjetlost nazva Bog “dan”, a tamu nazva “noć”. I bî večer, i bî jutro: dan prvi.

6 I reče Bog: “Neka bude svod posred voda i neka odvaja vode od voda!”

7 I načini Bog svod i odvoji vode koje bijahu pod svodom od voda koje bijahu nad svodom. I bî tako.

8 A svod nazva Bog “nebo”. I bî večer, i bî jutro: dan drugi.

9 I reče Bog: “Vode pod nebom neka se skupe na jedno mjesto i neka se pojavi suho tlo!” I bî tako.

10 Suho tlo nazva Bog “zemlja”, a skupljene vode nazva “mora”; i vidje Bog da je to dobro.

11 I reče Bog: “Neka zemlja proklije travom, biljem koje rađa sjeme, i plodonosnim drvećem koje rađa plod svako po svojoj vrsti, u kojemu je sjeme njegovo na zemlji!” I bî tako.

12 I proklija zemlja travom i biljem koje rađa sjeme svako po svojoj vrsti, i stablima koja rađaju plodove, čije sjeme bijaše u njima, svako po svojoj vrsti; i vidje Bog da je to dobro.

13 I bî večer, i bî jutro: dan treći.

14 I reče Bog: “Neka budu svjetlila na nebeskome svodu da dijele dan od noći; i neka ona budu za znakove, i za razdoblja, i za dane i godine;

15 i neka budu kao svjetlila na nebeskom svodu da osvjetljavaju zemlju!” I bî tako.

16 I načini Bog dva velika svjetlila: veće svjetlilo da vlada danju i manje svjetlilo da vlada noću, i zvijezde.

17 I postavi ih Bog na nebeski svod da svijetle nad zemljom

18 i da vladaju nad danom i nad noću, i da dijele svjetlo od tame; i vidje Bog da je to dobro.

19 I bî večer, i bî jutro: dan četvrti.

20 I reče Bog: “Neka vode obilato iznjedre pokretna živa stvorenja, i ptice da lete nad zemljom po svodu nebeskom!”

21 I stvori Bog goleme kitove i svako pokretno živo stvorenje, koje vode obilato iznjedriše svako po svojoj vrsti, i svaku krilatu pticu po svojoj vrsti; i vidje Bog da je to dobro.

22 I blagoslovi ih Bog, rekavši: “Budite plodni i množite se, i ispunite vode u morima; i neka se ptice namnože na zemlji.”

23 I bî večer, i bî jutro: dan peti.

24 I reče Bog: “Neka zemlja iznjedri živa stvorenja, svako po svojoj vrsti: stoku i gmizavce i zvijeri zemaljske, svako po svojoj vrsti!” I bî tako.

25 I načini Bog zvijeri zemaljske, svaku po svojoj vrsti, i stoku, svaku po svojoj vrsti, i sve što gmiže zemljom, svako po svojoj vrsti; i vidje Bog da je to dobro.

26 I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, nama sličnog; i neka oni vladaju nad ribama morskim, i nad pticama nebeskim, i nad stokom, i nad svom zemljom, i nad svakim gmizavcem što po zemlji gmiže.”

27 I tako Bog stvori čovjeka na svoju sliku, na sliku Božju stvori ga: muško i žensko stvori ih.

28 I blagoslovi ih Bog i reče im Bog: “Plodni budite i množite se, i ispunite zemlju i sebi je podložite: vladajte nad ribama morskim i nad pticama nebeskim, i nad svakim živim stvorom koji se kreće po zemlji.”

29 I reče Bog: “Evo, dao sam vam svaku biljku koja nosi sjeme, koje je po svoj zemlji, i svako stablo na kojemu je njegov plod koji donosi sjeme: to će vam biti za hranu.

30 I svakoj zemaljskoj životinji i svakoj nebeskoj ptici i svemu što gmiže po zemlji, u čemu je život, dao sam za hranu svaku zelenu biljku”; i bî tako.

31 I pogleda Bog sve što je načinio, i gle, bijaše nadasve dobro. I bî večer, i bî jutro: dan šesti.

2

1 Tako bijahu dovršena nebesa i zemlja i sva vojska njihova.

2 I dovrši Bog sedmoga dana svoje djelo koje je učinio, i počinu sedmoga dana od svega djela koje je učinio.

3 I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga; jer je toga dana počinuo Bog od svega djela svojega koje je stvorio i načinio.

4 To su izvješća o nebesima i zemlji kada su stvarana, u dan kada je GOSPODIN Bog načinio zemlju i nebesa

5 i svaku poljsku biljku prije negoli je bijaše na zemlji, i svaku poljsku travu prije negoli je izrasla: jer GOSPODIN Bog nije učinio da na zemlju pada kiša, a ne bijaše ni čovjeka da zemlju obrađuje,

6 no sa zemlje se dizala para i natapala svu površinu zemlje.

7 I oblikova GOSPODIN Bog čovjeka od praha zemaljskoga i udahnu mu u nosnice dah života; i postade čovjek živa duša.

8 I zasadi GOSPODIN Bog vrt istočno u Edenu i smjesti ondje čovjeka kojega je oblikovao.

9 I učini GOSPODIN Bog da iz zemlje izraste svako stablo ugodno pogledu i dobro za hranu, i stablo života usred vrta i stablo spoznaje dobra i zla.

10 I tekla je rijeka iz Edena da natapa vrt i razdvajala se odande u četiri ogranka.

11 Prvome je ime Pišon: to je onaj koji okružuje svu zemlju Havilu, u kojoj ima zlata.

12 Zlato te zemlje je dobro, a ima ondje bdelija i kamena oniksa.

13 Drugoj rijeci je ime Gihon: to je ona koja okružuje svu zemlju etiopsku.

14 Trećoj rijeci je ime Hidekel: to je ona koja teče prema istoku Asirije. Četvrta rijeka je Eufrat.

15 I uze GOSPODIN Bog čovjeka i smjesti ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.

16 I zapovjedi GOSPODIN Bog čovjeku, rekavši: “Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi,

17 ali sa stabla spoznaje dobra i zla ne jedi, jer ćeš onoga dana kada budeš s njega jeo, zasigurno umrijeti.”

18 I reče GOSPODIN Bog: “Nije dobro da čovjek bude sâm. Načinit ću mu pomoćnika prikladna za nj.”

19 I oblikova GOSPODIN Bog od zemlje svaku poljsku životinju i svaku pticu nebesku i dovede ih Adamu da vidi kako će ih on nazvati; i kako god Adam nazva neko živo stvorenje, tako mu bijaše ime.

20 I dade Adam imena svoj stoci, i pticama nebeskim, i svakoj poljskoj životinji; ali se za Adama ne nađe pomoćnik prikladan njemu.

21 I učini GOSPODIN Bog da na Adama padne dubok san te on zaspa: i uze on jedno od njegovih rebara i zatvori njegovo mjesto mesom.

22 A od rebra što ga je uzeo Adamu, načini GOSPODIN Bog ženu; i dovede je čovjeku.

23 I reče Adam: “To je sada kost od mojih kostiju i meso od mesa mojega: neka se zove ‘ženom’, jer je iz muža bila uzeta.”

24 Stoga će čovjek ostaviti svoga oca i svoju majku i prionuti uza svoju ženu; i bit će oni jedno tijelo.

25 I bijahu oboje goli, čovjek i njegova žena, no nisu se stidjeli.

3

1 A zmija bijaše lukavija negoli ijedna druga poljska životinja koju je načinio GOSPODIN Bog. I reče ona ženi: “Zar je Bog doista rekao: ‘Ne smijete jesti sa svakoga stabla u vrtu’?”

2 I reče žena zmiji: “Smijemo jesti od ploda sa stabala u vrtu,

3 ali za plod stabla koje je nasred vrta rekao je Bog: ‘Ne smijete ga jesti ni taknuti, da ne umrete.’ ”

4 I reče zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti.

5 Jer zna Bog da će vam se onoga dana kada budete s njega jeli otvoriti oči i bit ćete kao bogovi znajući dobro i zlo.”

6 A kada vidje žena da je stablo dobro za jelo, i da je očima ugodno, i da je stablo poželjno da učini mudrim, uze ona od njegova ploda i pojede; i dade i svome mužu, koji bijaše s njom, i on pojede.

7 Tada im se oboma otvoriše oči pa spoznaše da su goli; i povezaše zajedno smokvino lišće i načiniše si pregače.

8 I začuše glas GOSPODINA Boga gdje hoda vrtom u smiraj dana; i sakriše se Adam i njegova žena od prisutnosti GOSPODINA Boga među stabla u vrtu.

9 I pozva GOSPODIN Bog Adama, i reče mu: “Gdje si?”

10 A on reče: “Čuo sam tvoj glas u vrtu pa se uplaših, jer bijah gol, i sakrih se.”

11 I reče mu on: “Tko ti je rekao da si gol? Zar si jeo sa stabla za koje sam ti zapovjedio da s njega ne smiješ jesti?”

12 I odgovori čovjek: “Žena koju si ti dao da bude sa mnom, ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.”

13 I reče GOSPODIN Bog ženi: “Što si to učinila?” A žena reče: “Zmija me prevarila pa sam jela.”

14 Tada GOSPODIN Bog reče zmiji: “Zato što si to učinila, prokleta da si nad svom stokom i nad svakom poljskom životinjom; po svome trbuhu ćeš puzati i prah ćeš jesti sve dane svoga života.

15 I stavit ću neprijateljstvo između tebe i žene, i između sjemena tvoga i sjemena njezina: ono će glavu tvoju zgnječiti, a ti ćeš zgnječiti njegovu petu.

16 Ženi on reče: “Uvelike ću umnožiti tvoju muku i trudnoću; u muci ćeš rađati djecu; i žudjet ćeš za svojim mužem, a on će nad tobom vladati.”

17 Adamu pak reče: “Budući da si poslušao glas svoje žene i jeo sa stabla za koje sam ti zapovjedio rekavši: ‘S njega ne smiješ jesti’, zemlja je zbog tebe prokleta: s mukom ćeš se od nje hraniti sve dane svoga života.

18 Rađat će ti trnjem i korovom, a ti ćeš jesti poljsko bilje.

19 U znoju svoga lica kruh ćeš jesti dok se ne vratiš u zemlju, jer si iz nje bio uzet: jer prah si i u prah ćeš se vratiti.”

20 I nazva Adam svoju ženu imenom Eva; jer ona bijaše majka svima živima.

21 I načini GOSPODIN Bog Adamu i njegovoj ženi odjeću od kože i odjene ih.

22 I reče GOSPODIN Bog: “Evo, čovjek je postao kao jedan od nas, da poznaje dobro i zlo; a sada, da ne bi posegnuo rukom te ubrao i sa stabla života pa pojeo i živio zauvijek”,

23 zbog toga ga GOSPODIN Bog otposla iz edenskoga vrta da obrađuje zemlju od koje bijaše uzet.

24 Tako on istjera čovjeka; i postavi on istočno od edenskoga vrta kerube i plameni mač, koji se okretao na sve strane, da čuvaju put do stabla života.

4

1 I pozna Adam Evu, ženu svoju, te ona zače i rodi Kajina; i reče: “Čovjeka sam dobila od GOSPODINA.”

2 I rodi ona ponovno, njegova brata Abela. Abel je čuvao ovce, a Kajin je obrađivao zemlju.

3 U neko doba prinese Kajin GOSPODINU žrtvu od zemaljskih plodova.

4 I Abel prinese, od prvinâ svoga stada i od onog najugojenijeg iz njega. I obazre se GOSPODIN na Abela i na njegov prinos,

5 ali na Kajina i na njegov prinos ni ne pogleda. Stoga se Kajin silno razljuti i lice mu se smrkne.

6 I reče GOSPODIN Kajinu: “Zašto si ljut? i zašto ti je lice smrknuto?

7 Ako činiš dobro, nećeš li biti prihvaćen? a ako ne činiš dobro, grijeh leži pred vratima. U tvojoj će vlasti biti želja njegova i ti ćeš nad njim vladati.”

8 I razgovarao je Kajin sa svojim bratom Abelom; no jednom kada bijahu u polju, digne se Kajin protiv svog brata Abela i ubije ga.

9 I reče GOSPODIN Kajinu: “Gdje je Abel, brat tvoj?” Ovaj odgovori: “Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svojega?”

10 I reče On: “Što si učinio? Glas krvi brata tvojega sa zemlje mi viče.

11 A sada proklet da si od zemlje, koja je otvorila usta svoja da iz tvoje ruke primi krv tvoga brata.

12 Kada budeš obrađivao zemlju, ona ti više neće davati svoju snagu; bjegunac ćeš biti i skitalac na zemlji.”

13 I reče Kajin GOSPODINU: “Moja je kazna veća negoli mogu nositi.

14 Evo, istjerao si me danas s lica zemlje; i od lica ću tvojega biti skriven i bit ću bjegunac i skitalac na zemlji; i ubit će me svatko tko me nađe.”

15 I reče mu GOSPODIN: “Zbog toga će na onome tko ubije Kajina biti izvršena sedmerostruka osveta.” I stavi GOSPODIN znak na Kajina da ga netko, našavši ga, ne ubije.

16 I ode Kajin iz GOSPODINOVE prisutnosti i nastani se u zemlji Nod, istočno od Edena.

17 I pozna Kajin svoju ženu; i zače ona te rodi Henoka. I sagradi on grad te, po imenu svoga sina, grad nazva: Henok.

18 Henoku se rodio Irad; od Irada se rodio Mehujael; od Mehujaela se rodio Metušael, a od Metušaela se rodio Lamek.

19 I uze Lamek sebi dvije žene; jednoj bijaše ime Ada, a drugoj Sila.

20 Ada rodi Jabala: on je otac onima koji žive u šatorima i onima koji drže stoku.

21 Njegovu bratu bijaše ime Jubal: on je otac svima koji se služe lirom i sviralom.

22 Sila rodi Tubal-Kajina, učitelja svakome tko obrađuje bakar i željezo; a Tubal-Kajinova sestra bijaše Naama.

23 I reče Lamek svojim ženama, Adi i Sili: “Glas moj poslušajte, žene Lamekove, čujte mi riječi: Ubio sam muškarca jer me ranio i mladića jer me ozlijedio.

24 Ako Kajin bude osvećen sedmerostruko, Lamek će sedamdeset i sedmerostruko.”

25 I pozna Adam opet svoju ženu; i rodi ona sina i dade mu ime Šet: “Jer mi je Bog”, reče ona, “dodijelio drugo sjeme umjesto Abela, kojega je Kajin ubio.”

26 Šetu se također rodi sin; i dade mu on ime Enoš. Tada su ljudi počeli zazivati ime GOSPODINOVO.

5

1 Ovo je knjiga Adamovih naraštaja. Onoga dana kada je Bog stvorio čovjeka, načinio ga je po Božjem obličju;

2 stvorio ih je muško i žensko. Onoga dana kada su stvoreni blagoslovio ih je i nazvao ih Adam.

3 I poživje Adam stotinu i trideset godina i rodi mu se sin njemu sličan, na njegovu sliku; i dade mu on ime Šet.

4 Dana Adamovih, nakon što mu se rodio Šet, bijaše osam stotina godina; i rodilo mu se još sinova i kćeri.

5 Dana Adamovih, koje je poživio, bijaše ukupno devet stotina i trideset godina; i umrije.

6 I poživje Šet stotinu i pet godina i rodi mu se Enoš.

7 Šet je nakon što mu se rodio Enoš živio još osam stotina i sedam godina; i rodilo mu se još sinova i kćeri.

8 Dana Šetovih bijaše ukupno devet stotina i dvanaest godina; i umrije.

9 I poživje Enoš devedeset godina i rodi mu se Kainan.

10 Enoš je nakon što mu se rodio Kainan poživio osam stotina i petnaest godina; i rodilo mu se još sinova i kćeri.

11 Dana Enošovih bijaše ukupno devet stotina i pet godina; i umrije.

12 I poživje Kainan sedamdeset godina i rodi mu se Mahalalel.

13 Kainan je nakon što mu se rodio Mahalalel poživio osam stotina i četrdeset godina; i rodilo mu se još sinova i kćeri.

14 Dana Kainanovih bijaše ukupno devet stotina i deset godina; i umrije.

15 I poživje Mahalalel šezdeset i pet godina i rodi mu se Jared.

16 Mahalalel je nakon što mu se rodio Jared poživio osam stotina i trideset godina; i rodilo mu se još sinova i kćeri.

17 Dana Mahalalelovih bijaše ukupno osam stotina devedeset i pet godina; i umrije.

18 I poživje Jared stotinu šezdeset i dvije godine i rodi mu se Henok.

19 Jared je nakon što mu se rodio Henok poživio osam stotina godina; i rodilo mu se još sinova i kćeri.

20 Dana Jaredovih bijaše ukupno devet stotina šezdeset i dvije godine; i umrije.

21 I poživje Henok šezdeset i pet godina i rodi mu se Metušalah.

22 Nakon što mu se rodio Metušalah, Henok je hodio s Bogom tri stotine godina; i rodilo mu se još sinova i kćeri.

23 Dana Henokovih bijaše ukupno tri stotine šezdeset i pet godina.

24 Henok je hodio s Bogom; i nestade, jer ga uze Bog.

25 I poživje Metušalah stotinu osamdeset i sedam godina i rodi mu se Lamek.

26 Metušalah je nakon što mu se rodio Lamek živio još sedam stotina osamdeset i dvije godine; i rodilo mu se još sinova i kćeri.

27 Dana Metušalahovih bijaše ukupno devet stotina šezdeset i devet godina; i umrije.

28 I poživje Lamek stotinu osamdeset i dvije godine i rodi mu se sin;

29 i dade mu on ime Noa, rekavši: “Ovaj će nas utješiti u pogledu našega rada i napora naših ruku, zbog zemlje koju je GOSPODIN prokleo.”

30 Lamek je nakon što mu se rodio Noa poživio pet stotina devedeset i pet godina; i rodilo mu se još sinova i kćeri.

31 Dana Lamekovih bijaše ukupno sedam stotina sedamdeset i sedam godina; i umrije on.

32 Noa bijaše star pet stotina godina; i rodiše se Noi Šem, Ham i Jafet.

6

1 A kada su se ljudi počeli množiti na zemlji i rađale im se kćeri,

2 opaziše sinovi Božji da su kćeri ljudske lijepe; i uzimahu si za žene od svih koje bi izabrali.

3 I reče GOSPODIN: “Neće se moj Duh dovijeka prepirati s čovjekom, jer je on tijelo: ipak, neka mu vijek bude stotinu i dvadeset godina.”

4 U one dane je na zemlji bilo divova; a i poslije toga, kada su ono sinovi Božji ulazili k ljudskim kćerima i one im rađale djecu; ti isti postali su moćnici koji bijahu od davnine, glasoviti ljudi.

5 I vidje GOSPODIN da je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i da je svaka zamisao njegova srca neprestano samo zlo.

6 I požali GOSPODIN što je načinio čovjeka na zemlji i to mu ražalosti srce.

7 I reče GOSPODIN: “Zbrisat ću s lica zemlje čovjeka kojega sam stvorio: i čovjeka, i životinju, i gmizavca, i ptice u zraku; jer požalio sam što sam ih načinio.”

8 Ali Noa je našao milost u GOSPODINOVIM očima.

9 Ovo je povijest Noina: Noa bijaše pravedan čovjek i savršen u svojim naraštajima; i hodio je Noa s Bogom.

10 I rodiše se Noi tri sina: Šem, Ham i Jafet.

11 Zemlja bijaše iskvarena pred Bogom i bijaše zemlja puna nasilja.

12 I pogleda Bog na zemlju, i gle, ona bijaše iskvarena; jer je svako tijelo izopačilo svoj put na zemlji.

13 I reče Bog Noi: “Došao je preda me svršetak svakoga tijela; jer se po njima zemlja ispunila nasiljem; i evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom.

14 Načini si kovčeg od goferova drva; u kovčegu napravi prostorije, i premaži ga smolom iznutra i izvana.

15 Ovako ćeš ga izraditi: dužina kovčega neka bude tri stotine lakata, njegova širina pedeset lakata, a visina trideset lakata.

16 I napravi otvor na kovčegu i dovrši ga na jedan lakat od vrha. Ugradi i vrata kovčegu na njegovu boku; i napravi donji, drugi i treći kat.

17 I evo, ja, ja ću navesti potopne vode na zemlju da pod nebom unište svako tijelo u kojemu je dah života; i sve što je na zemlji, izginut će.

18 Ali s tobom ću sklopiti svoj savez; i doći ćeš u kovčeg: ti, i tvoji sinovi, i tvoja žena, i žene tvojih sinova s tobom.

19 A od svakog živog bića, od svakoga tijela, u kovčeg dovedi po dvoje od svake vrste, da ih sa sobom sačuvaš na životu; neka budu muško i žensko.

20 Od ptica po njihovim vrstama, i od stoke po njezinim vrstama, od svakog zemaljskog gmizavca po njegovim vrstama; po dvoje od svake vrste doći će k tebi, da ih sačuvaš na životu.

21 I uzmi si od sve hrane koja se jede i prikupi to kod sebe; i bit će to za hranu tebi i njima.”

22 Tako Noa i učini; prema svemu što mu je Bog zapovjedio, on tako i učini.

7

1 I reče GOSPODIN Noi: “Uđi u kovčeg ti i sav tvoj dom; jer sam vidio da si preda mnom ti pravedan u ovome naraštaju.

2 Od svake čiste životinje uzet ćeš si po sedam parova, mužjaka i njegovu ženku; i od životinja koje nisu čiste po dvoje, mužjaka i njegovu ženku.

3 I od ptica nebeskih sedam parova, muško i žensko; da im na životu sačuvaš sjeme na licu sve zemlje.

4 Jer još sedam dana i učinit ću da nad zemljom pada kiša četrdeset dana i četrdeset noći; i zbrisat ću s lica zemlje svako živo biće koje sam načinio.”

5 I postupi Noa u skladu sa svime što mu je GOSPODIN zapovjedio.

6 A Noa bijaše star šest stotina godina kada je na zemlji bio potop.

7 I uđe u kovčeg Noa, i njegovi sinovi, i njegova žena, i žene njegovih sinova s njim, zbog potopnih voda.

8 Od čistih životinja, i od životinja koje nisu čiste, i od ptica, i od svega što gmiže zemljom,

9 uđoše dvoje po dvoje k Noi u kovčeg, muško i žensko, kao što je Bog bio zapovjedio Noi.

10 A nakon sedam dana bijahu na zemlji potopne vode.

11 U šestotoj godini Noina života, u drugome mjesecu, sedamnaestoga dana u mjesecu, toga istoga dana raspukoše se svi izvori bezdana i otvoriše se okna nebeska.

12 Nad zemljom je padala kiša četrdeset dana i četrdeset noći.

13 Istoga dana uđe u kovčeg Noa, i Šem, i Ham, i Jafet, sinovi Noini, i Noina žena, i tri žene njegovih sinova s njima;

14 oni i svaka zvijer po svojoj vrsti, i sva stoka po svojim vrstama, i svi gmizavci što po zemlji gmižu, po svojim vrstama; i sve što leti, po svojim vrstama, i svaka ptica od svake vrste.

15 I uđoše k Noi u kovčeg, dvoje po dvoje od svakoga tijela u kojemu je dah života.

16 Od onih koje su ušle, od svakoga tijela uđoše mužjak i ženka, kao što mu je Bog zapovjedio; i zatvori ga GOSPODIN.

17 I bijaše povodanj nad zemljom četrdeset dana; vode su rasle i dizale kovčeg te ga podigle iznad zemlje.

18 Vode su nabujale i narasle visoko iznad zemlje; a kovčeg je plutao površinom voda.

19 I vladahu vode preko svake mjere nad zemljom i prekriše sva visoka brda koja bijahu pod svim nebom.

20 Petnaest lakata dizahu se vode iznad poplavljenih planina.

21 I izginu svako tijelo koje se kretalo zemljom: i od ptica, i od stoke, i od zvijeri, i od svakoga gmizavca koji je zemljom gmizao; i svaki čovjek.

22 Sve u čijim nosnicama bijaše dah života, od svega što bijaše na kopnu, izginu.

23 I bijaše uništeno svako živo biće na zemaljskoj površini: i ljudi, i stoka, i gmizavci, i ptice nebeske; i bijahu zbrisani sa zemlje. Živ ostade samo Noa i oni koji bijahu s njim u kovčegu.

24 I vladahu vode nad zemljom stotinu i pedeset dana.

8

1 I spomenu se Bog Noe, i svakog živog bića, i sve stoke koja bijaše s njim u kovčegu; i učini Bog da vjetar zapuše nad zemljom, i vode se smiriše;

2 i zatvoriše se izvori bezdana i okna nebeska, i kiša s neba bî obuzdana.

3 Vode su se bez prestanka povlačile sa zemlje, a nakon stotinu i pedeset dana vode su opale.

4 I smiri se kovčeg u sedmome mjesecu, sedamnaestoga dana toga mjeseca, na brdima Ararata.

5 I opadale su vode neprestano do desetoga mjeseca; u desetome mjesecu, prvoga dana toga mjeseca, vidješe se vrhovi planina.

6 Kada je prošlo četrdeset dana otvori Noa prozor na kovčegu koji bijaše načinio.

7 I posla on gavrana, koji je odlijetao i dolijetao sve dok se vode nisu isušile sa zemlje.

8 Posla i golubicu, da vidi jesu li se vode povukle s površine zemlje.

9 No golubica ne nađe uporište svojim nogama i vrati mu se u kovčeg; jer vode još uvijek bijahu po svoj površini zemlje: tada on ispruži ruku, prihvati je i uze k sebi u kovčeg.

10 I pričeka on još sedam dana; potom ponovno posla golubicu iz kovčega.

11 Uvečer mu se golubica vrati; i gle, u kljunu joj bijaše otkinuti list masline. Tako Noa dozna da su se vode povukle sa zemlje.

12 I pričeka još sedam dana pa opet posla golubicu; i ona mu se više ne vrati.

13 Šest stotina i prve godine, u prvome mjesecu, prvoga dana u mjesecu, ishlapile su vode sa zemlje; i skine Noa pokrov s kovčega i pogleda, i gle, površina zemlje bijaše isušena.

14 A u drugome mjesecu, dvadeset i sedmoga dana toga mjeseca, zemlja bijaše suha.

15 I prozbori Bog Noi, rekavši mu:

16 “Iziđi iz kovčega, ti, i tvoja žena, i tvoji sinovi, i žene tvojih sinova s tobom.

17 Izvedi sa sobom svako živo biće što je s tobom, od svakoga tijela: i od ptica, i od stoke, i od svakoga gmizavca što po zemlji gmiže; da se obilno razmnožavaju na zemlji i plodni budu, i namnože se na zemlji.”

18 I iziđe Noa, i s njim njegovi sinovi, i njegova žena, i žene njegovih sinova;

19 i svaka zvijer, svaki gmizavac, i svaka ptica, i što god puzi zemljom, po svojim vrstama, iziđe iz kovčega.

20 I načini Noa žrtvenik GOSPODINU; i uze on od svake čiste životinje i od svake čiste ptice i prinese žrtve paljenice na žrtveniku.

21 I omirisa GOSPODIN ugodan miris; i reče GOSPODIN u svome srcu: “Neću više prokleti zemlju zbog čovjeka, jer misao čovjekova srca opaka je od njegove mladosti; niti ću ponovno zbrisati svako živo biće, kao što sam to učinio.

22 Sve dok zemlje bude, sjetve i žetve, studeni i vrućine, ljeta i zime, dana i noći prestati neće.”

9

1 I blagoslovi Bog Nou i njegove sinove i reče im: “Plodni budite i množite se, i zemlju napunite.

2 Neka strah i užas od vas bude na svakoj životinji na zemlji, i na svakoj nebeskoj ptici, i na svemu što se zemljom miče, i na svim morskim ribama: u vašu ruku su predane.

3 Sve što se kreće i živi bit će vam za jelo; dajem vam sve, kao što vam dadoh zeleno bilje.

4 Ali meso u kojemu je njegov život, to jest njegova krv, nemojte jesti.

5 A za vašu krv, za vaše živote, zahtijevat ću račun: od svake zvijeri ću zahtijevati; i od ruke ljudske, od ruke brata svakoga čovjeka, zahtijevat ću ljudski život.

6 Onome tko prolije krv čovjekovu, čovjek će krv proliti: jer je na svoju sliku Bog stvorio čovjeka.

7 A vi plodni budite i množite se: rađajte se obilno na zemlji i na njoj se namnožite.”

8 I prozbori Bog Noi i njegovim sinovima s njim, rekavši:

9 “A ja, evo, sklapam svoj savez s vama, i s vašim sjemenom poslije vas;

10 i sa svakim živim bićem koje je s vama: od ptica, od stoke, i od svake zvijeri zemaljske s vama; od svega što je izišlo iz kovčega; sa svakom zvijeri zemaljskom.

11 I sklopit ću svoj savez s vama: niti će ikada više potopne vode istrijebiti svako tijelo, niti će ikada više biti potopa da uništi zemlju.”

12 I reče Bog: “Ovo je znak saveza koji sklapam između sebe i vas i svakog živog stvorenja što je s vama, za trajne naraštaje:

13 svoju dúgu u oblake stavljam da bude znakom saveza između mene i zemlje.

14 Kada navučem oblak nad zemlju i u oblaku se pokaže dúga,

15 sjetit ću se ja svoga saveza između sebe i vas i svakog živog stvorenja od svega tijela; i neće vode više nikada prerasti u potop da unište svako tijelo.

16 Kada u oblaku bude dúga, ja ću je pogledati da se spomenem vječnoga saveza između Boga i svakog živog stvorenja od svega tijela koje je na zemlji.”

17 I reče Bog Noi: “To je znak saveza koji sam uspostavio između sebe i svega tijela koje je na zemlji.”

18 Sinovi Noini, koji su izišli iz kovčega, bijahu Šem, Ham i Jafet; a Ham je otac Kanaanov.

19 To su trojica Noinih sinova; od njih se napučila sva zemlja.

20 I postade Noa poljodjelac pa zasadi vinograd.

21 I popije vina i opije se; i bijaše razodjeven u svome šatoru.

22 I vidje Ham, otac Kanaanov, golotinju svoga oca, i ispriča to vani obojici svoje braće.

23 I uzeše Šem i Jafet ogrtač, staviše si ga preko oba ramena, uđoše natraške i prekriše golotinju svoga oca; i bijahu im lica okrenuta natrag pa ne vidješe golotinju svoga oca.

24 I otrijezni se Noa od svoga vina i sazna što mu je učinio njegov mlađi sin.

25 I reče: “Proklet bio Kanaan; najniži sluga bit će on braći svojoj.”

26 I reče: “Blagoslovljen neka bude GOSPODIN, Bog Šemov: Kanaan će mu biti slugom.

27 Bog će rasprostraniti Jafeta i prebivat će on pod Šemovim šatorima, a Kanaan će mu biti sluga.”

28 Nakon potopa živio je Noa tri stotine i pedeset godina.

29 Dana Noinih bijaše u svemu devet stotina i pedeset godina; i umrije.

10

1 A ovo su naraštaji Noinih sinova: Šema, Hama i Jafeta. I njima se nakon potopa rodiše sinovi.

2 Sinovi Jafetovi: Gomer, i Magog, i Madaj, i Javan, i Tubal, i Mešek, i Tiras.

3 Sinovi Gomerovi: Aškenaz, i Rifat, i Togarma.

4 Sinovi Javanovi: Eliša, i Taršiš, i Kitijci, i Dodanci.

5 Po njima su se otoci pogana razdijelili po svojim zemljama; svaki prema svome jeziku, i prema svojim obiteljima, u svojim narodima.

6 Sinovi Hamovi: Kuš, i Misrajim, i Put, i Kanaan.

7 I sinovi Kušovi: Seba, i Havila, i Sabta, i Rama, i Sabteka; i sinovi Ramini: Šeba, i Dedan.

8 A od Kuša se rodio Nimrod, koji je postao prvi silnik na zemlji.

9 On bijaše silan lovac pred GOSPODINOM; zbog toga se veli: “Kao Nimrod, silan lovac pred GOSPODINOM.”

10 A početak njegova kraljevstva bijaše Babel, i Erek, i Akad, i Kalne, u zemlji Šinaru.

11 Iz te je zemlje otišao Ašur i sagradio Ninivu, i grad Rehobot; i Kalah,

12 i Resen između Ninive i Kalaha: to je velik grad.

13 Od Misraima su potekli Ludijci, i Anamijci, i Lehabijci, i Naftuhijci,

14 i Patrušani, i Kasluhijci, od kojih su potekli Filistejci i Kaftorci.

15 Od Kanaana se rodio Sidon, njegov prvorođenac, i Het;

16 i Jebusejci, i Amorejci, i Girgašani,

17 i Hivijci, i Arkijci, i Sinijci,

18 i Arvađani, i Semarjani, i Hamaćani. Poslije su se kanaanska plemena raširila

19 pa je granica Kanaanaca išla od Sidona, kako ideš do Gerara, i do Gaze, kako ideš prema Sodomi, i Gomori, i Admi, i Sebojimu; i sve do Laše.

20 To su sinovi Hamovi prema svojim obiteljima, prema svojim jezicima, u svojim zemljama i svojim narodima.

21 I Šemu, praocu sve djece Eberove, bratu Jafeta, starijega, rodiše se djeca.

22 Djeca Šemova: Elam, i Ašur, i Arpakšad, i Lud, i Aram.

23 I djeca Aramova: Uz, i Hul, i Geter, i Maš.

24 Od Arpakšada se rodio Šelah, a od Šelaha se rodio Eber.

25 Eberu se rodiše dva sina: jednome bijaše ime Peleg, jer se u njegove dane zemlja razdijelila; a njegovu bratu bijaše ime Joktan.

26 I rodiše se od Joktana: Almodad, i Šelef, i Hasarmavet, i Jerah,

27 i Hadoram, i Uzal, i Dikla,

28 i Obal, i Abimael, i Šeba,

29 i Ofir, i Havila, i Jobab; svi oni bijahu Joktanovi sinovi.

30 Njihovo obitavalište protezalo se od Meše, kako ideš do Sefara, brda na istoku.

31 To su sinovi Šemovi, po svojim obiteljima, po svojim jezicima, u svojim zemljama, po svojim narodima.

32 To su obitelji Noinih sinova, po svojim naraštajima, u svojim narodima. Od njih su se nakon potopa na zemlji razdijelili narodi.

11

1 Sva zemlja imala je jedan jezik i jedan govor.

2 I, kako su putovali s istoka, nađoše neku dolinu u zemlji Šinar; i nastaniše se ondje.

3 I rekoše jedan drugome: “Idemo praviti opeke i dobro ih ispeći.” Opeke im bijahu umjesto kamena, a mulj umjesto žbuke.

4 I rekoše: “Sagradimo si grad i toranj, čiji bi vrh sezao do neba; i steknimo sebi ime: da se ne raspršimo po svoj zemlji.”

5 I siđe GOSPODIN vidjeti grad i toranj koji su gradili sinovi ljudski.

6 I reče GOSPODIN: “Evo, jedan su narod i svi imaju jedan jezik, i počeli su to raditi: sada im neće biti uskraćeno ništa od onoga što su naumili učiniti.

7 Dođite, siđimo i pobrkajmo im ondje jezik, da jedan drugome ne razumiju govor.”

8 Tako ih je odande GOSPODIN raspršio po licu sve zemlje; i prestadoše oni graditi grad.

9 Stoga mu je ime Babel, jer je ondje GOSPODIN pobrkao jezik sve zemlje; i raspršio ih je odande GOSPODIN po licu sve zemlje.

10 Ovo su naraštaji Šemovi: Šemu bijaše stotinu godina kada mu se, dvije godine nakon potopa, rodio Arpakšad.

11 Šem je nakon što mu se rodio Arpakšad živio pet stotina godina, i rodilo mu se još sinova i kćeri.

12 Arpakšad je živio trideset i pet godina i rodio mu se Šelah.

13 Arpakšad je nakon što mu se rodio Šelah živio četiri stotine i tri godine, i rodilo mu se još sinova i kćeri.

14 Šelah je živio trideset godina i rodio mu se Eber.

15 Šelah je nakon što mu se rodio Eber živio četiri stotine i tri godine, i rodilo mu se još sinova i kćeri.

16 Eber je živio trideset i četiri godine i rodio mu se Peleg.

17 Eber je nakon što mu se rodio Peleg živio četiri stotine i trideset godina, i rodilo mu se još sinova i kćeri.

18 Peleg je živio trideset godina i rodio mu se Reu.

19 Peleg je nakon što mu se rodio Reu živio dvije stotine i devet godina, i rodilo mu se još sinova i kćeri.

20 Reu je živio trideset i dvije godine i rodio mu se Serug.

21 Reu je nakon što mu se rodio Serug živio dvije stotine i sedam godina, i rodilo mu se još sinova i kćeri.

22 Serug je živio trideset godina i rodio mu se Nahor.

23 Serug je nakon što mu se rodio Nahor živio dvije stotine godina, i rodilo mu se još sinova i kćeri.

24 Nahor je živio dvadeset i devet godina i rodio mu se Terah.

25 Nahor je nakon što mu se rodio Terah živio stotinu i devetnaest godina, i rodilo mu se još sinova i kćeri.

26 Terah je živio sedamdeset godina i rodiše mu se Abram, Nahor i Haran.

27 A ovo su potomci Terahovi: od Teraha su se rodili Abram, Nahor i Haran; a od Harana se rodio Lot.

28 No Haran umrije prije svoga oca Teraha, u svome rodnome kraju, u Uru Kaldejskom.

29 I uzeše si Abram i Nahor žene. Abramovoj ženi bijaše ime Saraja, a ime Nahorovoj ženi Milka, kći Harana, oca Milke i Jiske.

30 No Saraja bijaše neplodna; nije imala djeteta.

31 I uze Terah svoga sina Abrama, i Haranova sina Lota, svoga unuka, i Saraju, svoju snahu, ženu svoga sina Abrama; i pođe s njima iz Ura Kaldejskoga da odu u zemlju Kanaan. I stigoše do Harana i nastaniše se ondje.

32 Dana Terahovih bijaše dvije stotine i pet godina; i umrije Terah u Haranu.

12

1 A GOSPODIN reče Abramu: “Idi iz svoje zemlje, od svoga roda i od doma očeva, u zemlju koju ću ti pokazati.

2 I učinit ću od tebe velik narod, i blagosloviti te i ime ti uzveličati; i ti ćeš biti blagoslov.

3 Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivlju i prokleti onoga tko tebe proklinje: u tebi će biti blagoslovljena sva plemena zemlje.”

4 Tako ode Abram, kao što mu GOSPODIN bijaše rekao; i Lot pođe s njim. Abramu bijaše sedamdeset i pet godina kada je otišao iz Harana.

5 I uze Abram svoju ženu Saraju, i Lota, sina svoga brata, i svu imovinu što je bijahu nakupili i duše koje su stekli u Haranu; i pođoše, kako bi otišli u zemlju Kanaan; i u zemlju Kanaan stigoše.

6 I prođe Abram zemljom do mjesta Šekema, sve do ravnice More. A tada u zemlji bijaše Kanaanac.

7 I ukaza se GOSPODIN Abramu i reče: “Tvome ću sjemenu dati ovu zemlju.” I načini on ondje žrtvenik GOSPODINU, koji mu se ukazao.

8 I premjesti se odande na neko brdo istočno od Betela i razape svoj šator tako da mu je na zapadu bio Betel, a na istoku Aj. Ondje on podiže žrtvenik GOSPODINU i zazva ime GOSPODINOVO.

9 I putovao je Abram krećući se i dalje u pravcu Juga.

10 I nastade glad u zemlji pa siđe Abram dolje u Egipat da ondje proboravi; jer glad u zemlji bijaše teška.

11 Kada se približio ulasku u Egipat, reče on svojoj ženi Saraji: “Gle sada, znam da si lijepa i privlačna žena.

12 Stoga će Egipćani, kada te vide, reći: ‘To mu je žena’; i ubit će me, a tebe će sačuvati živu.

13 Reci, molim te, da si mi sestra: da i meni bude dobro zbog tebe i da mi zbog tebe duša živi.”

14 I, doista, kada je Abram ušao u Egipat, opaziše Egipćani da je žena vrlo lijepa.

15 Vidješe je i faraonovi knezovi i pohvališe je pred faraonom; i bî žena uzeta u faraonov dom.

16 On zbog nje postupi blagonaklono s Abramom pa ovaj imaše ovaca, i goveda, i magaraca, i slugu, i sluškinja, i magarica, i deva.

17 No GOSPODIN udari faraona i njegov dom velikim pošastima zbog Saraje, žene Abramove.

18 I pozva faraon Abrama i reče: “Što si mi to učinio? Zašto mi nisi rekao da ti je ona žena?

19 Zašto si rekao: ‘Ona mi je sestra’, pa je gotovo uzeh sebi za ženu? A sada, evo ti žene: uzmi je i idi svojim putem.”

20 I zapovjedi faraon svojim ljudima za nj pa oni otposlaše njega i njegovu ženu i sve što je imao.

13

1 I uzađe Abram iz Egipta na Jug: on, i njegova žena, i sve što je imao, i Lot s njim.

2 I bijaše Abram veoma bogat stokom, srebrom i zlatom.

3 Putovao je od Juga i sve do Betela, do mjesta gdje mu na početku bijaše šator, između Betela i Haja,

4 do mjesta gdje bijaše žrtvenik što ga je prvotno bio načinio. Ondje Abram zazva ime GOSPODINOVO.

5 I Lot, koji je išao s Abramom, također imaše ovaca, i goveda, i šatora.

6 I nije ih zemlja mogla nositi, da mogu prebivati zajedno: jer im imetak bijaše velik, tako da ne mogahu prebivati zajedno.

7 I bijaše svađa između pastira Abramove stoke i pastira Lotove stoke; a u zemlji su tada živjeli Kanaanac i Perižanin.

8 I reče Abram Lotu: “Molim te, neka ne bude svađa između mene i tebe, i između mojih pastira i tvojih pastira; jer smo braća.

9 Nije li sva zemlja pred tobom? Odvoji se, molim te, od mene: ako ćeš ti lijevo, tada ću ja ići desno; a ako ti odeš desno, tada ću ja ići lijevo.”

10 I podiže Lot svoje oči i promotri svu dolinu Jordana, kako je posvuda dobro natapana, prije negoli je GOSPODIN uništio Sodomu i Gomoru, kao vrt GOSPODINOV, kao zemlja Egipat kada se dolazi k Soaru.

11 Tada Lot odabra sebi svu dolinu Jordana i uputi se Lot na istok; i odvojiše se jedan od drugoga.

12 Abram je boravio u kanaanskoj zemlji, a Lot je prebivao po gradovima u dolini i podigao svoj šator prema Sodomi.

13 Ali ljudi iz Sodome bijahu opaki i nadasve veliki grešnici pred GOSPODINOM.

14 I reče GOSPODIN Abramu, nakon što se Lot odvojio od njega: “Podigni sada svoje oči i s mjesta na kojemu si pogledaj prema sjeveru, i jugu, i istoku, i zapadu;

15 jer svu zemlju koju vidiš, tebi ću dati i tvome sjemenu dovijeka.

16 I učinit ću tvoje sjeme kao prah zemaljski: tako da će se, ako tko može prebrojiti prah zemaljski, moći prebrojiti i tvoje sjeme.

17 Ustani, prođi zemljom uzduž i poprijeko; jer tebi ću je dati.”

18 Tada Abram ukloni svoj šator te dođe i naseli se u ravnici Mamre, koja je u Hebronu, i načini ondje žrtvenik GOSPODINU.

14

1 U dane kada Amrafel bijaše kralj Šinara, Ariok kralj Elasara, Kedorlaomer kralj Elama, a Tidal kralj pogana,

2 zaratiše oni s Berom, kraljem Sodome, i Biršom, kraljem Gomore, i Šinabom, kraljem Adme, i Šemeberom, kraljem Sebojima, i kraljem Bele, to jest Soara.

3 Svi se oni ujediniše zajedno u dolini Sidim, a to je Slano more.

4 Dvanaest su godina služili Kedorlaomeru, ali se trinaeste godine pobuniše.

5 A četrnaeste godine dođe Kedorlaomer, i kraljevi koji bijahu s njim, i potukoše Refaimce u Ašterot-Karnajimu, i Zuzijce u Hamu, i Emijce u Šave-Kirjatajimu,

6 i Horijce na njihovoj gori Seiru, sve do El-Parana, koji je kod pustare.

7 Zatim se vratiše i dođoše u En-Mišpat, a to je Kadeš, i udariše na sav kraj Amalečana i Amorejaca, koji su prebivali u Haseson-Tamaru.

8 I iziđe ondje kralj Sodome, i kralj Gomore, i kralj Adme, i kralj Sebojima, i kralj Bele, to jest Soara; i stupiše oni s njima u boj u dolini Sidim:

9 s Kedorlaomerom, kraljem Elama, i s Tidalom, kraljem pogana, i Amrafelom, kraljem Šinara, i Ariokom, kraljem Elasara: četvorica kraljeva protiv petorice.

10 A dolina Sidim bijaše puna jamâ s muljem; i pobjegoše kraljevi Sodome i Gomore i upadoše u njih, a oni koji su preostali pobjegoše u planinu.

11 I pokupiše ovi sva dobra Sodome i Gomore, i svu njihovu hranu, i odoše svojim putem.

12 Uzeše i Lota, sina Abramova brata, koji je prebivao u Sodomi, i njegova dobra, i odoše.

13 I dođe jedan koji je pobjegao pa dojavi to Abramu Hebrejcu; jer je ovaj živio na ravnici Amorejca Mamre, brata Eškolova i brata Anerova; a ti bijahu Abramovi saveznici.

14 Kada je Abram saznao da mu je brat zarobljen, naoruža on svoje uvježbane sluge, rođene u njegovu domu, njih tri stotine i osamnaest, i pođe u potjeru za onima sve do Dana.

15 I podijeli se noću protiv njih, on i njegove sluge, i potuče ih; i potjera ih do Hobe, koja je lijevo od Damaska.

16 I vrati on natrag sva dobra; a vrati i svoga brata Lota i njegova dobra, i žene i ostali narod.

17 A kralj Sodome mu, nakon što se vratio potukavši Kedorlaomera i kraljeve koji bijahu s njim, iziđe u susret u dolinu Šave, to jest u Kraljevu dolinu.

18 I iznese Melkisedek, kralj Salema, kruha i vina: on bijaše svećenik Boga Svevišnjega.

19 I blagoslovi ga on govoreći: “Blagoslovljen neka je Abram od Boga Svevišnjega, kome pripada nebo i zemlja.

20 I blagoslovljen neka je Bog Svevišnji, koji ti je u ruku predao tvoje neprijatelje.” I dade mu Abram desetinu od svega.

21 I reče kralj Sodome Abramu: “Meni daj ljude, a dobra uzmi sebi.”

22 I odgovori Abram kralju Sodome: “Ruku svoju podigoh pred GOSPODINOM, Bogom Svevišnjim, kome pripada nebo i zemlja,

23 da neću uzeti ni končića, ni vezicu od obuće, i da neću uzeti ništa što je tvoje; da ne kažeš: ‘Ja sam Abrama učinio bogatim’,

24 osim onoga što su moji mladići pojeli i dio za ljude koji su pošli sa mnom; za Anera, Eškola i Mamru; oni neka uzmu svoj dio.”

15

1 Nakon toga dođe Abramu u viđenju riječ GOSPODINOVA, rekavši: “Ne boj se, Abrame; ja sam ti zaštita i tvoja nadasve velika nagrada.”

2 Abram odvrati: “Gospodine BOŽE, što ćeš mi dati kada sam bez djeteta, a upravitelj moje kuće je taj Eliezer Damaščanin?”

3 I reče Abram: “Evo, meni nisi dao sjemena; i gle, moj baštinik je taj koji se rodio u mojoj kući.”

4 I gle, ponovno mu dođe riječ GOSPODINOVA, rekavši: “Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti onaj koji će izići iz tvoje nutrine.”

5 I izvede ga van i reče: “Pogledaj sada na nebo i prebroji zvijezde ako ih možeš prebrojiti.” I reče mu: “Toliko će biti tvoje sjeme.”

6 I povjerova on GOSPODINU, i on mu to uračuna kao pravednost.

7 I reče mu: “Ja sam GOSPODIN koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti dadem ovu zemlju u baštinu.”

8 A on odvrati: “Gospodine BOŽE, po čemu ću znati da ću je ja baštiniti?”

9 I reče mu on: “Prinesi mi junicu od tri godine, i kozu od tri godine, i ovna od tri godine, i grlicu, i mladoga goluba.”

10 I donese mu on sve to, rasiječe napola i položi svaku polovicu nasuprot drugoj; no ptice nije rasijecao.

11 A kada su ptice grabljivice slijetale na lešine, Abram ih je tjerao.

12 Dok je sunce zalazilo, spusti se na Abrama dubok san; i gle, spopade ga strava od silne tame.

13 I reče On Abramu: “Znaj zasigurno da će tvoje sjeme biti stranac u tuđoj zemlji i da će im služiti; i da će ih oni tlačiti četiri stotine godina.

14 Ali narodu kojemu budu služili, ja ću suditi; a nakon toga će oni izići s velikim imetkom.

15 A ti ćeš u miru poći k svojim ocima; bit ćeš sahranjen u dobroj starosti.

16 No za četvrtog naraštaja oni će ponovno doći ovamo: jer se opačina Amorejaca još nije dopunila.”

17 A kada je zašlo sunce i kada se posve smračilo, gle, između onih dijelova prođe zadimljena peć i goruća zublja.

18 Toga dana je GOSPODIN sklopio savez s Abramom, rekavši: “Tvome sam sjemenu dao ovu zemlju, od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata:

19 Kenijce, i Kenižane, i Kadmonce,

20 i Hetite, i Perižane, i Refaimce,

21 i Amorejce, i Kanaance, i Girgašane, i Jebusejce.”

16

1 A Abramu njegova žena Saraja nije rađala djecu; a imaše ona sluškinju, Egipćanku kojoj bijaše ime Hagara.

2 I reče Saraja Abramu: “Gle, GOSPODIN mi je uskratio da rađam. Uđi k mojoj sluškinji; može biti da ću po njoj steći djecu.” I posluša Abram glas Sarajin.

3 I, nakon što je Abram proboravio deset godina u zemlji Kanaan, uze Saraja, Abramova žena, svoju sluškinju Hagaru, Egipćanku, i dade je svome mužu Abramu da mu bude ženom.

4 I uđe on k Hagari i ona zače; a kada vidje da je začela, njezina gospodarica bijaše prezrena u njezinim očima.

5 I reče Saraja Abramu: “Moja nepravda neka je na tebi: dala sam ti svoju sluškinju u naručje, a otkada je vidjela da je začela, ja sam prezrena u njezinim očima. GOSPODIN neka sudi između mene i tebe.”

6 No Abram reče Saraji: “Evo, tvoja sluškinja je u tvojoj ruci; učini s njom kako ti je po volji.” A kada Saraja postupi loše s njom, ona pobježe od nje.

7 I nađe je anđeo GOSPODINOV kod izvora vode u pustari, kod studenca na putu za Šur.

8 I reče joj: “Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?” I reče ona: “Bježim od lica svoje gospodarice Saraje.”

9 I reče joj anđeo GOSPODINOV: “Vrati se svojoj gospodarici i prepusti joj se u ruke.”

10 I reče joj anđeo GOSPODINOV: “Nadasve ću umnožiti tvoje potomstvo, tako da se zbog mnoštva neće moći izbrojiti.”

11 I reče joj anđeo GOSPODINOV: “Evo, zatrudnjela si i rodit ćeš sina; i dat ćeš mu ime Jišmael, jer je GOSPODIN čuo tvoju muku.

12 On će biti divljak: ruka će njegova biti protiv svakoga i svačija će ruka biti protiv njega; i prebivat će pred licem sve svoje braće.”

13 GOSPODINA koji joj je govorio nazva ona imenom: “Ti me, Bože, vidiš”; jer reče: “Jesam li ja ovdje gledala za onim koji me vidi?”

14 Zbog toga je taj izvor nazvan Beer Lahaj Roi; eno ga između Kadeša i Bereda.

15 I rodi Hagara Abramu sina; a Abram svoga sina, kojega je rodila Hagara, nazva Jišmael.

16 Abramu bijaše osamdeset i šest godina kada je Hagara Abramu rodila Jišmaela.

17

1 A kada Abramu bijaše devedeset i devet godina ukaza se GOSPODIN Abramu i reče mu: “Ja sam Svemoćni Bog: hodaj preda mnom i budi savršen.

2 Ja ću sklopiti svoj savez između sebe i tebe i silno ću te umnožiti.”

3 I pade Abram ničice; i nastavi Bog razgovarati s njim, rekavši:

4 “Evo, moj je savez s tobom, i bit ćeš ocem mnogih naroda.

5 Nećeš se više zvati Abram, nego će ti ime biti Abraham; jer te učinih ocem mnogih naroda.

6 I učinit ću te silno plodnim, i narode ću od tebe izvesti i kraljevi će od tebe proizići.

7 I utvrdit ću svoj savez između sebe i tebe i sjemena tvojega nakon tebe u njihovim naraštajima, savez vječan, da budem Bogom tebi i tvome sjemenu nakon tebe.

8 Tebi ću, i tvome sjemenu nakon tebe, dati dovijeka u posjed zemlju u kojoj si stranac, svu zemlju Kanaan; i bit ću njihov Bog.”

9 I reče Bog Abrahamu: “Ti ćeš, stoga, držati moj savez; ti i tvoje sjeme nakon tebe u svojim naraštajima.

10 Ovo je moj savez, koji ćeš držati, između mene i tebe i tvoga sjemena nakon tebe: svako muško dijete među vama treba biti obrezano.

11 Obrezivat ćete pretkožicu svoje muškosti; i bit će to znak saveza između mene i vas.

12 Onoga među vama kome je osam dana treba obrezati; svako muško dijete u vašim naraštajima: onaj koji je rođen kod kuće ili novcem kupljen od bilo kojega stranca, koji nije od tvoga sjemena.

13 Onaj koji je rođen u tvojoj kući i onaj koji je kupljen tvojim novcem mora biti obrezan; i moj savez bit će na vašem tijelu vječan savez.

14 A neobrezano muško dijete, onaj kome nije obrezana pretkožica na muškosti, neka se ta duša odstrani od svoga naroda; takav je prekršio moj savez.”

15 I reče Bog Abrahamu: “A Saraju, svoju ženu, nećeš više zvati Sarajom, nego će joj Sara biti ime.

16 Ja ću je blagosloviti, i od nje ću ti dati sina: jest, blagoslovit ću je i ona će biti majkom narodima; kraljevi narodima od nje će poteći.

17 Tada Abraham pade ničice; i nasmija se i reče u svome srcu: “Zar će se onome kome je sto godina dijete roditi? i zar će Sara, kojoj je devedeset godina, roditi?”

18 I reče Abraham Bogu: “O, neka Jišmael poživi pred tobom!”

19 A Bog reče: “Sara, žena tvoja, doista će ti roditi sina; ti ga nazovi imenom Izak: a ja ću sklopiti svoj savez s njim, savez vječni, i s njegovim sjemenom nakon njega.

20 I za Jišmaela te uslišah. Evo, blagoslovio sam ga; i plodnim ću ga učiniti i silno ću ga umnožiti. Od njega će se roditi dvanaest knezova i ja ću ga učiniti velikim narodom.

21 Ali svoj ću savez sklopiti s Izakom, koga će ti Sara roditi iduće godine u ovo doba.”

22 Kada je prestao razgovarati s njim, uzađe Bog od Abrahama.

23 I uze Abraham svoga sina Jišmaela i sve one koji bijahu rođeni u njegovu domu, i sve one koji bijahu kupljeni njegovim novcem, svako muško od Abrahamovih ukućana, i obreza istoga dana pretkožicu s njihove muškosti, kao što mu Bog bijaše rekao.

24 Abraham bijaše star devedeset i devet godina kada mu je obrezana pretkožica s muškosti,

25 a njegovu sinu Jišmaelu bijaše trinaest godina kada mu je obrezana pretkožica s muškosti.

26 Istoga dana bijahu obrezani Abraham i njegov sin Jišmael,

27 i svi muškarci njegova doma rođeni u njegovoj kući, kao i oni novcem kupljeni od stranaca; svi bijahu obrezani zajedno s njim.

18

1 I ukaza mu se GOSPODIN na ravnici Mamre dok je sjedio na ulazu šatora za dnevne vrućine:

2 i podiže on oči i pogleda, i gle, tri čovjeka stajahu nedaleko od njega. Čim ih ugleda, potrča s ulaza šatora njima u susret, pokloni se do zemlje

3 i reče: “Gospodine moj, ako sam sada našao naklonost u tvojim očima, nemoj, molim te, otići od svoga sluge.

4 Neka se, molim vas, donese malo vode pa operite noge i otpočinite pod stablom;

5 i donijet ću zalogaj kruha pa okrijepite svoja srca; potom pođite dalje: jer zbog toga ste navratili k svome sluzi.” Oni rekoše: “Učini tako kako si rekao.”

6 I požuri Abraham u šator k Sari i reče: “Pripravi brzo tri mjerice najboljeg brašna, zamijesi ga i ispeci pogače na ognjištu.”

7 I otrča Abraham do stada, uhvati tele, mlado i ugojeno, i dade ga jednome momku; a ovaj se požuri pripraviti ga.

8 I uze on maslaca i mlijeka, i tele koje je pripravio, i stavi to pred njih. I stajao je kraj njih pod stablom, a oni su jeli.

9 I rekoše mu oni: “Gdje je Sara, žena tvoja?” On odvrati: “Eno je u šatoru.”

10 I reče On: “Svakako ću se vratiti k tebi u ovo doba godine, i gle, tvoja žena Sara imat će sina.” A Sara je to čula na ulazu u šator, koji bijaše iza njega.

11 A bijahu Abraham i Sara stari i dobrano zašli u godine; i bijaše već kod Sare prestalo ono što biva u žena.

12 Stoga se Sara nasmija u sebi, rekavši: “Zar ću nakon što sam ostarjela imati užitak? a i gospodar moj je star.”

13 I reče GOSPODIN Abrahamu: “Zbog čega se Sara nasmijala, rekavši: ‘Zar ću zaista roditi dijete ja koja sam stara?’

14 Je li GOSPODINU išta preteško? U određeno vrijeme, u ovo doba godine, vratit ću se k tebi i Sara će imati sina.”

15 Tada Sara zanijeka, rekavši: “Nisam se nasmijala”; jer se bila prestrašila. No on reče: “Ne, nego si se nasmijala.”

16 I ustadoše ljudi odande i pogledaše prema Sodomi; i pođe Abraham s njima da ih odvede na put.

17 I reče GOSPODIN: “Zar da skrivam od Abrahama ono što činim,

18 kada će od Abrahama nastati velik i moćan narod i kada će u njemu biti blagoslovljeni svi narodi zemlje?

19 Jer znam da će on zapovjediti svojoj djeci i svom budućem domu, i držat će se oni puta GOSPODINOVA čineći ono što je pravedno i ispravno; da GOSPODIN može dovesti na Abrahama ono što mu je obećao.”

20 I reče GOSPODIN: “Budući da je vika Sodome i Gomore velika, i grijeh je njihov nadasve težak,

21 sići ću sada i vidjeti jesu li doista učinili onako kako je vika do mene doprla; a ako nije, ja ću to znati.”

22 I okrenuše se ljudi odande i pođoše prema Sodomi; no Abraham je još stajao pred GOSPODINOM.

23 I pristupi mu Abraham i reče: “Hoćeš li uništiti i pravednoga sa zlim?

24 Možda ima pedeset pravednika u gradu: hoćeš li uništiti i ne poštedjeti mjesto usprkos pedeset pravednika koji su u njemu?

25 Daleko od tebe da tako učiniš, da ubiješ pravednoga sa zlim i da pravedniku bude kao i zlome, daleko bilo to od tebe. Neće li Sudac sve zemlje postupiti pravo?”

26 I reče GOSPODIN: “Ako u Sodomi, u gradu, nađem pedeset pravednika, poštedjet ću zbog njih cijelo mjesto.”

27 I odgovori Abraham i reče: “Evo se usuđujem govoriti Gospodinu, ja koji sam tek prah i pepeo:

28 Ako bude nedostajalo pet od pedeset pravednika, zar ćeš uništiti grad zbog pet koji nedostaju?” I reče On: “Nađem li ih ondje četrdeset i pet, neću ga uništiti.”

29 I ponovno mu prozbori, rekavši: “A ako ih se ondje nađe četrdeset?” On reče: “Neću to učiniti zbog njih četrdeset.”

30 Zatim mu reče: “Neka se Gospodin ne ljuti što ću reći: Možda ih se ondje nađe trideset.” On odgovori: “Neću to učiniti ako ondje nađem njih trideset.”

31 I reče: “Evo se sada opet usuđujem govoriti Gospodinu: Možda će ih se ondje naći dvadeset.” On odgovori: “Neću ga uništiti zbog njih dvadeset.”

32 I reče: “Neka se Gospodin ne ljuti, još bih samo jednom progovorio: Možda ih se ondje nađe deset.” I odgovori On: “Neću ga uništiti zbog njih deset.”

33 I ode GOSPODIN svojim putem čim je dovršio razgovor s Abrahamom; i vrati se Abraham u svoje mjesto.

19

1 I dođoše ona dva anđela u Sodomu uvečer; a Lot je sjedio na vratima Sodome. Kada ih ugleda, ustade Lot i pođe im u susret; i nakloni se licem k zemlji

2 i reče: “Evo, gospodo, svratite, molim vas, u kuću svoga sluge, i prenoćite, i noge operite, a onda rano ustanite i pođite svojim putem.” A oni rekoše: “Ne, nego ćemo svu noć provesti na ulici.”

3 Ali je on vrlo navaljivao na njih; i svratiše oni k njemu, i uđoše u njegovu kuću; i pogosti ih on i ispeče beskvasni kruh pa su jeli.

4 Ali prije negoli su legli, opkoliše kuću građani, to jest Sodomljani, i mladi i stari, sav narod iz svakog dijela grada.

5 I pozvaše Lota i rekoše mu: “Gdje su ljudi koji su noćas navratili k tebi? Izvedi nam ih da ih poznamo.”

6 I iziđe Lot k njima na ulaz i zatvori za sobom vrata,

7 i reče: “Molim vas, braćo, nemojte tako zlo postupati.

8 Evo, imam dvije kćeri koje nisu poznale muškarca; dajte da vam ih izvedem pa im učinite onako kako je dobro u vašim očima; samo nemojte učiniti ništa ovim ljudima, jer su zbog toga došli pod sjenu moga krova.”

9 I rekoše: “Odstupi!” I opet rekoše: “Ovaj je došao ovamo proboraviti, a htio bi biti sucem. Sada ćemo s tobom postupiti gore negoli s njima.” I žestoko nasrnuše na čovjeka, na Lota, i primaknuše se da razbiju vrata.

10 No oni ljudi pružiše ruku, povukoše Lota k sebi u kuću i zatvoriše vrata.

11 I udariše sljepilom ljude koji bijahu pred kućom, i malog i velikog; tako da se ovi namučiše tražeći vrata.

12 Tada ti ljudi rekoše Lotu: “Imaš li još koga ovdje? Zeta, sinove, kćeri, i koga god imaš u gradu, izvedi iz ovoga mjesta;

13 jer ćemo uništiti ovo mjesto: budući da je vika njihova postala velika pred GOSPODINOM, poslao nas je GOSPODIN da ga uništimo.”

14 I iziđe Lot te porazgovara sa svojim zetovima, koji su se ženili njegovim kćerima, rekavši: “Ustanite; iziđite iz ovoga mjesta, jer će GOSPODIN uništiti ovaj grad.” Ali je pred svojim zetovima ispao kao da se šali.

15 Kada je svanula zora, požurivahu anđeli Lota govoreći: “Ustani; uzmi svoju ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje, da ne budeš zatrt u opačini ovoga grada.”

16 I dok je on oklijevao, pograbiše mu oni ljudi ruku, i ruku njegove žene, i ruku njegovih dviju kćeri, jer mu GOSPODIN bijaše milostiv, i izvedoše ga; i ostaviše ga izvan grada.

17 A kada su ih izveli, reče mu on: “Bježi da život spasiš! Ne osvrći se niti se igdje u ravnici zaustavljaj; bježi u brdo da ne budeš zatrt.”

18 No Lot im reče: “Nemoj tako, Gospodine moj.

19 Evo, sluga tvoj je našao milost u tvojim očima, i toliko si uvećao svoje milosrđe, koje si mi iskazao time što si mi život spasio; no ne mogu pobjeći u brdo, da me ne zadesi neko zlo pa poginem.

20 Gle, blizu je grad u koji bih pobjegao; a malen je. Dopusti mi da u nj pobjegnem, ta nije li malen? i duša će mi živjeti.”

21 I reče mu on: “Evo, uslišat ću te i u tome, i neću zatrti grad koji si spomenuo.

22 Požuri, bježi onamo; jer ne mogu učiniti ništa dok ti ne stigneš onamo.” Zbog toga je taj grad nazvan Soar.

23 Sunce je izišlo nad zemljom kada je Lot ušao u Soar.

24 Tada GOSPODIN zapljušti s neba na Sodomu i na Gomoru sumporom i ognjem od GOSPODINA;

25 i uništi on te gradove, i svu onu ravnicu, i sve stanovnike tih gradova, i sve što je raslo na zemlji.

26 No Lotova se žena osvrnula dok je išla za njim i pretvorila se u stup soli.

27 I dođe rano ujutro Abraham do mjesta gdje je bio stajao pred GOSPODINOM;

28 i pogleda on prema Sodomi i Gomori i prema svoj zemlji u ravnici, i gle, dim se dizao nad zemljom kao dim iz peći.

29 Dok je Bog uništavao gradove u ravnici, sjetio se Bog Abrahama te poslao Lota iz propasti kada je zatirao gradove u kojima je Lot živio.

30 I uzađe Lot iz Soara i nastani se na brdu, i njegove dvije kćeri s njim; jer se bojao živjeti u Soaru: i živio je u špilji, on i njegove dvije kćeri.

31 I reče prvorođena mlađoj: “Naš otac je star, a u zemlji nema muškarca da dođe k nama kao što je običaj po svoj zemlji.

32 Dođi, napojimo oca vinom pa legnimo s njim da sačuvamo sjeme ocu svojemu.”

33 Iste noći napojiše oca vinom: i uđe prvorođena i legne sa svojim ocem; a on nije primijetio ni kada je legla ni kada je ustala.

34 I reče idućeg dana prvorođena mlađoj: “Evo, sinoć sam legla sa svojim ocem. Napojimo ga vinom i ove noći pa uđi i ti i legni s njim da sačuvamo sjeme ocu svojemu.”

35 I te noći napojiše oca vinom: i ustade mlađa i legne s njim; a on nije primijetio ni kada je legla ni kada je ustala.

36 Tako obje Lotove kćeri zatrudnješe sa svojim ocem.

37 Prvorođena rodi sina i dade mu ime Moab. On je praotac današnjih Moabaca.

38 I mlađa rodi sina, i dade mu ime Ben-Ami. On je praotac današnjih Amonaca.

20

1 Odande je Abraham otputovao u južni kraj i prebivao između Kadeša i Šura te boravio u Geraru.

2 I reče Abraham za Saru, ženu svoju: “Sestra mi je”; a Abimelek, kralj Gerara, posla po Saru i uze je sebi.

3 Ali dođe Bog Abimeleku noću u snu i reče mu: “Evo, mrtav si zbog žene koju si uzeo; jer je ona udata i ima muža.”

4 No Abimelek joj se nije bio približio. Stoga reče: “Gospodine, zar ćeš i pravedan narod pogubiti?

5 Jer nije li mi on rekao: ‘Sestra mi je’? A i ona sama je rekla: ‘Brat mi je’. U čestitosti svoga srca i nevinosti svojih ruku sam to učinio.”

6 I reče mu Bog u snu: “Da, znam da si to učinio u čestitosti svoga srca; jer i ja sam te zadržavao da ne sagriješiš protiv mene: zato ti nisam dopustio da je dotakneš.

7 Stoga sada vrati čovjeku njegovu ženu; jer je on prorok i molit će se za tebe, i živjet ćeš. Ako je ne vratiš, znaj da ćeš zasigurno umrijeti, ti i svi tvoji.”

8 Stoga ustade Abimelek rano ujutro, sazva sve svoje sluge i sve im to ispripovijeda; i ljudi se silno uplašiše.

9 Tada Abimelek pozva Abrahama i reče mu: “Što si nam to učinio? Što sam ti sagriješio da si na mene i na moje kraljevstvo naveo velik grijeh? Učinio si mi ono što se ne smije činiti.”

10 I još reče Abimelek Abrahamu: “Što si imao u vidu da si to učinio?”

11 I reče Abraham: “Mislio sam: Sigurno nema straha Božjega u ovome mjestu pa će me oni ubiti zbog moje žene.

12 A ona mi je doista sestra: kći je moga oca, no nije i kći moje majke; i ženom mi je postala.

13 A kada me Bog izveo da odem od očeva doma, rekoh joj: ‘Ovu ćeš mi uslugu učiniti: na svakome mjestu, kamo god dođemo, reci za mene: Brat mi je.’ ”

14 I uze Abimelek ovaca, i goveda, i slugu, i sluškinja, i dade ih Abrahamu; i vrati mu Saru, ženu njegovu.

15 I reče mu Abimelek: “Evo, moja zemlja je pred tobom; nastani se gdje ti se sviđa.”

16 A Sari reče: “Evo sam tvome bratu dao tisuću srebrnjaka; neka ti je on pokrivalo na očima svima koji su s tobom, i svima drugima.” Tako ona bijaše ukorena.

17 I pomoli se Abraham Bogu; i ozdravi Bog Abimeleka, i njegovu ženu, i njegove sluškinje, i stadoše one rađati.

18 Jer GOSPODIN zbog Abrahamove žene Sare bijaše čvrsto zatvorio svaku utrobu u Abimelekovu domu.

21

1 I pohodi GOSPODIN Saru, kao što bijaše rekao, i učini GOSPODIN Sari kao što joj je bio obećao.

2 Jer zače Sara i rodi Abrahamu sina u njegovoj starosti, u određeno vrijeme za koje mu Bog bijaše rekao.

3 Abraham sinu koji mu se rodio, kojega mu je rodila Sara, dade ime Izak.

4 I obreza Abraham svoga sina Izaka kada mu je bilo osam dana, kao što mu Bog bijaše zapovjedio.

5 Abrahamu bijaše stotinu godina kada mu se rodio sin Izak.

6 I reče Sara: “Bog je učinio da se smijem; tako da će se svatko tko to čuje smijati sa mnom.”

7 I reče ona: “Tko bi ikada rekao Abrahamu da će Sara djecu dojiti? Jer sina mu rodih u njegovoj starosti.”

8 I poraslo je dijete i bilo odbijeno od prsâ; i priredi Abraham veliku gozbu istoga dana kada je Izak odbijen od prsâ.

9 I opazi Sara da se sin Egipćanke Hagare, kojega je ova rodila Abrahamu, izruguje.

10 Stoga reče ona Abrahamu: “Otjeraj tu sluškinju i njezina sina: jer sin te sluškinje ne smije biti baštinikom s mojim sinom, s Izakom.”

11 To Abrahamu bijaše strahovito teško zbog njegova sina.

12 No Bog reče Abrahamu: “Neka ti ne bude teško zbog dječaka i zbog tvoje sluškinje; poslušaj Saru u svemu što ti je rekla, jer će ti u Izaku biti nazvano sjeme.

13 I od sina sluškinje podići ću narod, jer je on tvoje sjeme.”

14 I ustade Abraham rano ujutro, uze kruha i mješinu vode i dade to Hagari stavivši joj na rame, i dijete, i otposla je; i ode ona te je lutala pustarom Beer-Šebe.

15 I potroši se voda iz mješine; i gurne ona dijete pod jedan od grmova.

16 Zatim ode i sjede mu sučelice, daleko koliko lûk može dobaciti; jer reče: “Da ne gledam kako dijete umire.” I sjede mu sučelice, podigne glas i zaplaka.

17 I čû Bog dječakov glas; i zazva anđeo Božji Hagaru s neba i reče joj: “Što ti je, Hagaro? Ne boj se; jer čuo je Bog glas dječakov ondje gdje je.

18 Ustani, podigni dječaka i uzmi ga u svoju ruku; jer ću od njega načiniti velik narod.”

19 I otvori joj Bog oči te ona ugleda zdenac; i ode, napuni mješinu vodom i dade dječaku piti.

20 I bijaše Bog s dječakom; a on je rastao i živio u pustari te postao strijelac.

21 I živio je u pustari Paran; a majka mu uze ženu iz zemlje egipatske.

22 U to doba Abimelek, i Fikol, glavni zapovjednik njegove vojske, reče Abrahamu: “Bog je s tobom u svemu što radiš.

23 Stoga mi se sada ovdje zakuni Bogom da nećeš varati mene, ni moga sina, ni sina moga sina, nego ćeš se prema meni i prema zemlji u kojoj boraviš ponašati dobrostivo kao što sam se ja ponio prema tebi.”

24 “Zaklet ću se”, reče Abraham.

25 I prekori Abraham Abimeleka zbog zdenca što su ga nasilno preotele Abimelekove sluge.

26 I reče Abimelek: “Ne znam tko je to učinio: niti si mi ti rekao, niti sam o tome čuo; osim ovo danas.”

27 I uze Abraham ovaca i goveda i dade ih Abimeleku; i sklopiše njih dvojica savez.

28 I izdvoji Abraham napose sedam najdražih janjaca iz stada.

29 I upita Abimelek Abrahama: “Što znači tih sedam janjaca koje si izdvojio napose?”

30 I reče on: “Ovih sedam najdražih janjaca uzet ćeš iz moje ruke da mi budu svjedočanstvom da sam ja iskopao ovaj zdenac.”

31 Stoga on to mjesto nazva Beer-Šeba; jer se ondje obojica zakleše.

32 Tako sklopiše savez kod Beer-Šebe. Tada ustadoše Abimelek, i Fikol, zapovjednik njegove vojske, i vratiše se u zemlju Filistejaca.

33 I zasadi Abraham lug u Beer-Šebi i zazva ondje ime GOSPODINA, Boga vječnoga.

34 I proboravi Abraham mnogo dana kao došljak u zemlji Filistejaca.

22

1 Nakon svega toga Bog iskuša Abrahama; i zovnu ga: “Abrahame”; i reče on: “Evo me.”

2 I reče: “Uzmi sada svoga sina, svoga jedinoga sina Izaka, koga ljubiš, i pođi u zemlju Moriju; i prinesi ga ondje kao žrtvu paljenicu na jednome od brda za koje ću ti kazati.”

3 I ustade Abraham rano ujutro, osamari svoga magarca, uze sa sobom dvojicu svojih momaka i svoga sina Izaka, nacijepa drva za žrtvu paljenicu, digne se i krene prema mjestu za koje mu Bog bijaše rekao.

4 Trećega dana Abraham podiže svoje oči i ugleda ono mjesto izdaleka.

5 I reče Abraham svojim momcima: “Ostanite ovdje kod magarca, a ja i dječak otići ćemo tamo, pokloniti se i vratiti se k vama.”

6 I uze Abraham drva za žrtvu paljenicu i stavi ih na svoga sina Izaka, a u svoju ruku uze oganj, i nož; i pođoše obojica zajedno.

7 I prozbori Izak svome ocu Abrahamu, rekavši: “Oče moj”, a on odvrati: “Evo me, sine moj.” I reče: “Evo ognja i drvâ, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?”

8 I reče Abraham: “Sine moj, Bog će sâm pribaviti janje za žrtvu paljenicu”; i pođoše dalje zajedno.

9 I dođoše na mjesto za koje mu Bog bijaše rekao. Ondje Abraham načini žrtvenik, poslaže drva, sveza svoga sina Izaka i položi ga na žrtvenik povrh drva.

10 I pruži Abraham ruku i uze nož da zakolje svoga sina.

11 I zazva ga anđeo GOSPODINOV s neba i reče: “Abrahame, Abrahame”; i reče on: “Evo me.”

12 I reče mu: “Ne spuštaj ruku na dječaka niti mu bilo što čini: jer sada znam da se bojiš Boga, kada mi nisi uskratio svoga sina, svoga jedinca.”

13 I podiže Abraham oči i pogleda; i gle, iza njega ovan zakačen rogovima za grmlje. I ode Abraham, uze ovna te ga prinese kao žrtvu paljenicu umjesto svoga sina.

14 Ono mjesto Abraham nazva: “Jahve-Jireh”. Zato se do današnjega dana veli: “Na brdu GOSPODINOVU će se vidjeti”.

15 I zazva anđeo GOSPODINOV Abrahama s neba po drugi put,

16 i reče: “Samim sobom se zakleh, govori GOSPODIN: Zato što si to učinio i nisi uskratio svoga sina, svoga jedinca,

17 blagoslovom ću te blagosloviti i nadasve ću sjeme tvoje umnožiti kao zvijezde na nebu i kao pijesak što je na obali mora; i zaposjest će tvoje sjeme vrata svojih neprijatelja,

18 i bit će u tvome sjemenu blagoslovljeni svi narodi zemlje; jer si se pokorio mome glasu.”

19 Potom se Abraham vrati k svojim momcima; i digoše se te pođoše zajedno do Beer-Šebe. I boravio je Abraham u Beer-Šebi.

20 I dojaviše nakon svega toga Abrahamu: “Evo, i Milka je rodila djecu tvome bratu Nahoru:

21 Usa, njegova prvorođenca, i njegova brata Buza, i Kemuela, oca Aramova,

22 i Keseda, i Haza, i Pildaša, i Jidlafa, i Betuela.”

23 A od Betuela se rodila Rebeka. Njih osmoricu rodila je Milka Nahoru, Abrahamovu bratu.

24 A i njegova priležnica, kojoj bijaše ime Reuma, rodila je Tebaha, i Gahama, i Tahaša, i Maaku.

23

1 I doživje Sara stotinu dvadeset i sedam godina; to bijahu godine Sarina života.

2 I umrije Sara u Kirjat-Arbi, a to je Hebron u zemlji Kanaan; i dođe Abraham tugovati za Sarom i oplakivati je.

3 I ustade Abraham od svoje pokojnice te prozbori sinovima Hetovim, rekavši:

4 “Stranac sam i došljak kod vas: dajte mi da imam mjesto za ukop kod vas da sahranim svoju pokojnicu od svoga pogleda.”

5 I odgovoriše djeca Hetova Abrahamu:

6 “Čuj nas, gospodine moj. Ti si moćan knez među nama: sahrani svoju pokojnicu u najbiranijoj od naših grobnica; nitko od nas neće ti uskratiti svoju grobnicu da sahraniš svoju pokojnicu.”

7 I ustade Abraham i pokloni se narodu te zemlje, djeci Hetovoj.

8 I prozbori im, rekavši: “Ako se slažete da sahranim svoju pokojnicu od svoga pogleda, poslušajte me i zauzmite se za mene kod Efrona, sina Soharova,

9 da mi dade špilju Makpelu, koja njemu pripada, a na kraju je njegova polja. Neka mi je dade za onoliko novca koliko vrijedi, da imam mjesto za ukop među vama.”

10 A Efron je prebivao među djecom Hetovom. I odgovori Efron Hetit Abrahamu na uši djece Hetove, pred svima onima koji su ulazili na vrata njegova grada, rekavši:

11 “Ne, gospodine moj, poslušaj me: Dajem ti polje i špilju što je na njemu; dajem ti to pred sinovima moga naroda: sahrani svoju pokojnicu.”

12 I pokloni se Abraham narodu te zemlje.

13 I prozbori on Efronu na uši ljudi te zemlje, rekavši: “Ako daješ, tada me, molim te, poslušaj: Dajem ti novac za to polje; uzmi ga od mene pa ću sahraniti ondje svoju pokojnicu.”

14 I odgovori Efron Abrahamu, rekavši:

15 “Gospodine moj, poslušaj me: Ta zemlja vrijedi četiri stotine šekela srebra; što je to između mene i tebe? Sahrani, dakle, svoju pokojnicu.”

16 I posluša Abraham Efrona; i odvagne Abraham Efronu srebro koje je on spomenuo na uši sinova Hetovih, četiri stotine srebrnih šekela, novca koji bijaše u opticaju među trgovcima.

17 I tako Efronovo polje koje bijaše u Makpeli, koja bijaše pred Mamrom, polje i špilja na njemu, i sva stabla što bijahu na polju, to jest unutar svih međa uokolo,

18 prijeđe u Abrahamov posjed u nazočnosti djece Hetove; pred svima onima koji su ulazili na vrata njegova grada.

19 I sahrani nakon toga Abraham svoju ženu Saru u špilji na polju Makpeli pred Mamrom, a to je Hebron u zemlji Kanaan.

20 Tako sinovi Hetovi potvrdiše Abrahamu da mu kao mjesto za ukop pripada polje i špilja što je na njemu.

24

1 I bijaše Abraham star i zašao u duboku starost: i blagoslovio je GOSPODIN Abrahama u svemu.

2 I reče Abraham svome najstarijem sluzi u kući, koji je upravljao sa svime što je imao: “Stavi, molim te, svoju ruku pod moje bedro;

3 i zaklet ću te GOSPODINOM, Bogom neba i Bogom zemlje, da nećeš uzeti ženu za moga sina od kćeri Kanaanaca, među kojima prebivam,

4 nego da ćeš otići u moju zemlju, k mome rodu, i uzeti ženu za moga sina Izaka.”

5 I reče mu sluga: “A što ako ta žena ne bude voljna poći za mnom u ovu zemlju; trebam li tada odvesti tvoga sina u zemlju iz koje si ti došao?”

6 I reče mu Abraham: “Pazi da ne vodiš mog sina ponovno onamo.

7 GOSPODIN Bog nebeski, koji me uzeo iz kuće moga oca i iz zemlje roda mojega, i koji mi je govorio i koji mi se zakleo, rekavši: ‘Tvome ću sjemenu dati ovu zemlju’, poslat će svoga anđela pred tobom pa ćeš odande uzeti ženu za mog sina.

8 A ako ta žena ne bude voljna poći za tobom, bit ćeš slobodan od ove moje zakletve: samo mi nemoj onamo natrag sina voditi.”

9 I stavi sluga ruku svoju pod bedro Abrahamu, svome gospodaru, i zakle mu se u pogledu toga.

10 I uze sluga deset deva svoga gospodara te otputova; jer sva dobra njegova gospodara bijahu u njegovoj ruci: ustade on, dakle, i ode u Mezopotamiju, do Nahorova grada.

11 I pusti on navečer deve da se spuste na koljena izvan grada kraj zdenca, u doba kada žene izlaze zahvatiti vodu.

12 I reče on: “GOSPODINE, Bože moga gospodara Abrahama, molim te, daj mi danas da uspijem i iskaži naklonost mome gospodaru Abrahamu.

13 Evo, ja ću stajati ovdje kraj zdenca dok kćeri onih iz grada dolaze zahvatiti vodu;

14 i neka djevojka kojoj kažem: ‘Molim te, spusti svoj vrč da se napijem’, a ona odgovori: ‘Pij; a i tvojim ću devama dati piti’, bude ona koju si odredio za svoga slugu Izaka; po tome ću znati da si iskazao naklonost mome gospodaru.”

15 Prije negoli je to do kraja izgovorio, gle, Rebeka, kći koja se rodila Betuelu, sinu Milke, žene Abrahamova brata Nahora, iziđe s vrčem na ramenu.

16 A bijaše ta djevojka prekrasna izgleda, djevica, ni jedan je muškarac još nije poznao. I siđe ona k zdencu, napuni svoj vrč i ponovno uzađe.

17 I potrča joj sluga u susret i reče: “Molim te, daj mi da popijem malo vode iz tvoga vrča.”

18 Ona mu odvrati: “Pij, gospodine moj”, i žurno spusti vrč na ruku te mu dade piti.

19 Kad ga je napojila, reče mu: “Zahvatit ću vode i za tvoje deve, dok se ne napiju.”

20 I izli ona žurno vrč u korito pa ponovno potrča k zdencu zahvatiti vode; i zahvati za sve njegove deve.

21 A čovjek je, diveći joj se, šutio, kako bi saznao je li GOSPODIN učinio uspješnim njegov put ili nije.

22 Kada su se deve napile, uze čovjek zlatnu viticu tešku pola šekela, i za njezine ruke dvije narukvice od zlata teške deset šekela,

23 i upita je: “Čija si ti kći? Reci mi, molim te, ima li u kući tvoga oca mjesta za nas da prenoćimo?”

24 I reče mu ona: “Ja sam kći Betuela, sina Milkina, kojega je ona rodila Nahoru.”

25 I još mu reče: “Ima kod nas i slame i dovoljno krme, i mjesta za prenoćiti.”

26 I spusti čovjek glavu i pokloni se GOSPODINU.

27 I reče: “Neka je blagoslovljen GOSPODIN, Bog moga gospodara Abrahama, koji mome gospodaru nije uskratio svoje milosrđe i svoju istinu: putem na kojemu sam doveo me GOSPODIN do kuće braće moga gospodara.”

28 I otrča djevojka te ispripovijeda sve to u kući svoje majke.

29 A Rebeka imaše brata kome bijaše ime Laban: i otrča Laban van k čovjeku, do zdenca.

30 Kada je vidio viticu, i narukvice na sestrinim rukama, i čuo riječi svoje sestre Rebeke: “Tako mi je taj čovjek govorio”, pođe on k čovjeku; i gle, ovaj stajaše kod zdenca kraj deva.

31 I reče mu: “Dođi unutra, blagoslovljeni od GOSPODINA; zašto stojiš vani? Jer ja sam pripravio kuću, i mjesto za deve.”

32 I uđe čovjek u kuću; i rastovari mu on deve, i dade slamu i krmu devama, a njemu i ljudima koji bijahu s njim dade vode da operu noge.

33 A kada su preda nj stavili jelo, on reče: “Neću jesti sve dok ne ispričam o svome nalogu.” “Govori”, odvrati mu on.

34 I reče on: “Ja sam sluga Abrahamov.

35 GOSPODIN je uvelike blagoslovio moga gospodara i on je postao velik; i dao mu je ovaca i goveda, i srebra, i zlata, i slugû, i sluškinja, i deva, i magaraca.

36 Sara, žena moga gospodara, rodila je mome gospodaru sina kada je već bila stara: njemu je on dao sve što posjeduje.

37 A mene je moj gospodar zakleo, rekavši: ‘Nemoj uzeti ženu za mog sina od kćeri Kanaanaca, u čijoj zemlji prebivam,

38 nego pođi u moj otački dom, k mome rodu, i uzmi ženu za mog sina.’

39 I rekoh svome gospodaru: ‘A što ako ta žena neće htjeti poći za mnom?’

40 I reče mi on: ‘GOSPODIN, pred kojim hodim, poslat će s tobom svoga anđela i učiniti uspješnim tvoj put; i uzet ćeš za mog sina ženu od moga roda, i iz doma oca mojega.

41 Od ove moje zakletve bit ćeš slobodan kada dođeš k momu rodu: ako ti je ne dadu bit ćeš slobodan od moje zakletve.’

42 I dođoh danas do zdenca te rekoh: ‘GOSPODINE, Bože moga gospodara Abrahama, kada bi ti sada učinio uspješnim put kojim idem.

43 Evo, stajat ću kraj zdenca; i kada dođe djevica zahvatiti vode, a ja joj kažem: ‘Daj mi, molim te, da popijem malo vode iz tvoga vrča’,

44 i ona mi odvrati: ‘Pij; a zahvatit ću i tvojim devama’, neka to bude žena koju je GOSPODIN odredio za sina moga gospodara.

45 I prije negoli sam to u svome srcu izgovorio, gle, dođe Rebeka sa svojim vrčem na ramenu; i siđe ona k zdencu i zahvati vode, a ja joj rekoh: ‘Daj mi piti, molim te.’

46 I spusti ona hitro svoj vrč s ramena i reče: ‘Pij; a dat ću piti i tvojim devama.’ Tako se ja napih, a ona dade piti i mojim devama.

47 I upitah je: ‘Čija si ti kći?’ Ona reče: ‘Kći Betuela, sina Nahorova, kojega mu je rodila Milka’; i stavih joj viticu na čelo, a na ruke narukvice.

48 I sagnuh glavu i poklonih se GOSPODINU; i blagoslovih GOSPODINA, Boga svoga gospodara Abrahama, koji me vodio pravim putem da njegovu sinu uzmem kćer brata svoga gospodara.

49 A sada, ako ćete postupiti s naklonošću i iskreno s mojim gospodarom, recite mi; ako li nećete, recite mi; da se mogu okrenuti desno ili lijevo.”

50 Tada Laban i Betuel odgovoriše, rekavši: “To dolazi od GOSPODINA. Mi ti ne možemo reći ni dobro ni loše.

51 Evo, Rebeka je pred tobom; uzmi je i idi, i neka bude ženom sinu tvoga gospodara, kao što je GOSPODIN rekao.”

52 Kada je Abrahamov sluga čuo njihove riječi, pokloni se on GOSPODINU naklonivši se do zemlje.

53 I izvadi sluga nakit od srebra i nakit od zlata, i opravu, i dade to Rebeki; i dade dragocjenosti i njezinu bratu i njezinoj majci.

54 I jeli su i pili, on i ljudi koji bijahu s njim, i zadržali se svu noć. I ustadoše ujutro pa on reče: “Otpustite me sada k mome gospodaru.”

55 No njezin brat i majka njezina rekoše: “Neka djevojka ostane s nama još nekoliko dana, barem deset; poslije toga neka ide.”

56 I reče im on: “Ne zadržavajte me kad je GOSPODIN učinio moj put uspješnim. Otpošaljite me da pođem svome gospodaru.”

57 Rekoše mu: “Pozvat ćemo djevojku, i upitati je što ona veli.”

58 I pozvaše Rebeku pa je upitaše: “Hoćeš li poći s ovim čovjekom?” I reče ona: “Poći ću.”

59 I otpraviše svoju sestru Rebeku i njezinu dojilju, i Abrahamova slugu s njegovim ljudima.

60 I blagosloviše Rebeku, rekavši joj: “Sestro naša, budi majkom tisućama milijuna, i neka tvoje sjeme zaposjedne vrata onih koji ga mrze.”

61 I ustadoše Rebeka i njezine dvorkinje, zajahaše deve i pođoše za čovjekom. Tako sluga uze Rebeku i ode svojim putem.

62 A Izak se vraćao s puta do zdenca Lahaj-Roi; jer je živio u južnome kraju.

63 I iziđe Izak u predvečerje razmišljati u polju; i podiže svoje oči, pogleda, i gle, dolažahu deve.

64 I podiže Rebeka svoje oči; a kada ugleda Izaka, spusti se s deve.

65 Jer bijaše upitala slugu: “Tko je onaj čovjek što nam poljem dolazi u susret?” A sluga bijaše odgovorio: “To je moj gospodar.” Stoga ona uze veo i pokrije se.

66 I ispripovijeda sluga Izaku sve što je bio učinio.

67 I uvede je Izak u šator svoje majke Sare. I uze on Rebeku, i postade mu ona ženom; i zavolje je. I utješi se Izak nakon smrti svoje majke.

25

1 Tada Abraham opet uze ženu; a njoj bijaše ime Ketura.

2 Ona mu je rodila Zimrana, i Jokšana, i Medana, i Midijana, i Išbaka, i Šuaha.

3 Od Jokšana se rodio Šeba, i Dedan. Sinovi Dedanovi bijahu Ašurci, Letušci i Leumci.

4 I sinovi Midijanovi: Efa, i Efer, i Hanok, i Abida, i Eldaa. Svi ti bijahu Keturina djeca.

5 I dade Abraham Izaku sve što je imao;

6 i sinovima priležnica koje imaše dade Abraham darove i još ih za svoga života odasla daleko od svoga sina Izaka, na istok, u istočni kraj.

7 A ovo su dani godinâ Abrahamova života što ga je proživio: stotinu sedamdeset i pet godina.

8 Tada preda Abraham duh i umrije u dobroj starosti, star i pun godina, i bî pridružen svojima.

9 Njegovi sinovi, Izak i Jišmael, sahraniše ga u špilji Makpeli, na polju Efrona, sina Hetita Sohara, koja je ispred Mamre,

10 na polju koje Abraham bijaše kupio od sinova Hetovih. Ondje bijaše sahranjen Abraham i njegova žena Sara.

11 Nakon Abrahamove smrti Bog je blagoslovio njegova sina Izaka; a Izak je prebivao kod zdenca Lahaj-Roi.

12 A ovo su naraštaji Jišmaela, Abrahamova sina, kojega je Egipćanka Hagara, Sarina sluškinja, rodila Abrahamu;

13 a ovo su imena Jišmaelovih sinova, onako kako su se zvali, prema njihovim naraštajima: Jišmaelov prvenac Nebajot, i Kedar, i Adbeel, i Mibsam,

14 i Mišma, i Duma, i Masa,

15 Hadar, i Tema, Jetur, Nafiš, i Kedema.

16 To su sinovi Jišmaelovi i to su njihova imena prema njihovim naseljima i prema njihovim utvrdama; dvanaest knezova nad svojim narodima.

17 A ovo su godine Jišmaelova života: stotinu trideset i sedam godina. I preda on duh i umrije; i bî pridružen svojima.

18 I prebivahu oni od Havile do Šura, koji je nasuprot Egiptu kada ideš prema Asiriji; i umrije on u nazočnosti sve svoje braće.

19 Ovo su naraštaji Abrahamova sina Izaka: od Abrahama se rodio Izak;

20 Izaku bijaše četrdeset godina kada je za ženu uzeo Rebeku, kćer Sirijca Betuela iz Padan-Arama, sestru Sirijca Labana.

21 I zamoli Izak usrdno GOSPODINA za svoju ženu, jer ona bijaše neplodna; i usliša ga GOSPODIN te zače njegova žena Rebeka.

22 No djeca u njoj udarahu jedno o drugo pa ona reče: “Ako je to tako, zašto mi je onda ovako?” I pođe ona upitati GOSPODINA.

23 I reče joj GOSPODIN: “Dva su naroda u tvojoj utrobi, i dvije će se vrste ljudi odijeliti iz tvoje nutrine; jedan će narod biti jači od drugog naroda; stariji će služiti mlađemu.”

24 A kada joj se navršiše dani da rodi, gle, u njezinoj utrobi bijahu blizanci.

25 I iziđe prvi, crven, sav kosmat kao dlakav ogrtač; i dadoše mu ime Ezav.

26 I iziđe poslije njegov brat držeći se rukom Ezavu za petu. Njega nazva imenom Jakov. Izaku bijaše šezdeset godina kada ih je ona rodila.

27 I porastoše dječaci: Ezav bijaše vješt lovac, čovjek polja; a Jakov bijaše krotak čovjek koji je boravio u šatorima.

28 Izak je volio Ezava, jer je jeo od njegove divljači, ali je Rebeka voljela Jakova.

29 Jednom je Jakov kuhao varivo, a Ezav je došao umoran s polja.

30 I reče Ezav Jakovu: “Daj mi jesti to crveno varivo, jer sam iznemogao.” Zato bijaše nazvan imenom Edom.

31 Jakov mu odvrati: “Prodaj mi danas svoje pravo prvorođenca.”

32 A Ezav reče: “Evo ću skoro umrijeti; kakva mi je korist od toga prvorodstva?”

33 Jakov će mu: “Zakuni mi se danas”; i zakle mu se on te proda svoje prvorodstvo Jakovu.

34 Tada Jakov dade Ezavu kruh i varivo od leće. Ovaj je to pojeo i popio, digao se i otišao svojim putem. Tako je Ezav prezreo svoje pravo prvorođenca.

26

1 A u zemlji bijaše glad, pored one prve gladi koja bijaše u Abrahamove dane. I ode Izak k Abimeleku, kralju Filistejaca, u Gerar.

2 I ukaza mu se GOSPODIN i reče: “Nemoj silaziti u Egipat; boravi u zemlji za koju ću ti ja reći.

3 Nastani se privremeno u ovoj zemlji, a ja ću biti s tobom i blagosloviti te; jer ću tebi i tvome sjemenu dati sve ove krajeve i ispunit ću zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu.

4 I učinit ću da se tvoje sjeme umnoži kao zvijezde na nebu i predat ću tvome sjemenu sve ove krajeve. U tvome će sjemenu biti blagoslovljeni svi narodi zemlje;

5 zato što je Abraham poslušao moj glas i pokoravao se mojim odredbama, mojim zapovijedima, mojim propisima i mojim zakonima.”

6 I boravio je Izak u Geraru.

7 I upitaše ga ljudi iz toga mjesta za njegovu ženu; i reče on: “Ona mi je sestra”; jer se bojao reći: “Žena mi je.” – “Da me ne bi”, reče, “mještani ubili zbog Rebeke”; jer ona bijaše prekrasna izgledom.

8 Jednom, nakon što je on već dulje bio ondje, Abimelek, kralj Filistejaca, pogleda kroz prozor i vidje kako se Izak zabavlja sa svojom ženom Rebekom.

9 I pozva Abimelek Izaka i reče mu: “Gle, ona ti je zasigurno žena; ta kako si mogao reći: ‘Ona mi je sestra’?” I reče Izak njemu: “Jer rekoh: Da ne poginem zbog nje.”

10 Tada Abimelek reče: “Što si nam to učinio? Lako bi netko od naroda mogao leći s tvojom ženom i tako bi ti navukao krivicu na nas.”

11 I zapovjedi Abimelek svemu svome narodu, rekavši: “Onaj tko takne ovoga čovjeka ili njegovu ženu, svakako će biti pogubljen.”

12 Tada Izak posija u tome kraju i iste godine primi stostruko: GOSPODIN ga je blagoslovio.

13 I postajao je čovjek sve moćniji te napredovao i rastao sve dok nije postao vrlo velik.

14 I posjedovao je stada ovaca i krda goveda, i mnogo slugu; i zavidješe mu Filistejci.

15 Stoga sve zdence koje bijahu iskopale sluge njegova oca još u doba njegova oca Abrahama, Filistejci začepiše i napuniše zemljom.

16 I reče Abimelek Izaku: “Idi od nas; jer si postao mnogo moćniji od nas.”

17 I ode Izak odande, postavi svoj šator u dolini Gerar i nastani se ondje.

18 Izak je ponovno iskopao zdence za vodu koje oni bijahu iskopali u doba njegova oca Abrahama, jer su ih Filistejci bili zatrpali nakon Abrahamove smrti, i nazva ih istim imenima kojima ih je nazivao njegov otac.

19 I kopale su sluge Izakove u dolini i pronašle ondje zdenac s tekućom vodom.

20 I svađahu se gerarski pastiri s Izakovim pastirima, rekavši im: “Voda je naša”; i nazva on taj zdenac Esek, zato što su se svađali s njim.

21 Iskopaše i drugi zdenac, ali se i za nj svađahu. Stoga ga on nazva Sitna.

22 I skloni se odande te iskopa treći zdenac. Za nj se nisu svađali pa ga nazva Rehobot; i reče: “Jer je sada GOSPODIN načinio prostora za nas i bit ćemo plodni u ovoj zemlji.”

23 I ode on odande gore u Beer-Šebu.

24 Iste mu se noći ukaza GOSPODIN i reče: “Ja sam Bog tvoga oca Abrahama. Ne boj se, jer ja sam s tobom; blagoslovit ću te i sjeme ću tvoje umnožiti zbog svoga sluge Abrahama.”

25 I načini Izak ondje žrtvenik i zazva ime GOSPODINOVO; i podigne on ondje svoj šator, a njegove sluge iskopaše zdenac.

26 Tada mu iz Gerara dođe Abimelek, i Ahuzat, jedan od njegovih prijatelja, i Fikol, glavni zapovjednik njegove vojske.

27 I reče im Izak: “Zašto dolazite k meni, kada me mrzite i kad ste me otjerali od sebe?”

28 Oni rekoše: “Jasno vidimo da je GOSPODIN s tobom; i rekosmo: Neka sada bude zakletva među nama, između nas i tebe, i sklopimo savez s tobom;

29 da ti nama nećeš činiti zlo kao što ni mi tebe nismo dirali niti smo ti činili išta osim dobra i u miru te otposlali: ti si sada blagoslovljen od GOSPODINA.”

30 I priredi im on gozbu pa su jeli i pili.

31 I ustadoše rano izjutra i zakleše se jedan drugome; i otpusti ih Izak pa odoše od njega u miru.

32 Istoga dana dođoše Izakove sluge i izvijestiše ga o zdencu koji bijahu iskopale, i rekoše mu: “Našli smo vodu.”

33 On ga nazva Šeba. Stoga je ime onome gradu Beer-Šeba sve do danas.

34 Ezavu bijaše četrdeset godina kada je za ženu uzeo Juditu, kćer Hetita Beerija, i Bašematu, kćer Hetita Elona,

35 koje bijahu na žalost duhu Izaku i Rebeki.

27

1 Kada je Izak ostario i oči mu se zamutile, tako da nije vidio, pozva on Ezava, svog starijeg sina, i reče mu: “Sine moj.” On mu reče: “Evo me.”

2 I reče: “Evo sam ostario; ne znam dan svoje smrti.

3 Uzmi sada svoje oružje, svoj tobolac i lûk, iziđi u polje i ulovi mi divljač;

4 i pripravi mi ukusno jelo, onakvo kakvo ja volim, i donesi mi da ga jedem; da te duša moja blagoslovi prije no što umrem.”

5 A Rebeka je čula kada je Izak govorio svome sinu Ezavu. I ode Ezav u polje uloviti divljač da je donese ocu.

6 I reče Rebeka svome sinu Jakovu: “Evo sam čula kako tvoj otac govori tvome bratu Ezavu:

7 ‘Donesi mi divljač i pripravi mi ukusno jelo da ga jedem i da te blagoslovim pred GOSPODINOM prije svoje smrti.’

8 Stoga, sine moj, poslušaj moj glas i učini onako kako ti zapovjedim.

9 Pođi sada k stadu i donesi mi odande dva dobra kozlića, a ja ću od njih napraviti ukusno jelo za tvoga oca, takvo kakvo on voli.

10 Ti ćeš ga odnijeti svome ocu da jede i blagoslovi te prije svoje smrti.”

11 No Jakov reče svojoj majci Rebeki: “Ali moj brat Ezav je dlakav, a ja sam bez dlaka.

12 Možda me dotakne otac pa ću u njegovim očima ispasti varalica i navući na sebe prokletstvo, a ne blagoslov.”

13 No majka mu njegova reče: “Neka na meni bude tvoje prokletstvo, sine moj. Samo poslušaj moj glas pa idi i donesi mi ih.”

14 I ode on te uze i donese ih svojoj majci; i pripravi njegova majka ukusno jelo, onakvo kakvo je volio njegov otac.

15 Potom uze Rebeka najbolju odjeću svoga starijega sina Ezava, koja bijaše kod nje u kući, i u nju odjene Jakova, svog mlađeg sina.

16 Kožama od kozlićâ omota mu ruke i goli dio vrata,

17 a ukusno jelo i kruh, što je pripravila, stavi u ruku svome sinu Jakovu.

18 I uđe on k svome ocu i reče: “Oče moj”; a on odvrati: “Evo me. Tko si ti, sine moj?”

19 I reče Jakov svome ocu: “Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac; učinio sam onako kako si mi naložio: ustani, molim te, sjedni i jedi od moje lovine da me blagoslovi duša tvoja.”

20 I reče Izak svome sinu: “Kako to da si je tako brzo našao, sine moj?” On odvrati: “Jer mi ju je doveo GOSPODIN, Bog tvoj.”

21 I reče Izak Jakovu: “Priđi bliže, sine moj, da te opipam jesi li ti moj sin Ezav ili nisi.”

22 I pristupi Jakov svome ocu Izaku; i opipa ga on i reče: “Glas je glas Jakovljev, ali su ruke, ruke Ezavove.”

23 Nije ga prepoznao, jer su mu ruke bile dlakave kao i ruke njegova brata Ezava; i tako ga blagoslovi.

24 I reče mu: “Jesi li ti doista moj sin Ezav?” I reče ovaj: “Ja sam.”

25 I reče: “Donesi mi to bliže, da jedem od lovine svoga sina i da te duša moja blagoslovi.” On mu to primakne pa je jeo; i donese mu vina pa je pio.

26 I reče mu Izak, otac njegov: “Primakni se sada i poljubi me, sine moj.”

27 I primakne mu se i poljubi ga; i osjeti on miris njegove odjeće pa ga blagoslovi govoreći: “Gle, miris sina mojega je kao miris polja koje je blagoslovio GOSPODIN.

28 Neka ti, stoga, Bog daje rosu nebesku i plodnost zemlje, i obilje žita i mladoga vina;

29 neka ti služe narodi i klanjaju ti se plemena; budi gospodar nad svojom braćom i neka ti se sinovi tvoje majke klanjaju: proklet bio svatko tko tebe proklinje, i blagoslovljen onaj tko tebe blagoslivlje.”

30 I tek što je Izak završio s blagoslivljanjem Jakova, a Jakov netom izišao od svoga oca Izaka, iz lova se vrati njegov brat Ezav.

31 I on pripravi ukusno jelo i donese ga svome ocu; i reče svome ocu: “Neka moj otac ustane i jede od lovine svoga sina, da me blagoslovi duša tvoja.”

32 A njegov otac Izak reče: “Tko si ti?” I reče on: “Ja sam tvoj sin; tvoj prvorođenac Ezav.”

33 Izak se silno potrese i reče: “Tko? Gdje je onaj koji je ulovio divljač i donio mi je? Jeo sam od svega prije negoli si ti došao, i blagoslovio sam ga. Jest, i on će blagoslovljen ostati.”

34 Kada je čuo riječi svoga oca, Ezav glasno kriknu i gorko zaplaka; i reče svome ocu: “Blagoslovi i mene, oče moj.”

35 On mu odvrati: “Tvoj brat je došao s prijevarom i odnio tvoj blagoslov.”

36 On reče: “Nije li s pravom nazvan Jakovom? jer već me dvaput prevario. Oduzeo mi je pravo prvorodstva, a sada mi je, evo, uzeo i blagoslov.” I reče: “Nisi li za mene sačuvao neki blagoslov?”

37 I odgovori Izak Ezavu: “Evo, tvojim sam ga gospodarom učinio i svu sam mu braću njegovu za sluge dao; žitom sam ga i vinom opskrbio: što sada mogu učiniti tebi, sine moj?”

38 I reče Ezav svome ocu: “Zar ti imaš samo jedan blagoslov, oče? Blagoslovi i mene, oče moj.” I digne Ezav glas i zaplaka.

39 Tada mu odgovori njegov otac Izak i reče: “Evo, tvoje će prebivalište biti plodno tlo i od rose nebeske odozgor;

40 od svoga mača ćeš živjeti i svome bratu služiti. No jednom kada ti budeš imao vlast, jaram ćeš njegov sa svoga vrata strgnuti.”

41 I zamrzi Ezav Jakova zbog blagoslova kojim ga je njegov otac blagoslovio; i reče Ezav u svome srcu: “Blizu su dani žalovanja za mojim ocem; tada ću ubiti svoga brata Jakova.”

42 Rebeki su prenijeli te riječi njezina starijeg sina, Ezava, pa ona posla da pozovu njezina mlađeg sina, Jakova; i reče mu: “Evo, što se tiče tebe, tvoj brat Ezav tješi se mišlju da te ubije.

43 Stoga me sada poslušaj, sine moj: ustani i bježi k mome bratu Labanu u Haran.

44 Ostani kod njega neko vrijeme, dok se ne odvrati bijes tvoga brata;

45 sve dok se srdžba tvoga brata ne odvrati od tebe i on zaboravi to što si mu učinio. Tada ću poslati po tebe i dovesti te odande. Zašto da u jedan dan ostanem bez vas obojice?”

46 A Izaku Rebeka reče: “Umorna sam od svoga života zbog ovih kćeri Hetovih. Ako Jakov uzme za ženu jednu od kćeri Hetovih, kao što su te kćeri ove zemlje, kakva mi korist od života?”

28

1 I pozva Izak Jakova, blagoslovi ga i zapovjedi mu, rekavši: “Nemoj si uzeti ženu od kanaanskih kćeri.

2 Ustani, idi u Padan-Aram, u dom Betuela, oca svoje majke, i uzmi si odande ženu od kćeri Labana, brata svoje majke.

3 A Bog Svemoćni neka te blagoslovi i plodnim učini, i umnoži te, da budeš mnoštvo naroda.

4 I neka ti dade blagoslov Abrahamov, tebi i tvome sjemenu s tobom; da baštiniš zemlju u kojoj si tuđinac, koju je Bog dao Abrahamu.”

5 I otpravi Izak Jakova; i ode on u Padan-Aram k Labanu, sinu Betuela Sirijca, bratu Rebeke, majke Jakova i Ezava.

6 Kada Ezav vidje da je Izak blagoslovio Jakova i poslao ga u Padan-Aram da si odande uzme ženu, i da mu je, kada ga je blagoslivljao, zapovjedio: “Nemoj uzeti ženu od kanaanskih kćeri”,

7 i da je Jakov poslušao svog oca i svoju majku te otišao u Padan-Aram,

8 uvidje Ezav da kanaanske kćeri nisu po volji njegovu ocu Izaku.

9 Tada ode Ezav k Jišmaelu te si, k ženama koje već imaše, uze za ženu Mahalatu, kćer Abrahamova sina Jišmaela, sestru Nebajotovu.

10 I ode Jakov iz Beer-Šebe i pođe prema Haranu.

11 I stigne na neko mjesto te ostade svu noć ondje, jer sunce već bijaše zašlo; i uze od kamenja s toga mjesta i stavi si ga kao uzglavlje, i legne na tome mjestu spavati.

12 I usnu san te ugleda ljestve gdje stoje na zemlji, a vrh im dopire do neba; i vidje anđele Božje gdje se po njima penju i silaze.

13 I gle, nad njima stoji GOSPODIN; i reče: “Ja sam GOSPODIN, Bog tvoga oca Abrahama i Bog Izakov: zemlju na kojoj ležiš tebi ću dati i tvome sjemenu.

14 Tvoje će sjeme biti kao prah zemaljski; i raširit ćeš se na zapad, i na istok, i na sjever, i na jug: u tebi i u tvome sjemenu bit će blagoslovljena sva plemena zemlje.

15 I evo, ja sam s tobom i čuvat ću te svugdje kamo pođeš i dovesti te ponovno u ovu zemlju; jer neću te ostaviti dok ne učinim što sam ti obećao.”

16 I probudi se Jakov od sna i reče: “Zaista je GOSPODIN na ovome mjestu; a ja to nisam znao.”

17 I, uplašen, reče on: “Kako je strašno ovo mjesto! Ovo nije ništa drugo doli kuća Božja; ovo su vrata nebeska.”

18 I ustade Jakov rano ujutro, uze kamen što ga bijaše stavio za svoje uzglavlje, uspravi ga kao stup i po vrhu mu izlije ulje.

19 Ono mjesto nazva Betel; no isprva se taj grad zvao Luz.

20 Tada Jakov učini zavjet: “Ako Bog bude sa mnom i sačuva me na ovome putu kojim idem, i dade mi kruha da jedem i odjeću da se odijevam,

21 tako da se ponovno u miru vratim kući svoga oca, tada će GOSPODIN biti moj Bog.

22 A ovaj kamen koji sam postavio za stup bit će kuća Božja; i od svega što mi budeš davao, tebi ću davati desetinu.”

29

1 Tada Jakov nastavi svojim putem i dođe u zemlju Istočnjakâ.

2 I ogleda se on te ugleda zdenac u polju; i gle, kraj njega ležahu tri stada ovaca; jer su iz toga zdenca napajali stada: ali na otvoru zdenca bijaše veliki kamen.

3 Kada bi se ondje skupila sva stada, otkotrljali bi kamen s otvora zdenca i napojili ovce; potom bi opet stavili kamen na njegovo mjesto na otvoru zdenca.

4 I reče im Jakov: “Braćo moja, odakle ste?” Oni rekoše: “Iz Harana.”

5 I reče im: “Poznajete li Labana, sina Nahorova?” Oni rekoše: “Poznajemo ga.”

6 Upita ih: “Je li on dobro?” I rekoše: “Dobro je; i gle, njegova kći Rahela dolazi s ovcama.”

7 I reče on: “Gle, tek je podne i nije vrijeme za okupljanje stoke; napojite ovce i idite ih pasti.”

8 Rekoše mu: “Ne možemo dok se ne okupe sva stada, i dok ne otkotrljaju kamen s otvora zdenca; tada napajamo ovce.”

9 I dok je on još govorio s njima, dođe Rahela s ovcama svoga oca; jer ih je ona čuvala.

10 Kada Jakov ugleda Rahelu, kćer Labana, brata svoje majke, i ovce Labana, brata svoje majke, pristupi Jakov, otkotrlja kamen s otvora na zdencu i napoji stado brata svoje majke, Labana.

11 I poljubi Jakov Rahelu pa digne glas i zaplaka.

12 I reče Jakov Raheli da je on brat njezina oca i da je Rebekin sin; i otrča ona te reče to svome ocu.

13 Kada je Laban čuo vijest o Jakovu, sinu svoje sestre, potrča mu u susret, zagrli ga, izljubi i odvede ga svojoj kući. I ispripovijeda on sve Labanu.

14 I reče mu Laban: “Uistinu si ti moja kost i moje meso.” I ostade on s njim mjesec dana.

15 I reče Laban Jakovu: “Zar ćeš mi zbog toga što si mi brat nizašto služiti? Reci mi što će ti biti plaća?”

16 A Laban je imao dvije kćeri: starijoj bijaše ime Lea, a mlađoj Rahela.

17 Lea bijaše slabih očiju, a Rahela bijaše prekrasna i ljupka.

18 A Jakov je volio Rahelu; i reče: “Služit ću ti sedam godina za tvoju mlađu kćer, Rahelu.”

19 Laban odvrati: “Bolje da je dam tebi negoli da je dajem nekom drugom: ostani sa mnom.”

20 I služio je Jakov sedam godina za Rahelu; no zbog ljubavi prema njoj učiniše mu se one kao nekoliko dana.

21 I reče Jakov Labanu: “Daj mi moju ženu da mogu ući k njoj, jer su se moji dani navršili.”

22 I okupi Laban sve ljude iz onoga mjesta i priredi gozbu.

23 I uze on navečer svoju kćer Leu i dovede mu nju; i uđe on k njoj.

24 I dade Laban svojoj kćeri Lei za sluškinju svoju sluškinju Zilpu.

25 A ujutro, gle, ono bijaše Lea! I reče on Labanu: “Što si mi to učinio? Nisam li ti služio za Rahelu? Zašto si me prevario?”

26 I reče Laban: “Ne radi se u našoj zemlji tako da se mlađu daje prije prvorođene.

27 Dovrši s njom ovu sedmicu i dat ćemo ti i onu za drugih sedam godina što ćeš mi još služiti.”

28 I učini Jakov tako te dovrši tu sedmicu s njom: i dade mu on za ženu i svoju kćer Rahelu.

29 I dade Laban svojoj kćeri Raheli za sluškinju svoju sluškinju Bilhu.

30 I uđe Jakov i k Raheli; no Rahelu je volio više negoli Leu. I tako mu je služio još sedam godina.

31 A kada GOSPODIN vidje da se Leu mrzi, on joj otvori maternicu; a Rahela bijaše neplodna.

32 I zače Lea i rodi sina; i dade mu ime Ruben, jer reče: “GOSPODIN je zacijelo pogledao na moju nevolju; stoga će me sada moj muž voljeti.”

33 I zače ona ponovno te rodi sina; i reče: “GOSPODIN je čuo da me se mrzi, stoga mi je dao i ovoga sina.” I dade mu ime Šimun.

34 I opet zače i rodi sina; i reče: “Sada će mi se moj muž pridružiti, jer mu rodih tri sina.” Stoga je on nazvan imenom Levi.

35 I ponovno zače ona i rodi sina; i reče: “Sada ću hvaliti GOSPODINA.” Stoga ga nazva imenom Juda; i prestade rađati.

30

1 A kada Rahela vidje da ona Jakovu ne rađa djecu, poče Rahela zavidjeti svojoj sestri; i reče ona Jakovu: “Daj mi djecu ili ću umrijeti.”

2 Razljuti se Jakov na Rahelu i reče: “Zar sam ja umjesto Boga, koji ti je uskratio plod utrobe?”

3 I reče ona: “Evo moje sluškinje Bilhe: uđi k njoj i ona će roditi na mojim koljenima; da i ja imam djecu po njoj.”

4 I dade mu za ženu svoju sluškinju Bilhu; i uđe Jakov k njoj.

5 I zače Bilha te rodi Jakovu sina.

6 I reče Rahela: “Bog mi je sudio; no čuo je moj glas i dao mi sina.” Stoga mu dade ime Dan.

7 Rahelina sluškinja Bilha ponovno zače i rodi Jakovu drugoga sina.

8 I reče Rahela: “Žestoko sam se hrvala sa svojom sestrom i nadvladala”; i nazva ga Naftali.

9 Kada Lea vidje da je prestala rađati, uze ona svoju sluškinju Zilpu i dade je za ženu Jakovu.

10 I Zilpa, Leina sluškinja, rodi Jakovu sina.

11 I reče Lea: “Mnoštvo dolazi”; i nazva ga Gad.

12 I Zilpa, Leina sluškinja, rodi Jakovu drugoga sina.

13 I reče Lea: “Sretna li sam; jer kćeri će me zvati blagoslovljenom”; i nazva ga Ašer.

14 U dane pšenične žetve iziđe Ruben i nađe u polju mandragore te ih donese svojoj majci Lei. Tada Rahela reče Lei: “Daj mi, molim te, od mandragorâ tvoga sina.”

15 Ona joj odgovori: “Zar ti je malo to što si mi uzela muža pa mi hoćeš uzeti i mandragore moga sina?” I reče Rahela: “Neka zato noćas legne s tobom za mandragore tvoga sina.”

16 Uvečer je Jakov dolazio s polja, a Lea mu iziđe u susret i reče: “Trebaš doći k meni; jer sam te unajmila s mandragorama moga sina.” I legne on s njom te noći.

17 Bog usliša Leu i ona zače te rodi Jakovu petoga sina.

18 I reče Lea: “Bog mi je dao plaću zato što sam svoju sluškinju dala svome mužu”; i nazva ga Jisakar.

19 Zatim Lea ponovno zače te rodi Jakovu šestoga sina.

20 I reče Lea: “Bog me obdario dobrim mirazom; sada će moj muž živjeti sa mnom, jer sam mu rodila šest sinova”; i nazva ga Zebulun.

21 Poslije rodi kćer i nazva je Dina.

22 I sjeti se Bog Rahele; i usliša je Bog i otvori joj maternicu.

23 I zače ona te rodi sina; i reče: “Bog je uklonio moju sramotu.”

24 I nazva ga Josip te reče: “Pridodat će mi GOSPODIN drugoga sina.”

25 Kada je Rahela rodila Josipa, Jakov reče Labanu: “Otpusti me da odem u svoje mjesto, u svoju zemlju.

26 Daj mi moje žene i moju djecu, za koje sam ti služio, i pusti me da odem; jer znaš moju službu koju sam ti izvršio.”

27 I reče mu Laban: “Molim te, ako sam našao naklonost u tvojim očima, ostani: jer sam iskusio da me zbog tebe GOSPODIN blagoslivlja.”

28 I doda: “Odredi mi svoju plaću i dat ću ti je.”

29 On mu odvrati: “Ti znaš kako sam te služio i kako je tvojoj stoci bilo sa mnom.

30 Jer malo je bilo ono što si imao prije negoli sam ja došao, a sada se uvelike umnožilo; i GOSPODIN te od moga dolaska blagoslovio: no kada ću se ja pobrinuti i za svoj dom?”

31 I reče on: “Što da ti dam?” A Jakov odvrati: “Nemoj mi ništa davati. Ako mi učiniš ovo, ponovno ću napasati i čuvati tvoje stado:

32 proći ću danas kroz sve tvoje stado i izdvojiti iz njega svu šarenu i pjegavu stoku, i sve garave među ovcama, i sve šarene ili pjegave među kozama; neka od takvih bude moja najamnina.

33 Ovako će moja pravednost svjedočiti za mene kada dođe vrijeme da moja najamnina dođe pred tvoje lice: svaka ona koja među kozama ne bude šarena ili pjegava, ili garava među ovcama, neka se smatra ukradenom.”

34 I reče Laban: “Evo, neka bude po tvojoj riječi.”

35 I izdvoji on toga dana prugaste i pjegave jarce, i sve šarene i pjegave koze, i sve što je na sebi imalo nešto bijelo, i sve garave ovce, i preda ih u ruke svojim sinovima.

36 I ostavi tri dana hoda između sebe i Jakova; a Jakov je napasao ostatak Labanove stoke.

37 I uze si Jakov mladih zelenih grana od topole, i od lijeske i platane, i ureza u njih bijele pruge, tako da se vidio bijeli dio koji je na prutovima.

38 Pruće koje je ogulio stavljao je pred stoku u žljebove korita za napajanje kada je stoka dolazila piti, da začne kada dolazi piti.

39 Stada su se parila uz prutove pa se kotila prugasta, šarena i pjegava stoka.

40 Jakov je izdvajao janjad i lica im okretao prema prugastima i posve garavima u Labanovu stadu, a vlastita je stada držao zasebno i nije ih miješao s Labanovom stokom.

41 Kada god bi se parila snažnija stoka, Jakov bi pruće stavljao u žljebove pred oči te živine, tako da začne među prućem.

42 No kada bi stoka bila slabija, ne bi stavljao. Tako je Labanu pripala slabija, a Jakovu snažnija.

43 Čovjek se silno obogatio i imao je mnogo stoke, i sluškinjâ, i slugu, i deva, i magaraca.

31

1 I dozna on da Labanovi sinovi govore: “Jakov je uzeo sve što bijaše od našega oca; i od onoga što bijaše od našega oca stekao je on svu tu slavu.”

2 I pogleda Jakov Labanovo lice, i gle, ono više ne bijaše prema njemu kao ranije.

3 I reče GOSPODIN Jakovu: “Vrati se u zemlju svojih otaca, i k svome rodu; i ja ću biti s tobom.”

4 I pozva Jakov Rahelu i Leu u polje, k svome stadu,

5 i reče im: “Vidim lice vašega oca da ono više nije prema meni kao ranije; ali je Bog moga oca bio sa mnom.

6 I vi znate da sam svom svojom snagom služio vašemu ocu.

7 No vaš me otac varao, i deset puta mi je mijenjao plaću; ali Bog mu nije dopustio da mi naudi.

8 Ako bi on rekao: ‘Šarene neka budu tvojom plaćom’, tada bi sva stoka kotila šarene; a ako bi rekao: ‘Prugaste će ti biti plaćom’, tada bi sva stoka kotila prugaste.

9 Tako je Bog uzimao stoku od vašega oca i davao je meni.

10 Jednom u doba kada se parila stoka podigoh oči i pogledah u snu, i gle, jarci koji su skakali na živinu bijahu prugasti, šareni i pjegavi.

11 I progovori mi u snu anđeo Božji, rekavši: ‘Jakove.’ A ja rekoh: ‘Evo me.’

12 I reče on: ‘Podigni sada svoje oči i pogledaj: svi jarci što skaču na živinu prugasti su, šareni i pjegavi: jer sam vidio sve što ti čini Laban.

13 Ja sam Bog Betela, gdje si pomazao stup i gdje si mi se zavjetovao: ustani sada, idi iz ove zemlje i vrati se u zemlju svoga roda.’ ”

14 I odgovoriše mu Rahela i Lea: “Ima li za nas još kakva udjela ili baštine u domu našega oca?

15 Ne smatra li nas on tuđinkama? jer nas je prodao, a i naš novac je požderao.

16 Jer sve bogatstvo koje je Bog oduzeo našemu ocu naše je i djece naše: sada, dakle, čini što god ti je Bog rekao.”

17 Tada ustade Jakov, stavi na deve svoje sinove i svoje žene;

18 i odvede svu svoju stoku i sva svoja dobra koja bijaše stekao, stoku koju je stekao u Padan-Aramu, da ode k svome ocu Izaku u zemlju kanaansku.

19 I ode Laban strići svoje ovce, a Rahela ukrade idole svoga oca.

20 I ode Jakov kradomice od Labana Sirijca, ne rekavši mu da će bježati.

21 Tako pobježe on sa svime što je imao; i ustade i prijeđe rijeku, i upravi svoje lice prema brdu Gileadu.

22 Labanu je treći dan rečeno da je Jakov pobjegao.

23 I povede on sa sobom svoju braću te ga je progonio sedam dana hoda; i sustigoše ga na brdu Gileadu.

24 I dođe Bog Labanu Sirijcu noću u snu i reče mu: “Pazi da Jakovu ne kažeš ni dobro ni zlo.”

25 Tada Laban sustigne Jakova. A Jakov je svoj šator bio razapeo na brdu; a i Laban se sa svojom braćom utaborio na brdu Gileadu.

26 I reče Laban Jakovu: “Što si učinio, da si otišao kradomice od mene i odveo moje kćeri kao zarobljenice zarobljene mačem?

27 Zašto si potajno pobjegao i iskrao se od mene? i nisi mi javio, da te otpošaljem s veseljem i s pjesmama, uz bubanj i liru.

28 I nisi mi dao ni da izljubim svoje sinove i svoje kćeri? Stvarno si ludo učinio postupivši tako.

29 U vlasti moje ruke je da ti naudim, ali mi je Bog tvoga oca sinoć prozborio, rekavši: ‘Pazi da Jakovu ne govoriš ni dobro ni zlo.’

30 A sada, trebao si otići zato što si žarko čeznuo za otačkim domom, no zašto si ukrao moje bogove?”

31 I odgovori Jakov Labanu, rekavši: “Budući da sam se bojao, rekoh: Možda ćeš mi silom oduzeti svoje kćeri.

32 A kod koga nađeš svoje bogove, neka ne ostane živ. Pred našom braćom razluči što je tvoje kod mene i uzmi si to.” A nije znao Jakov da ih je Rahela ukrala.

33 I uđe Laban u Jakovljev šator, i u Lein šator, i u šatore dviju sluškinja, ali ih ne pronađe. Tada iziđe iz Leina šatora i uđe u Rahelin šator.

34 A Rahela bijaše uzela kipiće te ih stavila u devinu opremu i sjela na njih. I pretražio je Laban sav šator, ali ih nije našao.

35 I reče ona svome ocu: “Neka se ne ljuti moj gospodar što ne mogu ustati pred tobom; jer je na meni ono što je uobičajeno kod žena.” I tražio je, ali idole nije našao.

36 Tada se Jakov razljuti te stade predbacivati Labanu. I odgovori Jakov i reče Labanu: “Što je moj prijestup? što je moj grijeh da si me tako žestoko gonio?

37 Budući da si pretražio sve moje stvari, što si našao od svih predmeta iz tvoga kućanstva? Stavi to ovdje pred moju i svoju braću da ona presude između nas dvojice.

38 Ovih dvadeset godina što bijah s tobom, ni tvoje ovce ni tvoje koze nisu pometale svoje mlado, niti sam ja jeo ovnove iz tvoga stada.

39 Ono što bi zvijeri rastrgale nisam ti donosio: ja sam snosio gubitak; iz moje si ruke to zahtijevao, bilo da je oteto danju ili oteto noću.

40 Ovako mi bijaše: danju me proždirala žega, a noću mraz; i bježao je san od mojih očiju.

41 Tako sam proveo dvadeset godina u tvojoj kući: četrnaest godina sam ti služio za tvoje dvije kćeri i šest godina za tvoju stoku; a ti si mi deset puta mijenjao plaću.

42 Da Bog moga oca, Bog Abrahamov i strah Izakov, nije bio sa mnom, ti bi me sada, zacijelo, otpravio bez ičega. Bog je vidio moju muku i trud mojih ruku pa te sinoć ukorio.”

43 I odgovori Laban Jakovu, rekavši: “Ove kćeri su moje kćeri, i ova djeca su moja djeca, ova stoka je moja stoka, i sve što vidiš je moje; ali što danas mogu učiniti ovim mojim kćerima ili njihovoj djeci koju su rodile?

44 Stoga dođi sada, sklopimo savez ja i ti; i neka to bude kao svjedočanstvo između mene i tebe.”

45 Tada Jakov uze kamen i uspravi ga kao stup.

46 I reče Jakov svojoj braći: “Skupite kamenje.” I uzeše oni kamenje i načiniše gomilu; i jedoše tamo na toj gomili.

47 Laban je nazva Jegar-Sahaduta; ali Jakov je nazva Galeed.

48 I reče Laban: “Ova gomila je danas svjedočanstvo između mene i tebe.” Zbog toga je i nazvana Galeed,

49 i Mispa; jer on reče: “Neka GOSPODIN gleda između mene i tebe kada smo daleko jedan od drugoga.

50 Ako budeš zlostavljao moje kćeri ili ako uzmeš druge žene uz moje kćeri; ako i nitko nije s nama, gle, Bog je svjedok između mene i tebe.”

51 I reče Laban Jakovu: “Pogledaj ovu gomilu i pogledaj ovaj stup, to što sam nabacao između sebe i tebe:

52 ova gomila neka bude svjedočanstvom i ovaj stup neka bude svjedočanstvo da neću prijeći preko ove gomile k tebi i da ti nećeš prijeći preko ove gomile i ovoga stupa k meni, na zlo.

53 Bog Abrahamov i Bog Nahorov, Bog njihova oca, neka sudi između nas.” I zakle se Jakov strahom svoga oca Izaka.

54 Tada Jakov prinese žrtvu na brdu i pozva svoju braću jesti kruha: i pojedoše kruh te ostadoše svu noć na brdu.

55 Rano izjutra ustade Laban te izljubi svoje sinove i svoje kćeri i blagoslovi ih. Zatim ode Laban i vrati se u svoje mjesto.

32

1 I pođe Jakov svojim putem, i iziđoše mu u susret Božji anđeli.

2 Kada ih ugleda, Jakov reče: “Ovo je vojska Božja.” I nazva to mjesto Mahanajim.

3 I posla Jakov pred sobom glasnike svome bratu Ezavu u zemlju Seir, pokrajinu u Edomu,

4 i zapovjedi im: “Ovako ćete reći mome gospodaru Ezavu: ‘Tvoj sluga Jakov veli ovako: Boravio sam kod Labana i sve do sada se ondje zadržao.

5 Imam volova, i magaraca, i ovaca, i slugu, i sluškinja. Javljam to svome gospodaru, kako bih našao milost u tvojim očima.’ ”

6 I vratiše se glasnici Jakovu i rekoše mu: “Došli smo do tvoga brata Ezava; i on tebi dolazi u susret, i s njim četiri stotine muškaraca.”

7 Tada se Jakov silno uplaši i uznemiri: ljude koji bijahu s njim, i stada, i krda, i deve, podijeli u dva tabora.

8 I reče: “Ako Ezav naiđe na jednu družinu i udari na nju, tada će družina koja preostane pobjeći.”

9 I reče Jakov: “O, Bože moga oca Abrahama, i Bože moga oca Izaka.GOSPODINE, koji si mi rekao: ‘Vrati se u svoju zemlju, k svome rodu, i ja ću dobro postupati s tobom’,

10 ja nisam zavrijedio ni najmanju od svih tvojih milosti, ni od sve istine koju si pokazao svome sluzi; jer sam samo sa štapom prešao preko ovoga Jordana, a sada sam prerastao u dva tabora.

11 Izbavi me, molim te, iz ruke moga brata, iz ruke Ezavove, jer ga se bojim: da me ne dođe ubiti, a i majke s djecom.

12 A ti si rekao: ‘Uistinu ću ti dobro činiti i učiniti tvoje sjeme kao pijesak morski, koji se zbog množine ne može izbrojiti.’ ”

13 Te iste noći on prenoći ondje; i uze od onoga što mu je došlo u ruku dar svome bratu Ezavu:

14 dvije stotine koza i dvadeset jaraca, i dvije stotine ovaca i dvadeset ovnova,

15 trideset deva dojilica s njihovim mladima, četrdeset krava i deset bikova, i dvadeset magarica, i deset magaraca.

16 I preda ih u ruke svojim slugama, svako stado ponaosob; i reče slugama: “Prijeđite preda mnom i držite razmak među stadima.”

17 Prvome zapovjedi: “Kada te susretne moj brat Ezav i upita te: ‘Čiji si ti? Kamo ideš? Čije je ovo pred tobom?’

18 ti mu odgovori: ‘To je od tvoga sluge Jakova; to je dar poslan mome gospodaru Ezavu; i on je, evo, za nama.’ ”

19 I zapovjedi tako i drugom i trećem, i svima koji su išli za stadima, rekavši: “Tako ćete reći Ezavu kada ga nađete.

20 I još recite: ‘Evo, tvoj sluga Jakov je za nama’ ”; jer reče: “Ugodit ću mu darom koji ide preda mnom, a potom ću vidjeti njegovo lice; možda će me prihvatiti.”

21 Tako dar ode pred njim, dok je on sâm te noći prenoćio u taboru.

22 I ustade on te noći te uze svoje dvije žene, i obje svoje sluškinje, i jedanaestoricu svojih sinova, i prijeđe preko gaza Jaboka.

23 I uze ih i posla preko potoka; i otposla ono što je imao.

24 I ostade Jakov sâm; i hrvao se neki čovjek s njim sve dok nije svanuo dan.

25 A kada vidje da ga nije svladao, dotakne mu bedro pri zglobu; i iščaši se Jakovu bedreni zglob dok se s njim hrvao.

26 I reče mu: “Pusti me, jer sviće dan.” No on odvrati: “Neću te pustiti, osim ako me blagosloviš.”

27 I upita ga on: “Kako ti je ime?” A on reče: “Jakov.”

28 I reče onaj: “Više ti ime neće biti Jakov, nego Izrael: jer si kao knez imao snage s Bogom i s ljudima i nadvladao si.”

29 I upita ga Jakov: “Reci mi, molim te, svoje ime.” I reče onaj: “Zašto pitaš za moje ime?” I blagoslovi ga on ondje.

30 Jakov to mjesto nazva Penuel: “Jer”, reče, “vidjeh Boga licem u lice i život mi je sačuvan.”

31 Kada je prelazio preko Penuela, nad njim se dizalo sunce; i hramao je zbog svoga bedra.

32 Zbog toga djeca Izraelova do današnjega dana ne jedu od tetive koja se skvrčila, koja je na bedrenom zglobu; jer je onaj dotaknuo Jakovljev bedreni zglob pri tetivi koja se skvrčila.

33

1 I podiže Jakov oči i pogleda, i gle, dođe Ezav i s njim četiri stotine muškaraca. I podijeli on djecu Lei i Raheli i dvjema sluškinjama.

2 I postavi sluškinje i njihovu djecu sprijeda, Leu i njezinu djecu nakon njih, a Rahelu i Josipa odostraga.

3 I prijeđe on pred njih i sedam puta se pokloni do zemlje, sve dok se ne primaknu bratu.

4 I potrča mu Ezav u susret, zagrli ga, pade mu oko vrata i poljubi ga; i zaplakaše.

5 I podiže on oči te ugleda žene i djecu, i reče: “Tko su ovi s tobom?” On odvrati: “Djeca koju je Bog milostivo podario tvome sluzi.”

6 Tada pristupiše sluškinje i njihova djeca i pokloniše se.

7 Pristupi i Lea sa svojom djecom, i pokloniše se. Zatim pristupiše Josip i Rahela te se i oni pokloniše.

8 I reče: “Što si nakanio sa svim tim stadom što sam ga sreo?” On mu odvrati: “Da nađem milost u očima svoga gospodara.”

9 Ezav odvrati: “Ja imam dovoljno, brate moj; zadrži to što imaš za sebe.”

10 A Jakov reče: “Nemoj, molim te; ako sam sada našao milost u tvojim očima, primi moj dar iz moje ruke; jer mi je to što sam vidio tvoje lice, i što si mi naklonjen, kao da sam vidio lice Božje.

11 Primi, molim te, moj blagoslov koji ti je predan; jer je Bog milostivo postupio sa mnom i jer imam svega dovoljno.” I nagovori ga, i on uze.

12 Zatim reče: “Pođimo na put; krenimo, a ja ću ići pred tobom.”

13 I reče mu on: “Moj gospodar zna da su djeca nejaka, a sa mnom su i ovce i goveda s mladima: ako je se potjera prebrzo u jednom danu, sva će stoka uginuti.

14 Neka moj gospodar, molim te, ide pred svojim slugom, a ja ću ići polako, prema tome koliko stoka koja ide preda mnom i djeca mogu izdržati, sve dok ne dođem k svome gospodaru u Seir.”

15 A Ezav reče: “Daj da ti ostavim neke od ljudi koji su sa mnom.” No on reče: “Čemu to? Daj mi da nađem milost u očima svoga gospodara.”

16 Tako toga dana Ezav krene natrag u Seir.

17 I ode Jakov do Sukota; i sagradi sebi kuću, a svojoj stoci načini sjenice. Zbog toga se to mjesto naziva Sukot.

18 Stigavši iz Padan-Arama, dođe Jakov do Šalema, grada Šekemova, koji je u kanaanskoj zemlji; i podigne svoj šator ispred grada.

19 Dio polja na kojem je razapeo svoj šator kupio je iz ruke djece Hamora, Šekemova oca, za stotinu kesita.

20 I podigne on ondje žrtvenik i nazva ga: El-Elohe-Izrael.

34

1 I iziđe Leina kći Dina, koju je ona rodila Jakovu, pogledati neke kćeri te zemlje.

2 I ugleda je Šekem, sin Hivijca Hamora, kneza toga kraja, pograbi je, leže s njom i oskvrnu je.

3 I prionu njegova duša uz Dinu, kćer Jakovljevu, i zaljubi se on u djevojku; i porazgovara on ljubazno s djevojkom.

4 I reče Šekem svome ocu Hamoru: “Uzmi mi tu djevojku za ženu.”

5 I sazna Jakov da je on oskvrnuo njegovu kćer Dinu; no kako mu sinovi bijahu u polju s njegovom stokom, suzdrža se Jakov do njihova povratka.

6 I iziđe Šekemov otac Hamor k Jakovu da porazgovara s njim.

7 I sinovi Jakovljevi, kada to čuše, dođoše s polja: ljudima bijaše žao i vrlo se razgnjeviše zato što je onaj učinio sramotu u Izraelu legavši s Jakovljevom kćeri, što se nije smjelo učiniti.

8 I reče im Hamor: “Duša moga sina Šekema čezne za vašom kćeri: molim vas, dajte mu je za ženu.

9 Uđite u rod s nama; i dajte nam svoje kćeri, a naše kćeri uzimajte sebi.

10 I živjet ćete s nama: zemlja će biti pred vama pa se nastanite i trgujte u njoj, i stječite u njoj imovinu.”

11 I reče Šekem njezinu ocu i njezinoj braći: “Dajte da nađem milost u vašim očima, i dat ću što god mi kažete.

12 Zatražite koliko god hoćete miraza i dara i dat ću vam kako mi kažete; samo mi dajte djevojku za ženu.”

13 Jakovljevi sinovi odgovoriše prijevarno Šekemu, i Hamoru, njegovu ocu, zato što je on oskvrnuo njihovu sestru Dinu;

14 i rekoše im: “Ne možemo to učiniti, dati svoju sestru nekom neobrezanom, jer bi nama to bilo sramota.

15 Ali ovako ćemo se složiti s vama: ako vi budete kao što smo mi, to jest da svaki vaš muškarac bude obrezan,

16 tada ćemo vam davati svoje kćeri i uzimati vaše kćeri sebi; i živjet ćemo s vama i postati jedan narod.

17 Ali ako nas ne poslušate i ne obrežete se, uzet ćemo svoju kćer i otići.”

18 Njihove riječi bijahu po volji Hamoru, i Šekemu, sinu Hamorovu.

19 Mladić nije oklijevao to učiniti, jer mu je omiljela Jakovljeva kći; a on bijaše poštovan više negoli sav dom njegova oca.

20 I odoše Hamor i Šekem, njegov sin, na vrata svoga grada; i porazgovaraše sa svojim sugrađanima govoreći:

21 “Ti ljudi su miroljubivi prema nama, dopustimo im, stoga, da žive u ovoj zemlji i da u njoj trguju. Evo, zemlja je dovoljno velika za njih. Uzimajmo si njihove kćeri za žene i dajmo njima svoje kćeri.

22 Ali ti će ljudi pristati da žive s nama, da budemo jedan narod, jedino ako se svaki muškarac među nama obreže, kao što su oni obrezani.

23 Neće li njihova stoka i njihova imovina, i sva njihova živina, biti naša? Samo pristanimo, i živjet će s nama.”

24 I poslušaše Hamora i njegova sina Šekema svi koji su izlazili na vrata njegova grada; i obreza se svaki muškarac, svi oni koji su izlazili na vrata njegova grada.

25 A trećega dana, dok ovi bijahu u bolovima, dvojica Jakovljevih sinova, Šimun i Levi, Dinina braća, uzeše svaki svoj mač, odvažno odoše u grad i poklaše sve muškarce.

26 I posjekoše oštricom mača Hamora i njegova sina Šekema te uzeše Dinu iz Šekemove kuće i iziđoše.

27 Sinovi Jakovljevi navališe na pobijene i opljačkaše grad, zato što su ovi okaljali njihovu sestru.

28 Uzeše njihove ovce i njihove volove, i njihove magarce; i ono što bijaše u gradu i ono što bijaše u polju,

29 i sav njihov imetak; i odvedoše u roblje svu njihovu malu djecu i njihove žene; i opljačkaše sve što je bilo u kućama.

30 I reče Jakov Šimunu i Leviju: “Doveli ste me u nevolju i ogadili me stanovnicima ove zemlje, Kanaancima i Perižanima; i, budući da sam ja malobrojan, skupit će se protiv mene i ubiti me; i bit ću zatrt ja i moj dom.”

31 Oni odgovoriše: “Zar da on s našom sestrom postupa kao s bludnicom?”

35

1 I reče Bog Jakovu: “Ustani, uzađi u Betel i nastani se ondje. I načini ondje žrtvenik Bogu, koji ti se objavio kada si bježao od lica svoga brata Ezava.”

2 Tada Jakov reče svome domu i svima koji bijahu s njim: “Odbacite tuđe bogove koji su među vama i budite čisti, i promijenite svoju odjeću:

3 ustanimo i uzađimo u Betel; a ja ću ondje načiniti žrtvenik Bogu, koji mi je odgovorio u dan moje nevolje i bio sa mnom na putu kojim sam išao.”

4 I dadoše oni Jakovu sve tuđe bogove koji im bijahu u ruci i sve naušnice iz svojih ušiju; i zakopa ih Jakov pod hrast koji bijaše kod Šekema.

5 I krenuše oni na put; a strah Božji bijaše na okolnim gradovima i nitko ne pođe u potjeru za Jakovljevim sinovima.

6 Tako dođe Jakov u Luz, koji je u zemlji kanaanskoj, to jest Betel, on i sav narod koji bijaše s njim.

7 I načini ondje žrtvenik i nazva to mjesto El-Betel: zato što mu se ondje objavio Bog kada je bježao od lica svoga brata.

8 I umrije Debora, Rebekina dojilja, i pokopaše je ispod Betela, pod hrastom koji se naziva Alon-Bakut.

9 I ponovno se ukaza Bog Jakovu nakon što je on izišao iz Padan-Arama, i blagoslovi ga.

10 I reče mu Bog: “Ime ti je Jakov, ali se više nećeš zvati Jakov, nego će ti ime biti Izrael”; i prozva ga Izraelom.

11 I reče mu Bog: “Ja sam Bog Svemoćni: plodan budi i množi se; narod i zajednica naroda poteći će od tebe i kraljevi će izići iz tvojih slabina.

12 A zemlju koju sam dao Abrahamu i Izaku, tebi ću dati; i tvome sjemenu poslije tebe zemlju ću ovu dati.”

13 I uzađe Bog od njega s mjesta gdje je govorio s njim.

14 I podigne Jakov stup na mjestu gdje je govorio s njim, i to stup od kamena, a na nj izlije lijevanu žrtvu i po tome prelije ulje.

15 A mjesto gdje mu je Bog govorio, Jakov nazva Betel.

16 Potom odoše iz Betela; i ostade im je još malo puta do Efrate kadli Rahela poče rađati, i spopadoše je teški trudovi.

17 Kada se teško mučila u porođajnim bolima, reče joj primalja: “Ne boj se; i ovo će ti biti sin.”

18 Kada ju je napuštala duša (jer je umrla), dade mu ime Ben-Oni; ali ga njegov otac nazva Benjamin.

19 I umrije Rahela, i pokopaše je na putu za Efratu, to jest Betlehem.

20 I postavi Jakov stup na njezinu grobu. To je stup Rahelina groba do danas.

21 I ode Izrael te razape svoj šator iza Ederske kule.

22 Dok je Izrael boravio u tome kraju, ode Ruben i legne s Bilhom, priležnicom svoga oca: i dozna to Izrael. A sinova Jakovljevih bijaše dvanaest.

23 Sinovi Leini: Ruben, Jakovljev prvorođenac, i Šimun, i Levi, i Juda, i Jisakar, i Zebulun.

24 Sinovi Rahelini: Josip i Benjamin.

25 Sinovi Raheline sluškinje Bilhe: Dan i Naftali.

26 I sinovi Leine sluškinje Zilpe: Gad i Ašer. To su sinovi koji su se Jakovu rodili u Padan-Aramu.

27 I dođe Jakov k svome ocu Izaku u Mamru, do grada Arbe, to jest Hebrona, gdje su boravili Abraham i Izak.

28 A vijek Izakov bijaše stotinu i osamdeset godina.

29 I predade Izak duh i umrije, i bî pridružen svome rodu star i sit danâ; i sahraniše ga njegovi sinovi, Ezav i Jakov.

36

1 A ovo su naraštaji Ezava, koji je Edom.

2 Ezav uze sebi žene od kćeri kanaanskih: Adu, kćer Hetita Elona, i Aholibamu, kćer Ane, kćeri Hivijca Sibeona;

3 i Bašematu, kćer Jišmaelovu, sestru Nebajotovu.

4 Ada je Ezavu rodila Elifaza; a Bašemata je rodila Reuela.

5 Aholibama je rodila Jeuša, i Jalama, i Koraha. To su sinovi Ezavovi koji su mu se rodili u zemlji kanaanskoj.

6 I uze Ezav svoje žene, i svoje sinove, i svoje kćeri, i sve svoje ukućane, i svoju stoku, i svu svoju živinu, i svu svoju imovinu koju je stekao u zemlji kanaanskoj, i ode u drugu zemlju od lica svoga brata Jakova.

7 Jer je njihova blaga bilo toliko da nisu mogli ostati zajedno; kraj u kojem su bili tuđinci nije ih mogao nositi zbog njihove stoke.

8 Tako se Ezav nastani na gori Seir. Ezav je Edom.

9 A ovo su naraštaji Ezava, praoca Edomaca na gori Seiru.

10 Ovo su imena Ezavovih sinova: Elifaz, sin Ezavove žene Ade, i Reuel, sin Ezavove žene Bašemate.

11 I sinovi Elifazovi: Teman, Omar, Sefo, i Gatam, i Kenaz.

12 A Timna bijaše priležnica Ezavova sina Elifaza; ona je Elifazu rodila Amaleka. To bijahu sinovi Ezavove žene Ade.

13 A ovo su sinovi Reuelovi: Nahat, i Zerah, Šama, i Miza. To bijahu sinovi Ezavove žene Bašemate.

14 A ovo bijahu sinovi Aholibame, kćeri Anine, unuke Sibeonove, žene Ezavove; ona je Ezavu rodila Jeuša, i Jalama, i Koraha.

15 Ovi bijahu knezovi sinova Ezavovih. Sinovi Ezavova prvorođenca Elifaza: knez Teman, knez Omar, knez Sefo, knez Kenaz,

16 knez Korah, knez Gatam i knez Amalek. To bijahu knezovi koji su potekli od Elifaza u zemlji Edomu; to bijahu sinovi Adini.

17 A ovo su sinovi Ezavova sina Reuela: knez Nahat, knez Zerah, knez Šama, knez Miza. To su knezovi koji su potekli od Reuela u zemlji Edomu; to su sinovi Ezavove žene Bašemate.

18 A ovi su sinovi Ezavove žene Aholibame: knez Jeuš, knez Jalam, knez Korah. To su knezovi koji su potekli od Anine kćeri Aholibame, žene Ezavove.

19 To su sinovi Ezava, koji je Edom, i to su njihovi knezovi.

20 Ovo su sinovi Horijca Seira, koji su živjeli u toj zemlji: Lotan, i Šobal, i Sibeon, i Ana,

21 i Dišon, i Ezer, i Dišan. To su knezovi Horijaca, djeca Seirova u zemlji Edomu.

22 Djeca Lotanova bijahu Hori i Hemam, a Lotanova sestra Timna.

23 A djeca Šobalova bijahu ova: Alvan, i Manahat, i Ebal, Šefo, i Onam.

24 A ovo su djeca Sibeonova: Aja i Ana. Ana bijaše onaj koji je pronašao vruće izvore u pustari dok je pasao magarce svoga oca Sibeona.

25 Djeca Anina bijahu ova: Dišon, i Aholibama, kći Anina.

26 A ovo su djeca Dišonova: Hemdan, i Ešban, i Itran, i Keran.

27 Djeca Ezerova su: Bilhan, i Zaavan, i Akan.

28 Djeca Dišanova su: Uz i Aran.

29 Ovo su knezovi koji su potekli od Horijaca: knez Lotan, knez Šobal, knez Sibeon, knez Ana,

30 knez Dišon, knez Ezer, knez Dišan. To su knezovi koji su potekli od Horija, među njihovim knezovima u zemlji Seir.

31 A ovo su kraljevi koji su vladali u zemlji Edomu prije negoli je ondje ikakav kralj vladao nad djecom Izraelovom:

32 Bela, sin Beorov, vladao je u Edomu. Ime njegova grada bijaše Dinhaba.

33 I umrije Bela te namjesto njega zavlada Jobab, sin Zeraha od Bosre.

34 I umrije Jobab te namjesto njega zavlada Hušam iz zemlje Temanaca.

35 I umrije Hušam pa Hadad, sin Bedadov, koji je potukao Midijana na Moapskom polju, zavlada namjesto njega. Ime njegova grada bijaše Avit.

36 I umrije Hadad te namjesto njega zavlada Samla iz Masreke.

37 I umrije Samla te namjesto njega zavlada Saul iz Rehobota na Rijeci.

38 I umrije Saul te namjesto njega zavlada Baal-Hanan, sin Akborov.

39 I umrije Baal-Hanan, sin Akborov, te namjesto njega zavlada Hadar. Ime njegova grada bijaše Pau; a žena mu se zvala Mehetabela, kći Matrede, kćeri Mezahabine.

40 I ovo su imena knezova koji su potekli od Ezava, prema njihovim obiteljima, prema njihovim mjestima, po njihovim imenima: knez Timna, knez Alva, knez Jetet,

41 knez Aholibama, knez Ela, knez Pinon,

42 knez Kenaz, knez Teman, knez Mibzar,

43 knez Magdiel, knez Iram. To su knezovi Edoma, prema svojim naseljima u zemlji koju su zaposjeli. Ezav je otac Edomcima.

37

1 I življaše Jakov u zemlji u kojoj je njegov otac bio tuđinac, u zemlji Kanaan.

2 A ovo su naraštaji Jakovljevi. Kada mu je bilo sedamnaest godina, Josip je pasao stado sa svojom braćom. I bijaše mladić sa sinovima Bilhe i sa sinovima Zilpe, ženâ svoga oca. I donosio je Josip svome ocu zao glas o njima.

3 A Izrael je volio Josipa više negoli svu svoju djecu, zato što je bio sin njegove starosti; i načinio mu je šarenu halju.

4 Kada su braća opazila da ga njihov otac voli više negoli svu njegovu braću, zamrzila su ga toliko da nisu mogla mirno razgovarati s njim.

5 I usnu Josip san i ispripovijeda ga svojoj braći; no ona ga još više zamrziše.

6 I reče im: “Čujte koji sam san usnio.

7 Evo, vezali smo snoplje u polju, i gle, moj snop ustade i uspravi se, a vaši snopovi stajahu uokolo i klanjahu se mome snopu.”

8 Upitaše ga njegova braća: “Zar ćeš ti vladati nad nama? ili ćeš ti nad nama gospodariti?” I zamrziše ga još više zbog njegovih snova i zbog njegovih riječi.

9 Usnu on i drugi san i ispripovijeda ga svojoj braći govoreći: “Evo usnio sam još jedan san; i gle, klanjahu mi se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda.”

10 I ispripovijeda to svome ocu i svojoj braći; i ukori ga otac, rekavši: “Kakav je to san što si ga sanjao? Zar ćemo ja i tvoja majka i tvoja braća doći i do zemlje ti se klanjati?”

11 Braća su mu zavidjela; ali je njegov otac obraćao pozornost na te riječi.

12 I odoše njegova braća napasati stoku svoga oca u Šekem.

13 I reče Izrael Josipu: “Ne pasu li tvoja braća stoku u Šekemu? Dođi i poslat ću te k njima.” I odvrati mu on: “Evo me.”

14 I reče mu: “Idi pogledati jesu li dobro tvoja braća i je li dobro stoka, i dođi mi javiti.” Tako ga posla iz doline Hebrona te on ode do Šekema.

15 I nađe ga neki čovjek dok je, gle, lutao poljem; i upita ga čovjek, rekavši: “Što tražiš?”

16 Reče mu on: “Tražim svoju braću. Reci mi, molim te, gdje napasaju svoju stoku?”

17 I odvrati čovjek: “Otišli su odavde; jer sam ih čuo govoriti: ‘Pođimo do Dotana.’ ” I ode Josip za svojom braćom i nađe ih u Dotanu.

18 A kada ga oni opaziše izdaleka, prije negoli im se približio, stadoše se dogovarati protiv njega da ga ubiju.

19 I rekoše jedan drugome: “Evo dolazi onaj sanjar.

20 Dođite sada, ubijmo ga i bacimo u neku jamu; i reći ćemo: ‘Proždrla ga je opaka zvijer’; i vidjet ćemo što će biti od njegovih snova.”

21 Ruben je to čuo te ga izbavio iz njihovih ruku, rekavši: “Nemojmo ga ubiti.”

22 I reče im Ruben: “Ne prolijevajte krv, nego ga bacite u onu jamu što je u pustari; i ne stavljajte ruku na nj.” Htio ga je, naime, izbaviti iz njihovih ruku da ga odvede natrag njegovu ocu.

23 Kada je Josip došao k svojoj braći, svukoše ona s njega halju, njegovu šarenu halju što bijaše na njemu;

24 i pograbiše ga i baciše u jamu. A jama bijaše prazna, ne bijaše u njoj vode.

25 Tada posjedaše jesti kruha; i, podigavši oči, ugledaše skupinu Jišmaelaca gdje dolaze od Gileada sa svojim devama, koje su prenosile začine, pomast i mirisnu smolu noseći to dolje u Egipat.

26 I reče Juda svojoj braći: “Kakva je korist ako ubijemo svoga brata i zatajimo njegovu krv?

27 Dođite, prodajmo ga Jišmaelcima i ne dižimo svoju ruku na njega; jer nam je on brat i naše meso.” I složiše se braća njegova.

28 Kada su midijanski trgovci prolazili kraj njih, izvukoše oni Josipa iz jame; i prodaše Josipa Jišmaelcima za dvadeset srebrnjaka, a oni odvedoše Josipa u Egipat.

29 I vrati se Ruben do jame, i gle, Josip više ne bijaše u jami. Tada on razdera svoju odjeću.

30 I vrati se k svojoj braći i reče: “Dječaka nema; a ja, kamo da ja idem?”

31 Tada uzeše Josipovu halju, zaklaše jarića i umočiše halju u krv.

32 I poslaše šarenu halju svome ocu; i rekoše: “Ovo smo našli; vidi sada je li to halja tvoga sina ili nije.”

33 On je prepozna pa reče: “To je halja moga sina; opaka zvijer ga je proždrla. Josip je doista raskomadan.”

34 I razdera Jakov svoju odjeću, stavi kostrijet oko bokova te je mnogo dana oplakivao svoga sina.

35 Svi su ga njegovi sinovi i sve kćeri njegove tješili, ali se on ne dade utješiti; nego govoraše: “Sići ću u grob k sinu svome tugujući.” Tako je plakao za njim otac njegov.

36 A Midijanci ga u Egiptu prodaše Putifaru, faraonovu službeniku i zapovjedniku straže.

38

1 U ono doba siđe Juda od svoje braće i svrati k nekom Adulamcu, koji se zvao Hira.

2 Ondje Juda zapazi kćer nekoga Kanaanca koji se zvao Šua; i uze je te uđe k njoj.

3 I zatrudnje ona i rodi sina; i dade mu on ime Er.

4 I opet ona zatrudnje i rodi sina; i nazva ga ona Onan.

5 I ponovno zatrudnje i rodi sina; i nazva ga Šela. A on bijaše u Kezibu kada mu ga je rodila.

6 Juda svome prvorođencu Eru za ženu uze djevojku koja se zvala Tamara.

7 Ali Judin prvorođenac Er bijaše opak u GOSPODINOVIM očima pa ga GOSPODIN pogubi.

8 I reče Juda Onanu: “Uđi k ženi svoga brata, oženi se njome i podigni sjeme bratu svojemu.”

9 A Onan je znao da sjeme neće biti njegovo pa ga je, kada bi ulazio k ženi svoga brata, prosipao na zemlju, kako ne bi dao svoje sjeme svome bratu.

10 To što je on činio ne bijaše po volji GOSPODINU; stoga on pogubi i njega.

11 Tada Juda reče svojoj snahi Tamari: “Ostani udovicom u kući svoga oca dok ne odraste moj sin Šela.” Jer reče: “Da ne pogine i on kao što su mu braća.” I ode Tamara te življaše u kući svoga oca.

12 S vremenom umrije Šuina kći, žena Judina. Nakon što se Juda bijaše utješio, pođe on sa svojim prijateljem Adulamcem Hirom u Timnu k onima koji su mu strigli ovce.

13 I dojaviše Tamari: “Eno tvoj svekar ide u Timnu strići svoje ovce.”

14 I skine ona sa sebe udovičku odjeću, pokrije lice koprenom i ogrne se te sjede na javno mjesto koje je uz put prema Timni; jer je vidjela da je Šela odrastao, a nju mu još nisu dali za ženu.

15 Kada je Juda ugleda, pomisli da je bludnica; zato što je bila prekrila lice.

16 On usput skrene k njoj i reče: “Pusti me, molim te, da uđem k tebi”; jer nije znao da mu je to snaha. Ona odvrati: “Što ćeš mi dati ako uđeš k meni?”

17 On reče: “Poslat ću ti jarića iz stada.” A ona će: “Hoćeš li mi dati neki zalog dok ga ne pošalješ?”

18 On reče: “Kakav zalog da ti dam?” Ona odvrati: “Tvoj pečatni prsten s vrpcama i štap što ti je u ruci.” On joj dade to i uđe k njoj; i zatrudnje ona s njim.

19 I ustade ona i ode, skine sa sebe koprenu i odjene udovičku opravu.

20 I posla Juda jarića po svome prijatelju Adulamcu, kako bi primio njegov zalog iz ruke one žene; ali je ovaj ne nađe.

21 Tada on upita ljude iz onoga mjesta: “Gdje je ona bludnica što je otvoreno sjedila kraj puta?” Oni odvratiše: “Ovdje nije bilo bludnice.”

22 I vrati se on k Judi i reče mu: “Nisam je mogao naći; a i ljudi iz onoga mjesta rekoše da ondje nije ni bilo bludnice.”

23 Nato Juda reče: “Neka si to zadrži da se ne sramotimo. Evo, poslao sam ovo jare, ali je ti nisi našao.”

24 Otprilike tri mjeseca nakon toga dojaviše Judi: “Tamara, tvoja snaha, postala je bludnicom. Uz to je, evo, u bludu i zatrudnjela.” Na to Juda reče: “Izvedite je i spalite.”

25 Kada su je izvodili, ona svome svekru poruči: “Zatrudnjela sam s čovjekom čije je ovo”; i doda: “Ispitaj čiji je to pečatni prsten, vrpce i štap.”

26 Juda to prepozna pa reče: “Pravednija je ona od mene; jer je nisam dao svome sinu Šeli.” I više je ne pozna.

27 Kada joj je došlo vrijeme za roditi, gle, u njezinoj utrobi bijahu blizanci.

28 Dok je rađala, jedan od njih isturi ruku, a primalja je prihvati i sveza mu oko ruke grimizan konac, rekavši: “Ovaj je izišao prvi.”

29 No on povuče ruku natrag, i gle, iziđe njegov brat. Ona reče: “Kako li si prodro? Neka taj prodor bude na tebi.” Stoga ga nazvaše imenom Peres.

30 Zatim iziđe njegov brat, koji je imao grimizni konac na ruci; njemu dadoše ime Zerah.

39

1 I bijaše Josip doveden dolje u Egipat; i Putifar, faraonov službenik, zapovjednik straže, Egipćanin, kupi ga iz ruku Jišmaelaca koji su ga doveli tamo dolje.

2 I bijaše GOSPODIN s Josipom pa je on u svemu uspijevao; i živio je u kući svoga gospodara Egipćanina.

3 I vidje njegov gospodar da je GOSPODIN s njim i da GOSPODIN daje da u njegovoj ruci uspije sve što čini.

4 I nađe Josip milost u njegovim očima pa mu je služio, a on ga učini upraviteljem nad svojom kućom i preda mu u ruku sve što je imao.

5 Otkad ga je učinio upraviteljem u svome domu i nad svime što imaše, GOSPODIN je blagoslovio Egipćaninov dom zbog Josipa; i bijaše blagoslov GOSPODINOV nad svime što je imao u kući i u polju.

6 I prepusti on u Josipovu ruku sve što je imao; i nije brinuo nizašto, osim za kruh koji je jeo. A Josip bijaše stasit i zgodan.

7 Nakon toga se žena njegova gospodara zagleda u Josipa; i reče mu ona: “Legni sa mnom.”

8 No on odbije te ženi svoga gospodara reče: “Evo, moj mi gospodar ne brani ništa što je u kući, i sve što ima predao je u moju ruku;

9 nitko u ovoj kući nije viši od mene, niti mi on ne uskraćuje ništa osim tebe, zato što si mu žena: kako bih onda mogao učiniti to veliko zlo i sagriješiti protiv Boga?”

10 Premda je iz dana u dan tako nagovarala Josipa, on nije pristao leći uz nju ili biti s njom.

11 Nekako u to doba uđe Josip u kuću raditi svoj posao; i ne bijaše u njoj nikoga od ukućana.

12 I pograbi ga ona za ogrtač, rekavši: “Legni sa mnom”; no on ostavi svoj ogrtač u njezinoj ruci i pobježe van.

13 Vidjevši da joj je ostavio svoj ogrtač u ruci i pobjegao,

14 dozva ona svoje ukućane i reče im: “Gledajte, doveo nam je toga Hebreja da nam se ruga. Ušao je k meni da legne sa mnom, a ja sam glasno povikala.

15 Kada je čuo da sam podigla glas i povikala, ostavio mi je svoj ogrtač i pobjegao van.”

16 I zadrža ona njegov ogrtač kod sebe dok mu gospodar ne dođe kući.

17 I njemu ispriča to isto, rekavši: “Hebrejski sluga kojega si nam doveo ušao je k meni da mi se naruga.

18 No čim sam glasno povikala, ostavio je kod mene svoj ogrtač i pobjegao.”

19 Kada njegov gospodar čû riječi svoje žene, koja mu reče: “Tako mi je učinio tvoj sluga”, raspali se njegov gnjev.

20 I pograbi gospodar Josipa i baci ga u tamnicu u kojoj bijahu okovani kraljevi uznici; i ostade on u tamnici.

21 Ali je GOSPODIN bio s Josipom i iskazao mu milosrđe, i dao mu da stekne naklonost upravitelja tamnice.

22 I povjeri upravitelj tamnice u Josipovu ruku sve uznike koji bijahu u tamnici; i što god su ondje radili, to je provodio on.

23 Upravitelj tamnice nije nadgledao ništa od onoga što je bilo u njegovim rukama; jer je GOSPODIN bio s njim, i davao je GOSPODIN da uspije što god bi on činio.

40

1 Nakon tih događaja se peharnik egipatskoga kralja i njegov pekar ogriješiše o svoga gospodara, kralja egipatskoga.

2 I razgnjevi se faraon na ta dva svoja službenika, na glavnoga peharnika i na glavnoga pekara.

3 I baci ih u pritvor u kuću zapovjednika straže, u zatvor u kojemu bijaše zasužnjen Josip.

4 I zaduži zapovjednik straže Josipa za njih pa ih je on posluživao. I ostadoše oni neko vrijeme u pritvoru.

5 Jedne noći obojica, peharnik i pekar egipatskoga kralja, koji bijahu okovani u zatvoru, usnuše san; svaki od njih san drugog značenja.

6 Ujutro uđe Josip k njima, pogleda ih, i gle, bijahu žalosni.

7 I upita on faraonove službenike, koji bijahu s njim u zatvoru u kući njegova gospodara: “Zbog čega danas izgledate tako žalosno?”

8 Odvratiše mu oni: “Usnusmo san, ali nema za nj tumača.” I reče im Josip: “Ne pripadaju li tumačenja Bogu? Ispričajte mi ih, molim vas.”

9 I ispripovijeda glavni peharnik svoj san Josipu govoreći: “U mome snu, gle, preda mnom trs;

10 a na trsu tri mladice: kao da su propupale i procvale, a na njihovim su grozdovima sazrele bobe.

11 U ruci mi bijaše faraonov pehar: ja uzeh grožđe, istisnuh ga u faraonov pehar i pružih pehar u ruku faraonovu.”

12 I reče mu Josip: “Ovo je njegovo značenje: Tri mladice su tri dana.

13 Za tri dana faraon će ti podići glavu i vratit će te na tvoje mjesto; i pružat ćeš pehar u ruku faraonu, kao i ranije kada si mu bio peharnik.

14 No sjeti me se kada ti bude dobro, i iskaži mi, molim te, naklonost, i spomeni me faraonu, i izvedi me iz ove kuće:

15 jer su me doista ukrali iz zemlje Hebreja, a ni ovdje nisam učinio ništa zbog čega bi me trebali baciti u tamnicu.”

16 Kada je glavni pekar vidio da je tumačenje dobro, reče on Josipu: “I ja sanjah, i gle, na glavi mi tri bijele košare.

17 Na najvišoj košari bijaše svakovrsno pecivo za faraona; i jele su ga ptice iz košare povrh moje glave.”

18 Josip mu odgovori: “Ovo mu je značenje: Tri košare su tri dana:

19 za tri dana faraon će ti podići glavu i objesiti te na drvo; i jesti će ptice meso s tebe.”

20 I bijaše trećega dana faraonov rođendan pa on priredi gozbu svim svojim slugama: i podigne on među svojim slugama glavu glavnome peharniku i glavnome pekaru.

21 I vrati on glavnoga peharnika natrag u njegovu službu; i pružaše on pehar u faraonovu ruku;

22 ali glavnoga pekara objesi: kao što im Josip bijaše protumačio.

23 No glavni peharnik se ne sjeti Josipa, nego ga zaboravi.

41

1 Nakon pune dvije godine faraon usnu san: i gle, stajaše on kraj rijeke.

2 I gle, iz rijeke iziđe sedam lijepih i ugojenih krava; pasle su na livadi.

3 I gle, za njima iz rijeke iziđe sedam drugih krava, ružnih i mršavih; one stadoše uz ostale krave na obali rijeke.

4 Tada ružne i mršave krave proždriješe sedam lijepih i ugojenih krava. Nato se faraon probudi.

5 I ponovno zaspa i usnu po drugi put; i gle, na jednoj stabljici naraste sedam klasova, jedrih i dobrih.

6 I gle, nakon njih isklija sedam slabašnih klasova opaljenih istočnim vjetrom.

7 I proždrije onih sedam slabašnih klasova sedam jedrih i dobrih klasova. I probudi se faraon, i gle, bijaše to san.

8 Ujutro mu bijaše uznemiren duh pa posla da se sazove sve čarobnjake i sve egipatske mudrace. I ispripovijeda im faraon svoje snove, no nitko ih ne mogaše protumačiti faraonu.

9 Tada glavni peharnik prozbori faraonu govoreći: “Danas se spomenuh svojih propusta:

10 Faraon se bijaše razgnjevio na svoje sluge pa me bacio u pritvor u kuću zapovjednika straže, i mene i glavnoga pekara.

11 Jedne noći obojica usnusmo san, ja i on: svaki od nas usnuo je san drugoga značenja.

12 I bijaše ondje s nama neki mladić, Hebrej, sluga zapovjednika straže. Ispripovijedasmo mu svoje snove, i on nam ih je protumačio; svakome je protumačio značenje njegova sna.

13 Kako nam je protumačio, tako je i bilo; ja sam vraćen natrag u službu, a onoga objesiše.”

14 Tada faraon posla po Josipa, i oni ga žurno izvedoše iz tamnice. I ošiša se on i promijeni svoju odjeću pa dođe pred faraona.

15 I reče faraon Josipu: “Usnuo sam san, a nitko ga ne može protumačiti. Čuo sam kako se govori za tebe da možeš razumjeti san i protumačiti ga.”

16 Josip odgovori faraonu: “Nije to u meni: Bog će svojim odgovorom umiriti faraona.

17 I reče faraon Josipu: “U svome snu ja, gle, stajah na obali rijeke;

18 i gle, iz rijeke iziđe sedam lijepih i ugojenih krava; pasle su po livadi.

19 I gle, za njima iziđe iz rijeke sedam drugih krava, slabih, vrlo ružnih i mršavih: tako loše nikada nisam vidio u svoj zemlji egipatskoj.

20 Tada one mršave i ružne krave proždriješe onih prvih sedam ugojenih krava.

21 Premda su ih progutale, nije im se poznalo da su ih pojele, nego su i dalje bile ružne kao u početku. Tako se probudih.

22 I vidjeh u svome snu kako je na jednoj stabljici naraslo sedam klasova, jedrih i dobrih.

23 I gle, nakon njih izbije sedam slabašnih klasova opaljenih istočnim vjetrom.

24 I proždriješe slabašni klasovi onih sedam jedrih klasova. Ispričao sam to čarobnjacima, no nitko mi to nije mogao razjasniti.”

25 I reče Josip faraonu: “Faraonov san je jedan: Bog je pokazao faraonu što je nakanio učiniti.

26 Sedam lijepih krava sedam je godina, i sedam dobrih klasova je sedam godina: san je jedan.

27 Sedam mršavih i ružnih krava koje su došle nakon njih, sedam je godina; to i sedam praznih klasova opaljenih istočnim vjetrom bit će sedam godina gladi.

28 To je ono što sam rekao faraonu: ono što je Bog nakanio učiniti, to on pokazuje faraonu.

29 Evo, dolazi sedam godina velikog obilja po svoj zemlji egipatskoj.

30 Poslije njih će doći sedam godina gladi, i po svoj će se zemlji egipatskoj zaboraviti na sve ono obilje; i poharat će glad zemlju.

31 U zemlji se neće znati za obilje zbog te gladi koja će uslijediti, jer će biti strašna.

32 A to što je san bio ponovljen faraonu jest zato što je Bog to čvrsto naumio, i Bog će to uskoro provesti u djelo.

33 Neka, stoga, sada faraon potraži razborita i mudra čovjeka i postavi ga nad zemljom egipatskom.

34 Neka faraon to učini i neka postavi nadglednike nad zemljom te ubire petinu uroda zemlje egipatske u sedam godina obilja.

35 I neka oni skupljaju svu hranu za tih sedam dobrih godina koje dolaze i pohranjuju žito pod ruku faraonovu; i neka čuvaju hranu u gradovima.

36 Ta će hrana biti za zalihe zemlji u onih sedam godina gladi koja će nastati u zemlji egipatskoj; da zemlja ne propadne zbog gladi.”

37 I učini se to dobrim u faraonovim očima i u očima svih njegovih slugu.

38 I reče faraon svojim slugama: “Zar bismo mogli naći nekoga kao što je ovaj; čovjeka u kome je Duh Božji?”

39 I reče faraon Josipu: “Budući da je tebi Bog sve to objavio, nema nikoga tko bi bio razborit i mudar kao što si ti:

40 ti ćeš biti nad mojim domom, i sav će se moj narod ravnati prema tvojoj riječi. Jedino ću prijestoljem ja biti veći od tebe.”

41 I još reče faraon Josipu: “Evo, postavio sam te nad svom zemljom egipatskom.”

42 I skine faraon s ruke svoj pečatni prsten te ga stavi na ruku Josipu; i odjene ga u odjeću od najbolje tkanine, a oko vrata mu stavi zlatan lanac;

43 i dade mu da se vozi u njegovim drugim kolima; i vikahu pred njim: “Na koljena!”; i postavi ga za vladara nad svom zemljom egipatskom.

44 I reče faraon Josipu: “Ja sam faraon, no bez tebe nitko neće dići ruku ili nogu u svoj zemlji egipatskoj.”

45 I nazva faraon Josipa Safnat-Paneah; i dade mu za ženu Asenatu, kći Potifera, svećenika u Onu. I prođe Josip svom zemljom egipatskom.

46 Josip bijaše star trideset godina kada je stao pred faraona, kralja Egipta. I ode Josip od faraona i prođe svom zemljom egipatskom.

47 U sedam plodnih godina zemlja je obilno rađala.

48 Za tih sedam godina sabirao je on svu hranu što je bila u zemlji egipatskoj i pohranjivao je u gradovima. U svaki je grad pohranjivao urod s polja koja bijahu uokolo njega.

49 I nakupi Josip žita kao što je pijeska u moru, toliko mnogo da ga je prestao mjeriti; jer mu ne bijaše mjere.

50 Prije negoli su došle godine gladi, rode se Josipu dva sina, koje mu je rodila Asenata, kći Potifera, svećenika u Onu.

51 Prvorođencu dade Josip ime Manaše: “Jer je”, reče on, “Bog dao da zaboravim svu svoju muku i sav svoj otački dom.”

52 Drugoga nazva imenom Efrajim: “Jer je Bog dao da budem plodan u zemlji svoje nevolje.”

53 I navrši se sedam godina obilja koje bijaše u zemlji egipatskoj.

54 I naiđe sedam godina gladi, kao što Josip bijaše rekao. I bijaše glad u svim zemljama; no u svoj zemlji egipatskoj bijaše kruha.

55 A kada je nastupila glad u svoj zemlji egipatskoj, zavapi narod faraonu za kruhom; i reče faraon svim Egipćanima: “Idite k Josipu i učinite ono što vam on kaže.”

56 I bijaše glad nad licem sve zemlje: i otvori Josip sva spremišta pa poče prodavati hranu Egipćanima. I postajala je glad sve žešćom u zemlji egipatskoj.

57 I dolazile su sve zemlje u Egipat k Josipu kupovati žito, jer u svim zemljama bijaše strašna glad.

42

1 Kada Jakov vidje da u Egiptu ima žita, reče Jakov svojim sinovima: “Što gledate jedan na drugoga?”

2 I reče: “Evo, čuo sam da ima žita u Egiptu: siđite dolje i kupite nam odande; da živimo, i da ne umremo.”

3 I pođoše desetorica Josipove braće kupiti žito dolje u Egiptu.

4 No Benjamina, Josipova brata, Jakov ne posla zajedno s njegovom braćom; jer reče: “Da ga ne snađe kakva nesreća.”

5 I dođoše sinovi Izraelovi kupiti žito među ostalima koji su dolazili; jer bijaše glad u zemlji kanaanskoj.

6 A Josip bijaše upravitelj nad zemljom, i on bijaše taj koji je prodavao žito svemu narodu zemlje. I dođoše k Josipu njegova braća i pokloniše mu se licem do zemlje.

7 I ugleda Josip svoju braću i prepozna ih; ali se pravio da ih ne poznaje, i govorio je grubo s njima. I zapita ih: “Odakle dolazite?” Oni rekoše: “Iz zemlje kanaanske, da kupimo hrane.”

8 A Josip je prepoznao svoju braću, ali ona njega nisu prepoznala.

9 Tada se Josip sjeti snova koje je sanjao o njima pa im reče: “Vi ste uhode. Došli ste izvidjeti golotinju ove zemlje.”

10 I rekoše mu: “Ne, gospodaru moj, nego su tvoje sluge došle kupiti hranu.

11 Svi smo mi sinovi jednoga čovjeka. Pošteni smo ljudi; nisu tvoje sluge uhode.”

12 No on im odvrati: “Ne, nego ste došli izvidjeti golotinju ove zemlje.”

13 Oni mu rekoše: “Tvojih slugu je dvanaestero braće, sinova jednoga čovjeka u zemlji kanaanskoj; i evo, najmlađi je sada s našim ocem, a jednoga nema.”

14 No Josip im reče: “Tako je kao što sam vam rekao: Vi ste uhode.

15 Ovako ću vas iskušati: života mi faraonova, nećete otići odavde, osim ako vaš najmlađi brat dođe ovamo.

16 Pošaljite jednoga od vas i neka on dovede vašega brata, a vi ćete ostati u zatvoru dok se ne dokaže je li istina to što govorite; inače ste, života mi faraonova, zasigurno uhode.”

17 I sve ih zajedno stavi u pritvor na tri dana.

18 Trećega im dana Josip reče: “Ovo učinite i živite; jer se ja bojim Boga:

19 ako ste pošteni, neka jedan od vas braće ostane zasužnjen u zatvoru, a vi ostali idite, ponesite žita zbog gladi u vašim domovima.

20 Ali dovedite mi svoga najmlađega brata; tako ćete potvrditi svoje riječi i nećete umrijeti.” I učiniše oni tako.

21 I rekoše jedan drugome: “Veoma smo krivi zbog svoga brata; jer vidjesmo muku njegove duše kada nas je zaklinjao, i ne htjedosmo slušati; zbog toga je došla na nas ova nevolja.”

22 I odgovori im Ruben, rekavši: “Nisam li vam govorio: ‘Nemojte griješiti protiv djeteta’? ali me niste slušali. Zato se, evo, zahtijeva njegova krv.”

23 A nisu znali da ih Josip razumije, jer im bijaše govorio putem tumača.

24 I okrene se on od njih i zaplaka. Zatim opet dođe natrag, i porazgovara s njima; i uze od njih Šimuna te ga dade svezati pred njihovim očima.

25 Tada Josip zapovjedi da im vreće napune žitom, i da svakome vrate njegov novac u njegovu vreću, i da im se dade opskrbu za put. Tako im on učini.

26 I natovariše oni žitom svoje magarce i odoše odande.

27 Kada jedan od njih u prenoćištu otvori svoju vreću da nahrani magarca, ugleda svoj novac; jer mu bijaše u otvoru vreće.

28 I reče on svojoj braći: “Moj novac je vraćen; i gle, u mojoj je vreći.” I zamre srce u njima pa se prestrašiše, i rekoše jedan drugome: “Što nam je to Bog učinio?”

29 I dođoše oni k svome ocu Jakovu u zemlju kanaansku i ispričaše mu sve što ih je snašlo, rekavši:

30 “Čovjek koji je gospodar one zemlje govorio je grubo s nama i smatrao da uhodimo zemlju.

31 I rekosmo mu: ‘Mi smo pošteni ljudi; nismo mi uhode.

32 Bijaše nas dvanaestero braće, sinova našega oca; ali jednoga nema, a najmlađi je sada s našim ocem u zemlji kanaanskoj.’

33 I reče nam taj čovjek, gospodar one zemlje: ‘Ovako ću doznati da ste pošteni: ostavite ovdje kod mene jednoga od svoje braće, uzmite hranu za svoje gladne domove i idite,

34 i dovedite mi svoga najmlađega brata: tada ću znati da niste uhode, nego pošteni ljudi, i oslobodit ću vam brata pa ćete moći trgovati u ovoj zemlji.’ ”

35 I gle, kada su praznili svoje vreće, svakome u vreći bijaše njegov zavežljaj s novcem. Kada oni i njihov otac ugledaše zavežljaje s novcem, uplašiše se.

36 I reče im Jakov, otac njihov: “Lišili ste me moje djece. Josipa nema, ni Šimuna nema, a sada ćete mi oduzeti i Benjamina. Sve je to protiv mene.”

37 Tada Ruben reče svome ocu: “Ubij moja dva sina ako ti ga ne dovedem. Predaj ga meni u ruke, i dovest ću ti ga natrag.”

38 Ali on reče: “Moj sin neće s vama dolje; jer njegov je brat mrtav i on je ostao sâm. Ako mu se na putu kojim idete dogodi kakva nesreća, moju ćete sijedu kosu s tugom u grob svaliti.”

43

1 I bijaše u zemlji velika glad.

2 Kada su pojeli žito koje bijahu donijeli iz Egipta, reče im njihov otac: “Idite nam opet kupiti malo hrane.”

3 I odvrati mu Juda, rekavši: “Onaj nam se čovjek ozbiljno zarekao, rekavši: ‘Nećete vidjeti moje lice, osim ako s vama bude vaš brat.’

4 Pošalješ li s nama našega brata, ići ćemo dolje i hranu ti kupiti;

5 ali ako ga ne pustiš s nama, ne idemo dolje; jer nam je onaj čovjek rekao: ‘Nećete vidjeti moje lice, osim ako s vama bude vaš brat.’ ”

6 I reče Izrael: “Zbog čega ste postupili tako zlo sa mnom i rekli tome čovjeku da imate brata?”

7 Oni rekoše: “Čovjek nas je potanko ispitivao o nama i o našemu rodu, rekavši: ‘Je li vam otac još živ? Imate li još kojega brata?’ Mi smo mu samo odgovarali prema tim riječima. Zar smo mogli znati da će reći: ‘Dovedite dolje svoga brata.’ ”

8 I reče Juda svome ocu Izraelu: “Pošalji dječaka sa mnom, da ustanemo i pođemo; da ostanemo na životu i ne pomremo, ni mi, ni ti, ni naša dječica.

9 Ja ću ti jamčiti za njega; iz moje ćeš ga ruke iskati: ako ti ga ne dovedem i izvedem pred tebe, neka na meni zauvijek bude krivica.

10 Da nismo toliko odugovlačili, zacijelo bismo se već drugiput vratili.”

11 I reče im Izrael, otac njihov: “Ako već mora biti tako, učinite ovo: uzmite u svoje torbe nešto od najboljih plodova ove zemlje i ponesite to dolje na dar onome čovjeku: malo pomasti, i malo meda, začinâ, mirisne smole, lješnjaka i badema;

12 i ponesite u svojoj ruci dvostruko novca; a novac što ste ga donijeli natrag u otvorima svojih vreća, ponovno ponesite; može biti da se radilo o kakvu propustu.

13 Uzmite i svoga brata, ustanite pa ponovno pođite k onome čovjeku;

14 a Bog Svemogući dao vam da nađete milosrđe pred onim čovjekom da otpusti vašeg drugog brata i Benjamina. Ako ja ostanem bez svoje djece, neka ostanem.”

15 I uzeše ljudi taj dar, i uzeše u svoju ruku dvostruko novca, i Benjamina, pa se digoše i odoše dolje u Egipat; i stadoše pred Josipa.

16 Kada Josip s njima ugleda Benjamina, reče on upravitelju svoje kuće: “Odvedi ove ljude kući; i zakolji nešto i zgotovi, jer će ovi ljudi u podne jesti sa mnom.”

17 I učini čovjek tako kako je Josip naredio; i povede ljude u Josipovu kuću.

18 No ljudi bijahu uplašeni zato što ih se vodi u Josipovu kuću; i rekoše: “Zbog novca što nam je prvi put vraćen u vrećama vode nas unutra, kako bi našao povoda protiv nas; da se obori na nas i uzme nas za robove, i naše magarce.”

19 I pristupiše k upravitelju Josipove kuće i porazgovaraše s njim pred vratima kuće.

20 I rekoše: “Gospodine, kada smo ono prvi put silazili kupiti hrane,

21 na povratku smo u svratištu otvorili svoje vreće, i gle, novac svakoga od nas bijaše u otvoru njegove vreće, i to sav naš novac. Opet smo ga donijeli sa sobom,

22 a ponijeli smo i drugi novac u svojim rukama, da kupimo hrane. Ne znamo tko je stavio naš novac u naše vreće.”

23 On odvrati: “Smirite se; ne bojte se: vaš Bog, i Bog vašega oca, stavio je vaše blago u vaše vreće: primio sam vaš novac.” I izvede im Šimuna.

24 I uvede čovjek ljude u Josipovu kuću i dade im vode pa oni opraše svoje noge; i dade krmu njihovim magarcima.

25 I pripraviše oni dar za Josipa, koji je trebao doći u podne; jer su čuli da će ondje objedovati.

26 Kada je Josip došao doma, uniješe mu oni u kuću dar koji im bijaše u ruci i pokloniše mu se do zemlje.

27 I upita ih on kako su; i reče: “Je li dobro vaš otac, starac o kojemu ste mi govorili? Je li još živ?”

28 I odgovoriše mu: “Sluga tvoj, naš otac, dobra je zdravlja; još je živ.” I sagnuše glave i iskazaše mu štovanje.

29 I podigne on oči te ugleda svoga brata Benjamina, sina svoje majke, i reče: “Je li to vaš mlađi brat, o kojemu ste mi govorili?” I reče: “Bog neka ti bude milostiv, sine moj.”

30 I pohita Josip, jer mu se srce uzbudilo zbog brata, i potraži gdje će plakati; i uđe u svoju odaju te se ondje isplaka.

31 Zatim opra lice i iziđe; i sabra se pa reče: “Poslužite jelo.”

32 I poslužiše njemu napose, i njima napose, i napose Egipćanima koji su kod njega jeli: Egipćani, naime, ne jedu s Hebrejima, jer je to Egipćanima gadost.

33 I posjedaše oni pred njim: prvorođeni prema svome pravu prvorodstva, i najmlađi prema svojoj mladosti; i čuđahu se međusobno.

34 On je uzimao i slao im od jela koja bijahu pred njim; no Benjaminov obrok bijaše pet puta veći negoli ikoji njihov. I pili su i veselili se s njim.

44

1 I zapovjedi on upravitelju svoga doma: “Napuni hranom vreće tih ljudi, koliko god mogu ponijeti, i svakome stavi njegov novac u otvor njegove vreće.

2 A moj kalež, onaj srebrni, stavi u otvor vreće najmlađemu; i njegov novac za žito.” I učini on prema riječi koju mu Josip bijaše rekao.

3 Čim je svanulo jutro, otpustiše ljude; njih i njihove magarce.

4 A kada su izišli iz grada, i nisu još daleko odmakli, reče Josip svome upravitelju: “Ustani, pođi za onim ljudima. Kada ih stigneš, reci im: ‘Zašto ste zlom uzvratili za dobro?

5 Nije li to ono iz čega moj gospodar pije i čime prorokuje? Zlo ste uradili što ste tako učinili.’ ”

6 I sustigne ih on i ponovi im te iste riječi.

7 Oni mu odgovoriše: “Zbog čega moj gospodar govori te riječi? Ne dao Bog da tvoje sluge učine takvo što.

8 Evo, i novac što ga bijasmo pronašli u otvorima svojih vreća donijesmo ti natrag iz zemlje kanaanske: kako bismo onda iz kuće tvoga gospodara ukrali srebro ili zlato?

9 Kod kojega od tvojih slugu se to nađe, neka umre, i bit ćemo robovi mome gospodaru.”

10 A on reče: “Neka, dakle, bude po tvojim riječima: onaj kod koga se to nađe bit će mi robom, a vi nećete biti krivi.”

11 Tada svi hitro spustiše svoje vreće na zemlju i svaki otvori svoju vreću.

12 I stade on pretraživati, počevši od najstarijega pa sve do najmlađega; i pronađe pehar u Benjaminovoj vreći.

13 Tada oni razderaše svoje halje; i natovari svaki svoga magarca pa se vratiše u grad.

14 I dođoše Juda i njegova braća u Josipovu kuću, jer on još bijaše ondje; i popadaše na zemlju pred njim.

15 Reče im Josip: “Što ste to učinili? Zar niste znali da čovjek kao što sam ja jamačno može proricati?”

16 Odgovori mu Juda: “Što da kažemo mome gospodaru? što da velimo? kako da se opravdamo? Bog je razotkrio zlodjelo tvojih slugu: evo, robovi smo moga gospodara; i mi i onaj kod koga je pehar pronađen.”

17 No on odvrati: “Bože sačuvaj da tako učinim: nego, neka onaj u čijoj ruci je pronađen pehar bude mojim robom; a što se vas tiče, pođite s mirom svome ocu.”

18 Tada mu pristupi Juda i reče: “Gospodaru moj, molim te dopusti svome sluzi da kaže riječ na uho svoga gospodara, i nemoj gnjevom planuti na svoga slugu; jer ti si kao faraon.

19 Moj gospodar je bio upitao svoje sluge, rekavši: ‘Imate li oca ili još kojega brata?’

20 Mome gospodaru smo odvratili: ‘Imamo oca, starca, i dijete njegove starosti, maloga. Njegov je brat mrtav i samo je on ostao od svoje majke, i njegov ga otac osobito voli.’

21 A ti si rekao svojim slugama: ‘Dovedite mi ga ovamo da ga vidim svojim očima.’

22 Mi rekosmo mome gospodaru: ‘Dječak ne može ostaviti svoga oca; jer ostavi li on svoga oca, njegov bi otac umro.’

23 No ti si svojim slugama rekao: ‘Ako vaš najmlađi brat ne dođe dolje s vama, više nećete vidjeti moje lice.’

24 A kada uzađosmo k tvome sluzi, ocu mojemu, prenijesmo mu riječi moga gospodara.

25 I reče nam naš otac: ‘Idite opet i kupite nam malo hrane.’

26 Mi rekosmo: ‘Ne možemo ići dolje. Ako naš najmlađi brat pođe s nama, poći ćemo dolje: jer ne možemo vidjeti lice toga čovjeka, osim ako s nama bude naš najmlađi brat.’

27 I reče nam tvoj sluga, moj otac: ‘Znate da mi je žena rodila dva sina.

28 Jedan je otišao od mene, i rekoh: Zacijelo je rastrgan; i otada ga nisam vidio.

29 Ako i ovoga odvedete od mene pa ga snađe nesreća, moju sijedu kosu ćete s tugom u grob oboriti.’

30 Stoga, ako sada dođem k tvome sluzi, svome ocu, i dječak ne bude s nama, a njegov je život povezan s dječakovim životom,

31 kada on vidi da dječaka nema s nama, umrijet će; i sluge tvoje će sijedu kosu tvoga sluge, oca našega, s tugom u grob oboriti.

32 Jer je tvoj sluga zajamčio svome ocu za dječaka, rekavši: ‘Ako ti ga ne dovedem, bit ću kriv svome ocu zauvijek.’

33 Stoga te sada molim da tvoj sluga ostane kao rob mome gospodaru umjesto dječaka; a dječaka pusti da uzađe sa svojom braćom.

34 Jer kako da odem gore k svome ocu, a da dječak ne bude sa mnom? Zar samo zato da gledam zlo koje će snaći moga oca?”

45

1 Tada Josip, ne mogavši se suzdržati, pred svima koji stajahu do njega poviče: “Neka svi iziđu!” I ne ostade nitko kod njega kada se očitovao svojoj braći.

2 I plakaše glasno, tako da su ga čuli Egipćani i faraonov dom.

3 I reče Josip svojoj braći: “Ja sam Josip; je li mi još živ otac?” Braća mu nisu bila u stanju odgovoriti, jer su se prestrašila pred njim.

4 I reče Josip svojoj braći: “Pristupite k meni, molim vas.” I pristupiše. I reče on: “Ja sam Josip, brat vaš, kojega ste prodali u Egipat.

5 No nemojte sada žaliti niti se ljutiti na sebe što ste me prodali ovamo, jer me to Bog poslao pred vama da vas održi na životu.

6 Već je dvije godine glad u zemlji; i još je pet godina u kojima neće biti ni oranja ni žetve.

7 Zato me Bog poslao pred vama da vam očuva potomstvo na zemlji i da vam spasi živote velikim izbavljenjem.

8 Dakle, niste me vi poslali ovamo, nego Bog, i učinio me ocem faraonu i gospodarom svega njegova doma i vladarom po svoj zemlji egipatskoj.

9 Požurite i uzađite k mome ocu, i recite mu: ‘Ovako govori tvoj sin Josip: Bog me učinio gospodarom svega Egipta; siđi k meni, ne oklijevaj.

10 Naselit ćeš se u pokrajini Gošen i bit ćeš blizu mene; ti, i tvoja djeca, i djeca tvoje djece, i tvoje ovce, i tvoja goveda, i sve što imaš.

11 Ondje ću te hraniti, jer ostaje još pet godina gladi; da ne zapadneš u siromaštvo, ti i dom tvoj i sve što je tvoje.’

12 I evo, vide vaše oči, i oči moga brata Benjamina, da vam to moja usta govore.

13 I kažite mome ocu o svoj mojoj slavi u Egiptu i o svemu što ste vidjeli; pohitajte, i dovedite moga oca ovamo dolje.”

14 I pade on oko vrata svome bratu Benjaminu, i plakaše; i Benjamin se rasplaka o njegovu vratu.

15 Zatim izljubi svu svoju braću i isplaka se nad njima. Nakon toga njegova braća porazgovaraše s njim.

16 I dođe do doma faraonova glas: “Došla su Josipova braća.” I bijaše to drago faraonu i njegovim slugama.

17 I reče faraon Josipu: “Reci svojoj braći: ‘Učinite ovako: natovarite svoju živinu i pođite u zemlju kanaansku.

18 Uzmite svoga oca i svoje obitelji pa dođite k meni. Ja ću vam dati ono najbolje od zemlje egipatske i jest ćete od obilja ove zemlje.’

19 Reci im ono što ti je zapovjeđeno: ‘Ovako učinite: uzmite si kola iz zemlje egipatske za vašu dječicu i za vaše žene, i uzmite svoga oca i dođite.

20 I ne žalite za svojim stvarima, jer vaše je ono najbolje od sve zemlje egipatske.’ ”

21 I učiniše tako sinovi Izraelovi; i dade im Josip, po faraonovoj zapovijedi, kola i opskrbu za put.

22 Svakome od njih dade još po jednu halju, a Benjaminu dade tri stotine srebrnjaka i pet halja.

23 I posla svome ocu deset magaraca natovarenih onim najboljim iz Egipta, i deset magarica natovarenih žitom, kruhom i namirnicama za na put ocu.

24 Tako otposla on svoju braću, i ona krenuše nakon što im je rekao: “Nemojte se svađati putem.”

25 I uzađoše oni iz Egipta te dođoše u zemlju kanaansku k svome ocu Jakovu;

26 i rekoše mu: “Josip je još živ i upravitelj je nad svom egipatskom zemljom.” I klonu srce Jakovu, jer im ne vjerovaše.

27 Tada mu prepričaše sve Josipove riječi koje im on bijaše rekao; a kada vidje kola koja je Josip poslao da ga prevezu, oživje duh njihova oca Jakova;

28 i reče Izrael: “Dosta je; Josip, sin moj, još je živ. Idem ga vidjeti prije no što umrem.”

46

1 I krene Izrael na put sa svime što je imao. Došavši u Beer-Šebu, prinese on žrtve Bogu svoga oca Izaka.

2 I progovori Bog Izraelu u noćnim viđenjima i reče: “Jakove, Jakove.” On odgovori: “Evo me.”

3 I reče on: “Ja sam Bog, Bog tvoga oca: ne boj se sići u Egipat, jer ću ondje od tebe načiniti velik narod.

4 Ja ću sići s tobom u Egipat i ja ću te, zasigurno, opet ovamo gore vratiti; a Josip će ti svoju ruku na oči staviti.”

5 I digne se Jakov iz Beeršebe; i povezoše sinovi Izraelovi svoga oca Jakova, i svoje mališane i svoje žene, u kolima koja je faraon poslao da ga dovezu.

6 I uzeše svoju stoku i svoja dobra koja su stekli u zemlji kanaanskoj, i dođoše u Egipat; Jakov, i sve njegovo sjeme s njim:

7 njegovi sinovi i s njime sinovi njegovih sinova, njegove kćeri i kćeri njegovih sinova; i dovede on sve svoje sjeme sa sobom u Egipat.

8 A ovo su imena djece Izraelove koja su došla u Egipat; Jakov i njegovi sinovi: Ruben, Jakovljev prvorođenac.

9 I sinovi Rubenovi: Hanok, i Falu, i Hesron, i Karmi.

10 I sinovi Šimunovi: Jemuel, i Jamin, i Ohad, i Jakin, i Sohar, i Šaul, sin neke Kanaanke.

11 I sinovi Levijevi: Geršon, Kohat i Merari.

12 I sinovi Judini: Er, i Onan, i Šela, i Peres, i Zerah; ali Er i Onan umriješe u zemlji kanaanskoj. A sinovi Peresovi bijahu Hesron i Hamul.

13 I sinovi Jisakarovi: Tola, i Fuva, i Job, i Šimron.

14 I sinovi Zebulunovi: Sered, i Elon, i Jahleel.

15 To su sinovi Leini, koje je ona rodila Jakovu u Padan-Aramu, s njegovom kćeri Dinom. Svih njegovih sinova i kćeri bijaše trideset i tri duše.

16 I sinovi Gadovi: Sifjon, i Hagi, Šuni, i Esbon, Eri, i Arodi, i Areli.

17 I sinovi Ašerovi: Jimna, i Jišua, i Jišui, i Berija, i Sera, sestra njihova; a sinovi Berijini: Heber i Malkiel.

18 To su sinovi Zilpe, koju Laban dade svojoj kćeri Lei, i njih je ona rodila Jakovu; šesnaest duša.

19 I sinovi Jakovljeve žene Rahele: Josip i Benjamin.

20 Josipu se u zemlji egipatskoj rodiše Manaše i Efrajim, koje mu je rodila Asenata, kći Potifera, svećenika iz Ona.

21 I Sinovi Benjaminovi: Bela, i Beker, i Ašbel, Gera, i Naaman, Ehi, i Roš, Mupim, i Hupim, i Ard.

22 To su sinovi Rahelini koji se rodiše Jakovu; sve u svemu četrnaest duša.

23 I sinovi Danovi: Hušim.

24 I sinovi Neftalijevi: Jahseel, i Guni, i Jeser, i Šilem.

25 To su sinovi Bilhe, koju Laban dade svojoj kćeri Raheli; njih je ona rodila Jakovu; sve u svemu sedam duša.

26 Svih duša koje su došle s Jakovom u Egipat, koje su izišle iz njegovih slabina, osim ženâ Jakovljevih sinova, sveukupno bijaše šezdeset i šest duša;

27 a sinova Josipovih, koji su mu se rodili u Egiptu, bijahu dvije duše. Sve u svemu bijaše sedamdeset duša doma Jakovljeva koje su došle s njim u Egipat.

28 I posla on Judu pred sobom k Josipu da mu upravi lice u Gošen; i stigoše u gošenski kraj.

29 I upregne Josip svoja kola i pođe u susret svome ocu Izraelu u Gošen, i iziđe preda nj; i pade mu oko vrata i dugo plakaše o njegovu vratu.

30 Tada Izrael reče Josipu: “Sada mogu umrijeti, jer sam ti vidio lice; jer si još živ.”

31 Zatim Josip svojoj braći i obitelji svoga oca reče: “Uzaći ću pred faraona i reći ću mu: ‘Došla su mi moja braća, i dom moga oca, koji bijahu u zemlji kanaanskoj.

32 Ti su ljudi pastiri, jer su se uvijek bavili uzgojem stoke, i doveli su svoja stada i krda i sve što imaju.’

33 A kada vas faraon pozove i upita vas: ‘Čime se bavite?’

34 Tada recite: ‘Tvoje su se sluge bavile stokom od svoje mladosti i sve do sada; i mi i oci naši’, da se možete naseliti u gošenskom kraju; jer je svaki pastir gadost Egipćanima.”

47

1 Tada se Josip dođe očitovati faraonu, i reče: “Moj otac i moja braća, i njihove ovce, i njihova goveda, i sve što imaju, stigli su iz zemlje kanaanske; i evo, u gošenskom su kraju.”

2 I uze on neke od svoje braće, njih petoricu, i predstavi ih faraonu.

3 I reče faraon njegovoj braći: “Čime se bavite?” I odgovoriše oni faraonu: “Tvoje su sluge pastiri; i mi i naši oci.”

4 I još rekoše faraonu: “Došli smo boraviti u ovoj zemlji; jer tvoje sluge nemaju paše za svoja stada, budući da je žestoka glad u zemlji kanaanskoj. Stoga te molimo, dopusti tvojim slugama da prebivaju u gošenskom kraju.”

5 I reče faraon Josipu: “Otac tvoj i tvoja braća došli su k tebi.

6 Zemlja egipatska je pred tobom; naseli svoga oca i braću u najboljem dijelu zemlje; neka prebivaju u gošenskom kraju. A ako znaš ikoje među njima da su radišni ljudi, postavi ih za nadglednike nad mojom stokom.”

7 I uvede Josip svoga oca Jakova te ga izvede pred faraona; i blagoslovi Jakov faraona.

8 I upita faraon Jakova: “Koliko ti je godina?”

9 I reče Jakov faraonu: “Dana godinâ moga životnoga puta stotinu je i trideset: malo ih je bilo i zli su bili dani godinâ moga života, i nisu dosegli dane godinâ života mojih otaca u danima njihova životnoga puta.”

10 I blagoslovi Jakov faraona i ode od njega.

11 I naseli Josip svoga oca i svoju braću i dade im posjed u zemlji egipatskoj, u najboljem dijelu zemlje, u Ramzesovu kraju, kao što je zapovjedio faraon.

12 I hranio je Josip kruhom svoga oca, i svoju braću, i sav dom svoga oca, prema njihovim obiteljima.

13 I ne bijaše kruha u svoj zemlji; jer je glad bila tolika da je zbog nje klonula sva zemlja egipatska i sva zemlja kanaanska.

14 I prikupi Josip sav novac što se našao u zemlji egipatskoj, i u zemlji kanaanskoj, za žito koje su kupovali. Taj novac donese Josip na faraonov dvor.

15 A kada je ponestalo novca u zemlji egipatskoj i u zemlji kanaanskoj, dođoše svi Egipćani k Josipu, rekavši: “Daj nam kruha; jer zašto da umremo pred tobom? Jer je ponestalo novca.”

16 I reče im Josip: “Dajte svoju stoku; a ja ću vam, ako je ponestalo novca, dati za vašu stoku.”

17 I dovedoše svoju stoku Josipu, a Josip im dade kruha u zamjenu za konje, i za ovce, i za goveda iz krdâ, i za magarce; i hranio ih je te godine kruhom za svu njihovu stoku.

18 Kada se ta godina navršila, dođoše mu i iduće godine; i rekoše mu: “Nećemo tajiti od svoga gospodara da je naš novac uzmanjkao, a moj gospodar ima i sva naša krda stoke. Pred licem moga gospodara nije ostalo ništa osim naših tijela i naših njiva.

19 Zašto da izginemo pred tvojim očima i mi i naša zemlja? Kupi nâs i našu zemlju za kruh, i bit ćemo sa svojom zemljom sluge faraonu. I daj nam sjemena da preživimo, i ne pomremo; da zemlja ne bude pusta.”

20 I pokupova Josip za faraona svu zemlju egipatsku; jer su Egipćani prodavali svaki svoju zemlju, zato što ih je glad nadvladala. Tako zemlja postade faraonova.

21 A što se tiče ljudi, njih on preseli u gradove s kraja na kraj Egipta.

22 Jedino nije kupio svećeničku zemlju; jer su svećenici imali od faraona određen dio i hranili su se od toga dijela koji im je dao faraon: zbog toga oni nisu prodali svoje zemlje.

23 Tada Josip reče ljudima: “Evo, danas sam za faraona kupio vas i vašu zemlju; evo vam sjemena i zasijte si njive.

24 Kada urode, petinu ćete dati faraonu, a četiri petine ostat će vaše za sjeme njivama i za hranu vama i onima koji su u vašim domovima, i za hranu vašoj dječici.”

25 Oni odvratiše: “Ti si nam spasio živote: daj da nađemo milost u očima svoga gospodara i bit ćemo faraonove sluge.”

26 I proglasi Josip zakon nad zemljom egipatskom, koji vrijedi do današnjeg dana, da faraon ima primati petinu; osim zemlje u vlasništvu svećenikâ, koja nije postala faraonova.

27 I prebivao je Izrael u zemlji egipatskoj, u gošenskom kraju. Ondje su imali posjede, i rasli su i silno se množili.

28 I poživje Jakov u zemlji egipatskoj sedamnaest godina. Tako je Jakov u svemu poživio stotinu četrdeset i sedam godina.

29 I približi se vrijeme Izraelu da umre; i pozva on svoga sina Josipa i reče mu: “Ako sam sada našao milost u tvojim očima, stavi, molim te, svoju ruku pod moje bedro, i postupi lijepo i iskreno sa mnom: nemoj me, molim te, sahraniti u Egiptu;

30 nego me, kada legnem sa svojim ocima, prenesi iz Egipta i sahrani me u njihovu grobnicu.” Odgovori mu Josip: “Učinit ću kao što si rekao.”

31 I reče on: “Zakuni mi se.” I zakle mu se. I pokloni se Izrael na uzglavlju.

48

1 Poslije toga dojave Josipu: “Eno, otac ti je bolestan”; i povede on sa sobom svoja dva sina, Manašea i Efrajima.

2 I Jakovu netko dojavi: “Evo ti dolazi tvoj sin Josip”; i skupi Izrael snagu i sjedne na postelji.

3 I reče Jakov Josipu: “Bog Svemoćni ukazao mi se u Luzu, u zemlji kanaanskoj, i blagoslovio me

4 i rekao mi: “Evo, učinit ću te plodnim i umnožit ću te; učinit ću od tebe mnoštvo naroda, a ovu ću zemlju dati tvome sjemenu poslije tebe u trajan posjed.

5 A sada, tvoja dva sina koja su ti se rodila u zemlji egipatskoj prije negoli sam došao k tebi u Egipat, moja su; Efrajim i Manaše bit će moji kao što su to Ruben i Šimun.

6 A tvoji potomci, koji ti se rodiše nakon njih, neka budu tvoji i neka se oni nazivaju imenom svoje braće u njihovoj baštini.

7 Jer kada sam dolazio iz Padana, Rahela mi je umrla na putu u zemlji kanaanskoj, kad je preostalo još malo puta da se dođe do Efrate. I pokopao sam je ondje na putu za Efratu, to jest Betlehem.”

8 I pogleda Izrael Josipove sinove i upita: “Tko su ovi?”

9 I reče Josip svome ocu: “To su moji sinovi koje mi je Bog dao ovdje.” I reče mu on: “Privedi mi ih pa ću ih blagosloviti.”

10 A Izraelu se oči bijahu zatamnile od starosti, tako da nije vidio. I privede ih k njemu, a on ih izljubi i zagrli.

11 I reče Izrael Josipu: “Nisam ni pomišljao da ću vidjeti tvoje lice; a gle, Bog mi je pokazao i tvoje sjeme.”

12 I odmakne ih Josip od njegovih koljena i pokloni se svojim licem do zemlje.

13 I uze ih Josip obojicu: Efrajima svojom desnicom slijeva Izraelu, a Manašea svojom ljevicom zdesna Izraelu, i privede mu ih.

14 I pruži Izrael svoju desnicu i položi je na glavu Efrajimu, koji bijaše mlađi, a ljevicu na glavu Manašeu, hotimice namjestivši tako ruke; jer prvorođenac bijaše Manaše.

15 I blagoslovi on Josipa, i reče: “Bog, pred kojim su hodili moji oci, Abraham i Izak, Bog koji me hranio sav moj život, sve do ovoga dana,

16 Anđeo koji me izbavio od svega zla, neka blagoslovi ove dječake; i neka se oni prozovu mojim imenom, i imenom mojih otaca, Abrahama i Izaka; i neka prerastu u mnoštvo usred zemlje.”

17 A kada Josip vidje da je njegov otac položio svoju desnicu na glavu Efrajimu, to mu se ne svidje; i primi on oca za ruku, da je premjesti s Efrajimove glave na glavu Manašeovu.

18 I reče Josip svome ocu: “Ne tako, oče moj; jer ovaj je prvorođenac. Položi svoju desnicu na njegovu glavu.”

19 No njegov otac to odbije, rekavši: “Znam to, sine, znam. I od njega će postati narod, i on će biti velik; ali će njegov mlađi brat uistinu biti veći od njega i sjeme će njegovo postati mnoštvom narodâ.”

20 I blagoslovi ih on toga dana, rekavši: “U tebi će Izrael blagoslivljati govoreći: ‘Neka te Bog učini kao Efrajima i kao Manašea’ ”; i postavi Efrajima ispred Manašea.

21 I reče Izrael Josipu: “Evo, ja umirem; ali će Bog biti s vama i ponovno će vas dovesti u zemlju vaših otaca.

22 Osim toga, tebi sam dao jedan dio više negoli tvojoj braći, koji sam oteo iz ruku Amorejaca svojim mačem i svojim lûkom.”

49

1 I sazva Jakov svoje sinove i reče: “Okupite se da vam kažem što će vas snaći u posljednjim danima.

2 Okupite se i čujte, sinovi Jakovljevi; poslušajte Izraela, oca svojega.

3 Rubene, ti si moj prvorođenac; moja moć i početak moje snage, vrhunac dostojanstva i vrhunac jakosti.

4 Nepostojan kao voda, nećeš se isticati; jer si se popeo na postelju svoga oca i oskvrnuo je: on se popeo na moj ležaj.

5 Šimun i Levi su braća; oruđe okrutnosti u njihovim je nastambama.

6 O, dušo moja, ne zadiri u tajnu njihovu; zboru se njihovu, časti moja, nemoj pridružiti; jer u srdžbi svojoj zaklaše čovjeka i u samovolji svojoj zid oboriše.

7 Prokleta bila srdžba njihova, jer bijaše žestoka; i gnjev njihov, jer bijaše okrutan: razdijelit ću ih po Jakovu i raspršiti ih u Izraelu.

8 Judo, ti si onaj koga će tvoja braća hvaliti: ruka će tvoja biti na vratu tvojih neprijatelja; djeca tvoga oca pred tobom će se klanjati.

9 Juda je lavlje mladunče: od plijena si se podigao, sine moj. Prignuo se, zalegao je kao lav, kao lav stari; tko će njega dražiti?

10 Žezlo se neće odvojiti od Jude, ni zakonodavac od stopala njegovih, sve dok ne dođe Šiloh; k njemu će se okupiti narodi.

11 On vezuje za lozu svoga magarca i mladunca svoje magarice za trs birani; svoje je halje oprao u vinu i odjeću svoju u krvi od grožđa.

12 Oči njegove bit će crvene od vina, a zubi njegovi bijeli od mlijeka.

13 Zebulon će prebivati kod morske luke i bit će zaklon lađama; njegova će međa biti do Sidona.

14 Jisakar je snažan magarac koji leži između dva bremena:

15 vidje on da je počivanje ugodno, a zemlja krasna; i podmetnu svoje rame kako bi nosio i postao sluga koji plaća danak.

16 Dan će suditi svome narodu kao jedno od Izraelovih plemena.

17 Dan će biti zmija kraj puta, ot-rovnica na stazi, koja za zglob konja ujeda, tako da njegov konjanik padne natraške.

18 Na tvoje spasenje sam čekao, GOSPODINE!

19 A Gad, njega će četa svladati; ali će on na posljetku nadvladati.

20 Od Ašera će biti masnoga kruha, a on će davati kraljevske poslastice.

21 Naftali je odriješena košuta; on govori krasne riječi.

22 Josip je plodna grana, i to plodna grana kraj izvora, čije grančice preko zida prelaze.

23 Strijelci su ga gorko rastužili, i u nj odapinjali, i zamrzili ga,

24 no njegov je lûk jak ostao, a mišice njegovih ruku ojačale su od ruku moćnoga Boga Jakovljeva; (otuda je Pastir, Stijena Izraelova)

25 i to od Boga tvoga oca, koji će ti pomagati; i od Svemoćnoga, koji će te blagoslivljati blagoslovima s nebesa odozgor, blagoslovima iz dubine koja se prostire dolje, blagoslovima dojaka i utrobe.

26 Blagoslovi tvoga oca nadvisili su blagoslove mojih predaka do krajnje međe vječnih brežuljaka: oni neka budu nad glavom Josipu i nad tjemenom njemu koji bijaše odvojen od svoje braće.

27 Benjamin će kao vuk razdirati; ujutro će lovinu žderati, a noću će plijen dijeliti.”

28 Svi su oni dvanaest Izraelovih plemena; i to je ono što im je njihov otac izrekao i blagoslovio ih; svakoga od njih blagoslovio je u skladu s njegovim blagoslovom.

29 I naloži im on i reče im: “Ja se trebam pridružiti svome rodu: pokopajte me s mojim ocima u špilji koja je na polju Hetita Efrona,

30 u špilji na polju Makpeli, koja je pred Mamrom, u zemlji kanaanskoj, koju je Abraham kupio s poljem Hetita Efrona kao posjed za groblje.

31 Ondje su pokopali Abrahama i njegovu ženu Saru; ondje su pokopali Izaka i njegovu ženu Rebeku; i ondje sam ja pokopao Leu.

32 Polje, i špilja koja je na njemu, kupljeno je od djece Hetove.”

33 Kada je Jakov završio zapovijedati svojim sinovima, skupi on svoje noge u postelju i preda duh; i bî pridružen svome rodu.

50

1 I baci se Josip na lice svome ocu; i plakaše nad njim i cjelivaše ga.

2 I zapovjedi Josip svojim slugama ljekarima da mu balzamiraju oca; i balzamiraše ljekari Izraela.

3 I navrši mu se četrdeset dana, jer se toliko dana treba navršiti onima koje se balzamira; i oplakivahu ga Egipćani sedamdeset dana.

4 A kada su prošli dani žalovanja, prozbori Josip domu faraonovu, rekavši: “Ako sam sada našao milost u vašim očima, recite na uši faraonu:

5 Moj me otac naveo da se zakunem, rekavši: ‘Evo, umirem: pokopaj me u mome grobu, koji sam si iskopao u zemlji kanaanskoj.’ Dopusti mi sada, molim te, da uzađem pokopati svoga oca i vratit ću se.’ ”

6 I reče faraon: “Uzađi i pokopaj svoga oca, kao što te naveo da se zakuneš.”

7 I uzađe Josip pokopati svoga oca, i pođoše s njim sve faraonove sluge, starješine njegova doma, i sve starješine zemlje egipatske,

8 i sav dom Josipov, i braća njegova, i dom njegova oca: samo su svoju malu djecu, i svoja stada, i svoja krda, ostavili u zemlji gošenskoj.

9 I išla su s njim i kola i konjanici; i bijaše vrlo velika pratnja.

10 Kada su stigli do Atadova gumna, koje je s onu stranu Jordana, žalovali su ondje uz mnogo i gorko oplakivanje; i održa on sedmodnevno žalovanje za svojim ocem.

11 Kada su stanovnici one zemlje, Kanaanci, vidjeli to žalovanje na Atadovu gumnu, rekoše: “Gorko je to žalovanje Egipćanima.” Zbog toga je to mjesto nazvano Abel-Misraim, a nalazi se s one strane Jordana.

12 I učiniše mu sinovi njegovi onako kako im je bio zapovjedio:

13 jer odniješe ga njegovi sinovi u zemlju kanaansku i sahraniše ga u špilji na polju Makpeli, koje je prije Mamre, koje je Abraham kupio od Hetita Efrona da ima mjesto za ukop.

14 A Josip se, nakon što je sahranio oca, vrati u Egipat; on i njegova braća, kao i svi koji su uzašli s njim pokopati mu oca.

15 Kada vidješe Josipova braća da im je otac umro, rekoše: “Josip će nas vjerojatno zamrziti i zacijelo će nam uzvratiti za sve zlo koje smo mu učinili.”

16 Zato poslaše Josipu glasnika, rekavši: “Tvoj otac nam je, prije no što je umro, zapovjedio:

17 ‘Ovako ćete reći Josipu: Oprosti, molim te sada, prijestup svojoj braći, i njihov grijeh, jer su ti zlo učinili.’ Sada te molimo, oprosti prijestup slugama Boga tvoga oca.” I rasplaka se Josip kad mu oni to rekoše.

18 Zatim dođoše i njegova braća, padoše pred njegovim licem i rekoše: “Evo, tvoje smo sluge.”

19 I reče im Josip: “Ne bojte se: jer zar sam ja namjesto Boga?

20 Vi ste meni mislili nanijeti zlo, ali je Bog to namislio na dobro, kako bi doveo do toga da, kao što je to danas, spasi život mnogima.

21 Nemojte se, dakle, bojati: ja ću hraniti vas i vašu dječicu.” I umiri ih i ljubazno porazgovara s njima.

22 Josip je živio u Egiptu, on i dom njegova oca. I poživje Josip stotinu i deset godina.

23 I vidje Josip Efrajimovu djecu do trećega naraštaja; a i djeca Manašeova sina Makira odgajana su na Josipovim koljenima.

24 I reče Josip svojoj braći: “Ja umirem; no Bog će vas svakako pohoditi i izvesti vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Abrahamu, i Izaku, i Jakovu.”

25 I zakle Josip djecu Izraelovu, rekavši: “Bog će vas svakako pohoditi, a vi ponesite moje kosti odavde.”

26 Tako umrije Josip kad mu je bilo stotinu i deset godina. Oni ga balzamiraše i položiše u lijes u Egiptu.