Dinosauri, zmajevi i kukci – nije li to glup naslov? Što je zajedničko njima trima? Mnogo više negoli misliš. Čitaj dalje, možda ćeš se iznenaditi.
Priče o zmajevima dolaze od ljudi iz čitavoga svijeta, a ne samo iz nekoliko izdvojenih mjesta. Te pripovijesti potječu iz najstarijih predaja i povijesti. One su bile dio kulture i, u mnogim slučajevima, njihovih religija.
Doktor Henry Morris u svojoj knjizi The Genesis Record piše:
Na učestalo spominjanje zmajeva u Bibliji, kao i u starim zapisima i predajama većine drevnih naroda, zasigurno nije moguće slegnuti ramenima kao na obične bajke. Ono, najvjerojatnije, predstavlja sjećanje na dinosaure, koje su predali plemenski preci koji su ih susretali prije negoli su ovi izumrli.
Da nešto takvo nikada nije postojalo, bilo bi teško povjerovati da toliko ljudi iz toliko različitih mjesta ima tako slične priče i opise.
Prema drevnim pripovijestima, zmajevi su bili različitih oblika i veličina. Neki su mogli letjeti, neki plivati, a neki izdisati plamen.
Nebukadnezar (Nabukodonozor) je na Ištarina vrata u Babilonu dao uklesati zmaja Siruša. Zmajevi su bili česta tema za kipove, rezbarije i crteže.
Na Istoku (Kini, Japanu i drugdje) zmajeve se poštovalo i smatralo da donose sreću. Za zmajeve se u carskoj Kini vjerovalo da su prisutni tijekom rođenja mudrih careva i filozofa. Govorilo se da je nad kućom u kojoj se netom imao roditi Konfucije lebdio plavi zmaj. Iskapane su kosti i zubi za koje se mislilo da su zmajeve i njima se služilo kao lijekom.
Govorili su da zmajevi polažu jaja. (Prisjetite se da su i dinosauri polagali jaja.) No za te mlade kineske zmajeve se, prema legendama, vjerovalo da se, prije negoli iziđu iz jajeta, legu tri tisuće godina.
U većem dijelu ostalog svijeta zmajevi su simbol zla i uništenja.
Što se tiče priča o zmajevima, malo ih je zanimljivo kao ona o svetome Jurju i zmaju. Ima mnogo poznatih slika koje su ovjekovječile dramatični trenutak kada Sv. Juraj zabija svoje koplje u razjarenog, ali na smrt osuđenog zmaja.
Ali kakva je to priča o Sv. Jurju? Kada je taj čovjek živio i što je dovelo do tog znamenitog događaja?
Pripovijest o njemu počinje negdje između 250. i 300. godine poslije Krista. Izgleda da je u nekom velikom jezeru živio užasan zmaj tako kužnoga zadaha da je zatrovao okolinu jezera. Okolni stanovnici su bili prisiljeni hraniti tu zvijer svaki dan s dvije ovce da je namire. Uskoro su ostali bez ovaca te su ga, kako govori priča, počeli hraniti svojim sinovima i kćerima. No uskoro im je ponestalo i njih. U očaju su uzeli kraljevu kćer i privezali je na stup u nekom polju, gdje je čekala da je zmaj dođe pojesti.
Bio je to njezin sretan dan, jer je tuda upravo prolazio sveti Juraj. On je ugledao svezanu uplakanu kraljevu kćer pa je prišao bliže pogledati o čemu se radi. Ona ga je upozorila neka bježi da spasi svoj život, jer nema smisla da oboje budu pojedeni. No sveti Juraj je, budući da je bio hrabar čovjek, navalio na zmaja te svojim kopljem probio njegovo opako srce. Budući da je sveti Juraj slavu za svoju pobjedu pripisao Kristu, kraljevna i svi stanovnici postali su kršćanima te se krstili.
Koliko od te legende je istina? Nikada nećemo saznati koliko toga u njoj su činjenice, a koliko mašta. Legende su priče o nečemu što se dogodilo davno prije negoli su rođeni oni koji su prepričavali priču. Nitko ne može uistinu znati jesu li te priče istinite, jer nitko tko sada živi nije bio ondje da vidi je li se to stvarno dogodilo. No za mnoge se legende vjeruje da govore o nečemu što se uistinu dogodilo, premda sve potankosti iz priče možda nisu istinite.
Ovo je jedna od onih legenda u kojima, vjerojatno, ima mnogo istine. Pouzdano znamo da je Sv. Juraj doista živio u to doba i, nažalost, imamo zapis o njegovoj mučeničkoj smrti (ubijen je zbog svoje vjere) 23. travnja 303. godine.
Svetoga Jurja su nadasve cijenili križari, a 1350. godine je bio proglašen zaštitnikom Engleske. Velike crkvene građevine diljem svijeta nazvane su po njemu. Nikada nećemo saznati točnu istinu, ali sigurno je da je taj čovjek učinio nešto nadasve osobito i junačko.
“Zmaj” na priloženoj slici je mesožder Barjoniks (Baryonix), izumrli dinosaur čiji su okamenjeni ostaci 1983. godine otkriveni u Velikoj Britaniji.
Bog je mnogim danas živućim životinjama dao vrlo osobite i učinkovite obrambene sposobnosti koje nemaju veze sa zubima ili kandžama. Kada bi znanstvenik koji nikada nije vidio dotičnu životinju iskopao okamenjeni kostur tvora, dikobraza ili električne jegulje, bi li on imao pojma da su te životinje imale osobite obrambene sustave?
U Knjizi o Jobu opisana je strašna životinja zvana levijatan, koju se nije moglo zaustaviti mačevima niti kopljima. Biblija opisuje njezin jedinstveni sustav obrane:
Od njegova kihanja zasvijetli svjetlo, a oči su mu kao kapci jutra. Iz usta mu upaljene svjetiljke izlaze i iskaču iskre ognjene. Iz nozdrva mu dim izlazi kao iz uzavrela lonca ili kotla. Dah njegov ugljen raspaljuje i plamen mu iz usta izlazi.
Job 41,18-21
U drevnim legendama o zmajevima koji su izdisali oganj bilo je više istine negoli neki misle.
Sjećaš li se dinosaura pačjega kljuna (hadrosaura sa stranica 38-41), koji je imao koštanu krestu ili kožnate vreće (koje se dalo napuhnuti) spojene s nozdrvama? Parasaurolof je imao veliku koštanu krestu sa šupljim komorama. Možda je Parasaurolof u svojoj šupljoj kresti mogao združiti neke kemikalije i raspršiti zapaljivu smjesu koja bi se zapalila u dodiru s kisikom iz zraka. Zamisli kako bi opasan mogao biti dinosaur od pet tona. Ako to zvuči pretjerano, dopusti da ti spomenem jednog osobitog kukca dugog tek dvanaestak milimetara.
Kukac puckar (engl. bombardier beetle) ima čudesno složen i krajnje učinkovit obrambeni sustav. On u opasnosti iz sićušnoga topa u svome repu rasprsne paru koja nije samo ubitačna, nego je zagrijana na stotinjak Celzijevih stupnjeva. Kada grabežljivi mrav, pauk, ptica, žaba ili miš dobije u lice taj vreli nadražujući plin, hitro se povlači i ostavlja ga na miru.
Puckar odostraga na tijelu ima dvije komore u kojima skuplja dvije kemikalije otopljene u vodi – hidrokinon i hidrogen (vodikov peroksid). Kada kemičar pomiješa te dvije kemikalije, vodikov peroksid izazove oksidaciju hidrokinona i smjesa poprimi izgled smeđe juhe. Kukac puckar dodaje tajanstveno sredstvo za usporavanje koje sprečava da vodikov peroksid izazove oksidaciju hidrokinona. U kukcu ta mješavina kemikalija ne izaziva nikakvu reakciju i otopina ostaje kristalno čista.
Kada je puckar ugrožen, on kemikalije iz komora za pohranu ubrizga u dvije cjevčice za sagorijevanje. U cjevčicama za sagorijevanje kukac ima dva enzima – katalazu i peroksidazu. (Enzim je katalizator koji ubrzava kemijsku reakciju bez ikakve promjene u katalizatoru.)
Spomenute kemikalije i katalizator uzajamno djeluju tvoreći spoj zvan kinon, koji je vrlo nadražujući. Sve se to odigrava krajnje velikom brzinom u puckarovim cjevčicama za sagorijevanje te tekućinu i plinove zagrijava do stotinu Celzijevih stupnjeva stvarajući visok pritisak. Kada je pritisak dovoljno visok, puckar otvori oduške na krajevima cjevčica za sagorijevanje i velikom silom ispali vruće plinove. Znanstvenici su pomoću osobitih kamera velike brzine snimili čujno praskanje i oblačiće dima kada puckar štrcne. Otkrili su i da neke vrste puckara silovito prasnu po pet stotina puta u sekundi.
Ako sićušan kukac može učiniti nešto tako dojmljivo, što bi mogla učiniti životinja velika kao Parasaurolof? Njegove šuplje kreste morale su nečemu služiti. Zašto ne nekoj vrsti obrane?
Mali kukac puckar je silan dokaz u korist stvaranja. Njegov obrambeni sustav je toliko složen i precizan da bi on eksplodirao kada sve ne bi radilo savršeno ispravno. Evolucionisti vjeruju da se on razvio iz običnoga kukca putem niza od mnogo tisuća genetskih pogrešaka (mutacija). Uz činjenicu da su sve mutacije loše, kada bi po prvi put jedan od tih kukaca u prijelaznom obliku pomiješao kemikalije on bi, ako cjelokupni sustav ne bi postojao, eksplodirao – i to bi bio svršetak toga roda kukaca.
(Dr. Duane Gish, Stvoreni kao dinosauri, Kreacionistička udruga Postanak, Čakovec 2012., preveo Ivan Vrtarić.)
