Identificiranje sistema koji primjenjuje zlouporabu
David Johnson & Jeff Van Vondere
Postoje određene značajke koje se mogu primijetiti kod svih sistema koji se koriste duhovnom zloporabom. U sljedeća dva poglavlja ćemo identificirati i opisati sedam najučestalijih slučajeva. Ovo poglavlje će se pozabaviti nezdravom dinamikom kojom se propisuje: na koji način ljudi u takvim sistemima trebaju funkcionirati. U idućem poglavlju ćemo govoriti o onim silama koje dižu zidove oko takvih sistema i tako ljudima otežavaju izlazak iz njih.
Važno je da se svaku od tih sila dobro shvati, budući da duhovno zlorabljene osobe, nažalost, odveć lako kliznu iz jednog zlouporabljujućeg sistema u drugi. Mnogi se ohrabre napustiti neku crkvenu zajednicu koja vrši duhovnu zloporabu, međutim, u sljedećoj onda previđaju signale - ili sami sebe uvjeravaju, da u ovoj crkvenoj općini nisu na djelu iste snage kao u onoj koju su netom napustili.
Međuljudski odnosi u sistemima koji primjenjuju zloporabu uvjetovani su sljedećim silama:
1. Pozicija moći
Prva oznaka jednog religioznog sistema koji primjenjuje duhovnu zlouporabu jeste takozvana pozicija moći. Voditelji troše puno vremena na to da učvrste svoj vlastiti autoritet i drugima pruže priliku da ga iskuse. To je nužno, budući da njihov duhovni autoritet nije istinit – ne temelji se na istinskoj, osobnoj ovisnosti od Boga – već ga se naprosto zahtjeva i nalaže.
Nedavno mi je jedan bračni par ispričao kako je njihov pastor inzistirao na tome da crkveni članovi njegove riječi uzimaju tako, kao da ih je sam Krist izustio. „U ovome stadu sam ja Natpastir“. Kada bi ovaj pastor doista posjedovao istinski duhovni autoritet, ne bi morao nalagati respekt. A ne bi zauzimao ni idolima sličnu poziciju na koju se sam stavlja - zauzimajući mjesto koje dolikuje jedino Bogu!
Za Isusa se kaže: „Kad Isus završi ove svoje besjede, mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci“ (Mat.7,28-29). Pismoznanci i farizeji su se na temelju svoje pozicije izdavali za autoritete; Isus je, nasuprot, imao autoritet - i to su ljudi osjećali. U svojoj knjizi „Taking Our Cities for God“ – „Osvajamo naše gradove za Boga“, John Dawson piše: „Onaj koji nudi najveću nadu, posjeduje najveći autoritet!“ (John Dawson, Taking Our Cities for God, Strang Communications, 1989). Isus nam je ponudio najveću nadu.
Istinski duhovni lideri svoj autoritet, duhovnu punomoć i vjerodostojnost pokazuju svojim životom i svojom porukom. Gdje nije tako, nema ni istinskih voditelja. Svatko od nas posjeduje duhovni autoritet, jer nas je sam Bog vodio kroz naša životna iskustva kroz koja se objavio i pokazao da je njegova živa riječ istinita. Duhovni autoritet se nalazi kod ljudi koji svojim životom mogu reći: „Bog i njegova riječ su istiniti – to sam sâm doživio! Ja znam da je u Bogu najveća nada!“
Pavao piše: „Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene.“ (Rim. 13,1b). I Isus veli isto, premda u posve drugačijem kontekstu: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!“ (Mat. 28,18) Za njega se već prije kaže: „Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.“ (Mat. 10,1) Biti izabran ili postavljen u neku duhovnu službu; moći najglasnije vikati ili najviše davati, nikome ne dodjeljuje duhovni autoritet. Bog je onaj koji ga dodjeljuje, i on to čini: kako bi došao među svoj narod. On ga želi obodriti da mu služi; želi ga oboružati i osposobiti da bude u stanju vršiti Njegovu volju. A ona može itekako stajati u skladu s planom duhovne vrhuške, ali i ne mora.
Nema dvojbe da u Kristovoj crkvi postoje istinske vodeće ličnosti koje ljudi s pravom slijede; što će reći, da im je Bog podario autoritet da čuvaju njegovo stado. Oni ljude koji su im povjereni uvode u slobodu. Nažalost postoje i drugi izabrani voditelji, koji ne posjeduju istinski autoritet kojim bi ljude duhovno oslobodili. Oni troše puno snage na to da pokažu: koliko autoriteta posjeduju, ustrajavajući na tome da im se svi drugi podlože. Činjenica što nastoje da se ljudi podlože njihovoj riječi i njihovom autoritetu je očit pokazatelj da djeluju oslonjeni na vlastiti autoritet.
2. Preveliki naglasak na ponašanju
U sistemima u kojima se vrši duhovna zloporaba susrećemo težnju za moću, a autoritet je točno određen. Zbog toga se takvi sistemi bave ponašanjem svojih članova. Posluh i podložnost su dvije važne i često ponavljane riječi.
U nastavku donosim jedan isječak iz crkvene okružnice, koju je sastavio sam pastor:
„Ispali iz milosti“
Prošle nedjelje smo po prvi puta nakon trinaest tjedana pali ispod granice od dvjesto posjetitelja. Naša ljestvica 200-plus se zaustavila na mizernih 13. Doista se dogodilo: - ispali smo iz milosti! ... Želim da sljedeće četiri nedjelje dođete na molitveno klanjanje i doprinesete da godina ne završi s podbačajem. Ovu godinu možemo učiniti godinom ponosa za našu crkvenu općinu. Broj posjetitelja je bio izvanredan, skupilo se puno milostinje, a svi naši projekti bilježe veliki interes i učešće. Želimo pripremiti put za novo desetljeće u kojemu ćemo opet „biti uzeti u milost“.
Na koji je način ovim ljudima bila milost dostupna? Time, što su došli u crkvu? Time, što je broj posjetitelja narastao na dvjesto ili više? I na koji način su „ispali iz milosti“? Time, što se odazvalo manje od dvije stotine ljudi? Koje li izobličene slike o milosti! Nastoji li ovdje pastor članove crkvene zajednice „vratiti u milost“ ili da se ponašaju sukladno njegovim zahtjevima? Odlazimo li na bogoslužje da se ojačamo u svojem pouzdanju u Isusa ili da nas netko gnjavi da se još više trudimo?
Vjerojatno ovdje pastor izjednačuje posjet crkvi s posluhom prema Kristu. No Bog gleda na srce - Bog ne želi da iz krivih motiva činimo nešto ispravno. O, da! Poslušnost prema Bogu nema veze s nagodbom. Ovime ipak postaje zorno čini li netko, nošen krivim motivima, ipak nešto ispravno. Željeli bismo to još jednom drugačije izraziti. Ako su posluh i služenje isključivo posljedice Vaše ovisnosti o Bogu, onda nećete očekivati nikakvu nagradu za svoja djela. Međutim, ako neprestano preračunavate: jeste li dovoljno učinili da biste se svidjeli Bogu - onda više ne gledate na njega, već na Vaša vlastita djela. Bavite se mišlju o tome: tko će Vas još sve vidjeti i kako ocijeniti.
Promotrimo tužan primjer jedne crkvene općine koja je započela s vrlo korisnim radom među ljudima u svojemu gradu. Ono što je žalosno jeste to, što su se odgovorni nositelji ovog posla morali pojaviti pred crkvenim starješinstvom i prikazati: - kako su proveli svaku minutu u pojedinom danu. Bili su prosuđivani po tome koliko su svoje vrijeme smisleno uložili, sukladno onome: „kako Bog želi da ga ulože“... Većini je bilo predbačeno, da nisu dovoljno čitali iz Biblije; a crkveno vodstvo je odlučivalo o tome, što bi „bilo dovoljno“. Predbacivalo im se i to, što su pod tušem proveli petnaest minuta a ne deset. U tih dodatnih pet minuta mogli su, dakako, čitati Bibliju. U tome je sistemu crkveno vodstvo odlučivalo i o tome: koliko se vremena smije tuširati. Ovaj sistem ne promiče ni posvećenje ni posluh prema Bogu, već udomljuje bolesne predodžbe crkvenog vodstva o tome: što bi, prema njihovom mišljenju, trebalo predstavljati duhovni život, baš kao i njihovu ovisnost da druge kontroliraju.
Nema sumnje da su i posluh i podložnost važni. Pavao to vrlo jasno kaže: „Svaka duša neka se podlaže vlastima nad sobom. Jer nema vlasti doli od Boga: koje postoje, od Boga su postavljene“ (Rim. 13,1). Petar spominje nešto slično obzirom na crkvu: „Tako i vi, mladići, podložite se starješinama!“ (1 Petr.5,5).
Pisac poslanice Hebrejima ne govori ništa drugo: „Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun“ (Hebr. 13,17). A da bismo smo dobili uravnoteženu sliku, moramo pogledati i druge značajne stihove. Na primjer, što Petar i drugi apostoli kažu: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ (Dj. 5,29). Petar je ovo rekao religioznim vođama, kojima ni sam nije bio poslušan.
Izvađeno iz konteksta, posluh „predstojnicima“ se čini kao neka dobra teologija. Stavimo li isto u jedan veći kontekst vidimo: da se crkvenim vođama treba podlagati i slušati ih samo onda, ako njihov autoritet dolazi od Boga i ako se njihov stav podudara s Božjom voljom.
Ima puno razloga zbog čega su ljudi nekad poslušni: - da ih se ne bi okrivljavalo; da bi stekli priznanje kod nekoga, da bi zadržali svoj duhovni status ili poziciju u crkvenoj zajednici. To nije istinski posluh ni podložnost, već uslužno sebeljublje. Kada se neko ponašanje, naprosto, izvana propisuje i ne dolazi iz srca koje ljubi Boga, ne može se nazivati posluhom. Tu se jednostavno popušta vanjskom pritisku.
Apostol Pavao kaže: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti...“ (Rim. 12,2). Ne suobličujte se, nego se preobrazujte. U nekoj obitelji ili crkvenoj zajednici, orijentiranoj na ponašanje, ovaj bi se stih mogao čak i na sljedeći način primijeniti: „Naša crkvena zajednica ili naš pastor imaju pravo; mi posjedujemo istinskiju i ispravniju „riječ“ Božju od drugih. Zato se moramo čvrsto držati svojih formulacija i posebnih značajki – da ne postanemo kao oni tamo izvana, koji ne misle kao mi. Ako ne živimo prema onome, što nam je ovdje bilo utuvljeno onda zanemarujemo Boga“.
Ovakav duševni stav utiskuje ljudima žig izvana prema unutra. Oni se ne preobražavaju, već samo prilagođuju. Preobražaj se događa iznutra prema van, a ne izvana na unutra. Ne dozvolite da vas izvana žigošu, već se preobrazujte!
3. Ne izgovorena pravila
U sistemima u kojima se vrši duhovna zloporaba, život ljudi se kontrolira putem formuliranih i ne izgovorenih pravila. Ne izgovorena pravila gospodare nezdravim obiteljima i crkvenim zajednicama, no ona se nikad ne artikuliraju naglas. A budući da se ne izgovaraju naglas, njihovo postojanje otkrivate tek onda kada ih prekršite. Tako na primjer, na jednoj crkvenoj skupštini nitko neće reći: „Poznato ti je da ne smijemo nikada proturječiti pastorovim propovijedima. Ako bi to ipak učinio, nikada više nećeš dobiti neki zadatak ili službu. U tom slučaju ne izgovoreno pravilo glasi: Nositeljima autoriteta u crkvi se nikada ne proturječi – napose ne pastoru, jer će inače tvoja lojalnost doći u pitanje. Pravila poput ovoga se ne izgovaraju, budući da bi se prilikom izričaja smjesta razotkrilo koliko su nelogična, nezdrava i nekršćanska. Zbog toga se podiže zaštitni zid šutnje koji će štiti moć pastora pred kritičkim preispitivanjem.
Ako javno proturječite, kršite šutnju i najvjerojatnije ćete biti kažnjeni. No i nesvjesno biste otkrili da postoji neko pravilo, iako ono nije naglas formulirano. Naime, kad otkrijete ne izgovorena pravila, tako što ste ih nesvjesno prekršili, iskusit ćete jedno od dviju posljedica: ili zanemarivanje (bivate ignorirani, neprimijećeni, ili izbjegavani) i agresivnom zakonitošću (poziva vas se na ispitivanje, javno kažnjeni, zamoljeni da odete – u ekstremnim slučajevima i prokleti).
Neizgovorena pravila imaju nevjerojatno veliku moć. Možda već momentalno živite pod učincima ovakvih prikrivenih legalizama. A to se može i preispitati.
Dolazite li možda iz religiozne roditeljske kuće u kojoj se naučavalo, da pisano pravilo, Biblija, ima zadnju riječ? Izričito pravilo je glasilo: „Biblija je neprikosnoveni autoritet“. Postoji li pak u Vašoj crkvenoj zajednici ili u obitelji, usto, i nepisano i ne izgovoreno pravilo koje glasi: „Prijaznost je važnija od iskrenosti“ ? Biblija na to gleda sasvim drugačije (Ef 4,25): „Odložite laž i govorite istinu jedan drugomu jer udovi smo jedni drugima.“
Sada se javlja problem. Pisano pravilo kaže jedno, nepisano pravilo govori nešto sasvim drugačije. I sada dolazi test. Pitanje onima koji dolaze iz jednog sistema u kojemu važe oba pravila: Koje pravilo pobjeđuje? Biva li iskrenost zataškavana ili potisnuta? U obiteljima i crkvama u kojima se vrši duhovna zloporaba, u kojima ljudi inzistiraju na tome da su oni nosioci i obnašatelj biblijskog autoriteta, tu ni Biblija nema toliku moć kao ne izgovorena pravila.
„U to se ne dira-Pravilo“
Najučinkovitije od svih neizgovorenih pravila u jednom sistemu koji provodi zloporabu je takozvano „U to se ne dira-Pravilo“. Iza ovog „u to se ne dira“, skriva se zapravo sljedeće: Istinski problem se ne može diskutirati, jer bi se onda morao početi rješavati. Stvari bi se morale mijenjati, zato ih treba obaviti zidom šutnje (preskočiti) ili ih zaštititi protunapadom (legalističkim nasrtajem). Ako problem glasno formulirate onda ste Vi problem. Mora Vas se nekako ušutkati ili otstraniti. Onima koji se usude ukazivati na probleme se kaže: „Svih tih problema nije bilo sve dok ti nisi otvorio svoja usta. Sve je bilo u najboljem redu dok ti nisi posijao nemir“. Ili još drugačije - da bi „pobožnije“ zvučalo: „Bio si ljut, - i cijelu stvar nisi pokrenuo u ljubavi. A to pokazuje da nisi postupio kao zreo kršćanin.“ U oba slučaja stvarni problem ostaje netaknut.
Ako se na razotkrivanje nekog problema gleda kao na vjerolomstvo, nedostatnu podložnost i uzdrmavanje nečijeg autoriteta, onda su mir i sloga samo jedna fasada.
Istina je pak, da ljudi koji neki problem spominju nisu njihov uzrok, već na njih jedino skreću pozornost.
U sistemima koji vrše duhovnu zloporabu egzistira „prividni mir“ – upravo ono na što se jadao prorok Jeremija, rekavši: „... ’Mir!’ ’Mir!’ Ali mira nema“ (Jer 6,14). Ako nas spaja samo prividna suglasnost, onda nemamo ništa drugo doli prividnog „umirujućeg“ jedinstva, o kojemu se iza kulisa puno govori, kao i napetosti koje nisu izbile na površinu. To je nešto posve drugačije od „čuvanja jedinstva i mira u Duhu Svetome“, kao oznaci zdrave kršćanske zajednice.
A to znači, da svaku temu treba moći otvoreno prodiskutirati. Pa i kada se u nekim točkama ne slažemo, to ne smije onemogućiti dijalog o tim temama. Možda ćemo skupa doći do uvjerenja da bi bilo bolje da neki problem za neko vrijeme odložimo, ako dovodi do prevelike napetosti. Bitno je da obije stranke budu uključene u odluku. Ako smo zaista skupa povezani u Duhu Svetome i u ljubavi, onda je moguće da imamo različita mišljenja i da to ne razara naše jedinstvo.
Pravilo: „U to se ne dira!“, onoga koji je otvorio usta ističe kao krivca, a kazna koja ga zatim slijedi ušutkava sve buduće zapitkivače.
Jedan daljnji test. Sausan odlazi na terapeutsko savjetovanje k Johnu, kršćanskom terapeutu i voditelju crkvene zajednice. Jednog posljepodneva John, nakon savjetovanja, počinje Susan seksualno napastovati. Susan ovaj nemio slučaj dojavljuje crkvenim starješinama kao i sekularnim ustanovama. Pokreće se policijska istraga tako da se John mora pojaviti na sudu. Zbog čega je John zapao u poteškoće?
Da li je to zbog toga, što ga je Suzan prijavila? Ne. John je upao u poteškoće jer se neprimjereno ponašao. A on joj je uspio poslati poruku (oslonjen pri tom na pastorovu pomoć i ostalih ljudi iz zajednice) da je upao u poteškoće jer je Susan otvorila svoja usta.
Nažalost ima jako puno žena poput Susan, koje se duhovno zlorabi - time što im se predbacuje: da „nisu pokorne“, već „vlastohlepne“; da nisu „lojalne“, već nalik „Izabeli“, – budući da kršćanske vođe - koji čine zlouporabu - izvrgavaju ruglu ili ih žele staviti pod upitnik. Brojne kršćanske zajednice odašilju sramotnu poruku: „Problem nije što se gazi preko tvojih granica ili što ih se oskvrnjuje, problem je što si o tome progovorio. Da nisi sve skupa toliko preuveličavao, ostalo bi sve u najboljem redu.“ Kad neki čovjek prihvati takvu poruku, prestaje govoriti.
Stvarni problem je ipak u tome, što počinioc - ako žrtva šuti - za svoj čin nikad ne bude pozvana na odgovornost. A žrtva će svoju bol i ljutnju zbog duhovne zloporabe morati u sebi zatomiti i „zalelditi“.
Istina je da bi se mnogim ljudima, nosiocima autoriteta, sviđalo da im se nikada ne proturječi ili da ih se nikada ne dovodi u pitanje, međutim, činjenica je: da je ovakav sistem postaje stupica i propast svakom obnašatelju vodeće službe.
Ako se na razotkrivanje nekog problema gleda kao na vjerolomstvo, nedostatnu podložnost i uzdrmavanje nečijeg autoriteta, onda su mir i sloga samo jedna fasada. Rane ne mogu zarasti, dočim će zlouporaba jednog dana eskalirati. Ako se nosioce autoriteta ne može pozvati na odgovornost, onda se sistem nalazi u suprotnosti sa slobodom koja nam je u Kristu darovana. Ovdje bi se trebalo prisjetiti na Jakovljevo upozorenje: „Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja! Ta znate: bit ćemo strože suđeni“ (Jak 3,1).
Učitelji će zbog svojeg položaja, kao autoriteti, biti strože a ne blaže suđeni. Zašto? Zato što ih ljudi slijede i što se poput njih ponašaju. Oni ih duhovno oponašaju.
4. Nedostatna uravnoteženost
Četvrta značajka sistema koji primjenjuje duhovnu zlouporabu jeste neuravnotežen pristup da se istinu kršćanskog života pretoči u svakodnevnu praksu. Ovo se očituje kroz dvije krajnosti:
Ekstremni objektivizam
Prva krajnost je znanstveni stav prema životu, koji naglašava objektivnu istinu, dočim valjano subjektivno iskustvo gotovo isključuje. Ovo se pokazuje u religioznim sistemima u kojima se djelo Duha Svetoga teološki doduše priznaje, no praktički ga se dovodi u sumnju ili čak poriče. Ovakav duhovni stav stvara sistem u kojemu autoritet počiva isključivo na stupnju obrazovanosti i intelektualnoj sposobnosti, a ne na bliskom odnosu s Bogom – na posluhu i otvorenosti Njegovome Duhu. Ovakav sistem stoji u proturječju naspram biblijskih izjava i naspram Duhu Svetome. U Djelima apostolskim čitamo: „Kad vidješe neustrašivost Petrovu i Ivanovu, a znajući da su to ljudi nepismeni i neuki, bijahu u čudu; znali su ih, da bijahu s Isusom“ (Dj. 4,13). Neustrašivost jednog Petra i Ivana kao i njihov autoritet bili su utemeljeni u činjenici: da su bili s Isusom, i da su bili ispunjeni Duhom Svetim (usp. Dj. 4,8: „Onda Petar pun Duha Svetoga reče:...“).
Objektivistički duhovni sistem Boga ograničava isključivo na onakvo djelovanje kojega mi možemo objasniti, dokazati ili fizički iskusiti. Gura ga u uredsku ladicu. On nas prepušta trojedinom Bogu: Ocu, Sinu i Svetome Pismu (Bibliji); kao da bi razumijevanje Biblije, i napamet naučeni biblijski stihovi, bili isključivi put na kojemu nam se Bog obznanjuje. Ostajemo ograničeni pjesmama koje nas podsjećaju na to – kako je Bog nekoć djelovao. Više se ne klanjamo velikome „Ja jesam“, već velikome „Ja bijah“.
Ekstremni subjektivizam
Nedostatna uravnoteženost se ispoljava i u krajnje subjektivnom stavu vezano uz kršćanski život. Istina se definira samo na temelju osjećaja i iskustava; njima se pridaje više težine već onome što uči Biblija. U jednom takvom sistemu ljudi neke istine mogu doznati i razumjeti (čak ako ih načelno vrlo dobro razumiju ili znaju) tek onda, kad ih njihov voditelj „putem duhovne objave od Gospodina primi i zatim „preda“ ostalim ljudima.
U takvim sistemima je važnije djelovati u skladu s riječju voditelja koji je dobio „neku riječ“ za Vas, nego prema onome: što ste iz Biblije sami, ili tijekom svojeg života kao kršćanin spoznali.
Usput rečeno: osobno vjerujemo da i danas možemo primiti i „riječi mudrosti“ i „riječi spoznaje“, koje putem duhovno senzibilnih muškaraca ili žena stižu do nas. Međutim takve „riječi“ nemaju automatski istu težinu kao Pavlove, Petrove, Jakovljeve ili Ivanove – čije riječi vrijede kao riječi Božje. Jedino je Biblija doista Riječ Božja. Nikada ne bismo smjeli neku bogomdanu riječ, pa tako ni Bibliju, zlorabiti zato da njima manipuliramo drugima. („Čitao sam o Ananiji i Safiri, i tad mi je Bog stavio na srce pitanje: Jesi li zbilja siguran da dovoljno daješ za crkvu?“...) Sama činjenica da Vam netko čita nešto iz Biblije ne znači nužno da je za Vas dobio „riječ Božju“.
Riječ upute ili korekcije od Boga, bilo da dolazi iz Biblije ili u obliku nečijeg duhovnog dara, potvrđuje Duh Sveti koji boravi u Vama. Ako ju ne potvrdi ne trebate ju smatrati kao riječ kojom Bog Vas direktno apostrofira, - pa ni onda kada dolazi od nekog crkvenog starješine ili nekog pastora. Još više, mislimo da nije iskreno, već štoviše opasno, usvajati duhovni naputak zato: što biste se trebali „podložiti“ili zato, što netko ima autoritet. Bog je konačno jedini pred kojega ćemo svi stati i morati položiti račun.
Kršćani sa vrlo subjektivnim stavom također misle: da je izobrazba nešto loše i beskorisno. Oni su gotovo ponosni na to, što nisu obrazovani te preziru one koji na to drugačije gledaju. Po njima: Sve potrebno znanje posreduje Duh Sveti. („U konačnici ni Petar ni Timotej nisu pohađali nikakav kolegij ni seminar...“)
Činjenica je pak, da je Petar ipak pohađao jedan seminar. Njemu su i objektivna istina baš kao i subjektivno iskustvo bili dostupni preko Isusa. Timotejev učitelj je bio Pavao. Ljudi su nekoć putem rabinske pedagoške metode stjecali znanje. To znači, da su s nekim duhovnim mentorom živjeli i skupljali iskustva. Petar je tri godine nasljedovao Isusa. Timotej je; čak i kada je stupio u službu evanđelja, nastavio svoj „studij“ – ako baš hoćete - per Post (putem pošte). Pavao je, naime, pisao Timoteju: „Uznastoj da kao prokušan staneš pred Boga kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji ispravno reže riječ istine“ (2 Tim 2,15).
Važno je da se bavimo s riječju Božjom. Ali je dobro da se opskrbimo i duhovnim zanatskim alatom, kako bismo na pravi način ophodili s Biblijom.
Autoritet jednog Petra i jednog Ivana bio je utemeljen u činjenici što su bili skupa s Isusom i što su bili ispunjeni Duhom Svetim.
Oprez pred onima koji smatraju duhovnim plusom, što nisu obrazovani ili što su bili obrazovani samo na određenim školama. Može se naime dogoditi da ćete – iako Vam je Duh Sveti puno stvari već razjasnio – pod ovakvim jednim učiteljem s njegovim ograničenim horizontom, koji se od nikoga ne da poučiti – samo još više i više venuti.
U sljedećem poglavlju ćemo promotrit ona obilježja sistema koji provode duhovnu zloporabu, te koja ljudima otežavaju da ih napuste.
Ako ne možete otići
U astronomiji postoji jedan fenomen koji se naziva „Crnom rupom“. Crna rupa je zvijezda čija je masa tako nevjerojatno gusta da je doista implodirao; što znači da nije eksplodirao prema vani već prema unutra. Njegova privlačna moć je toliko snažna da se čak ni svjetlo ne može odraziti od nje. Tako je i nastao izraz „Crna rupa“.
Kao što smo vidjeli, određena obilježja sistema koji provode duhovnu zloporabu ljudima nevjerojatno otežavanju da ih ostave. Na temelju velika težišta koje se pridaje religioznom ponašanju, izvana sve izgleda jako dobro. Taj sistem djeluje poput nekakvog „duhovnog magneta“ koji privlači vanjske ljude. Unutrašnjost sistema je poput „crne rupe“ čija je sila teže postala tako snažna da ljudi više ne mogu izići van. Kao što ste već kod pravila: „O tome se ne govori“ vidjeli, čak ni informacije o unutarnjim procesima u sistemu ne mogu prodrijeti van. Ako ukažete na pogreške sami postajete problemom. Zbog sljedećih obilježja je tako teško osloboditi se jednog ovakvog sistema koji počinja duhovnu zloporabu.
5. Šizofreni pristup stvarnosti
U crkvenim zajednicama ili obiteljima koje provode duhovnu zloporabu vlada verbalan ili neverbalan stav: „drugi ne mogu razumjeti ono što mi želimo, zato o nama ne moraju ništa ni znati; jer nas onda ne mogu ni ismijavati ni progoniti.“ Pri tome, dakako, polaze od poimanja: 1. da se ono što mi znamo, činimo ili govorimo može pripisati činjenici, što smo mi „više prosvijetljeni od drugih“; 2. da nas drugi mogu razumjeti tek onda kada nam se priključe; 3. da će drugi reagirati na neprimjereno negativan način.
Oko sistema u kojemu se prigrabljuje autoritet i sam izdaje za zakon, strah od progona podiže obrambeni zid - kako ništa ne bi prodrlo van. Zašto? Zbog zlih, opasanih i neproduhovljenih ljudi izvan sistema koji „nas“ pokušavaju oslabiti ili razoriti. Ovaj „bunker“ pak štiti počinioce da ne budu preispitani i pozvani na odgovornost, a ljudima onemogućava da odu - jer će onda i sami postati autsajderi. Istina je doduše: da izvan sistema postoji jedan zao svijet, no tamo vani postoji i jedan drugi dobar svijet. Međutim, ljude se obmanjuje vjerovanjem, da se sigurnost nalazi jedino unutar sistema.
Ironija je što nas Isus, baš kao i Pavao, upozoravaju: da najveća opasnost za stado dolazi od vukova unutar samog tora (usp. Mt. 10,16; Dj. 20,29-30).
Prije nekog vremena slušali smo o nekoj zajednici na zapadu Sjedinjenih država koja je u svojoj početnoj fazi uživala jako dobar glas. Nešto kasnije njezin je voditelj počeo činiti stvari koje su bile upitne, štoviše ilegalne i nemoralne. Neke novine su se počele zanimati o tome pa su njegove eskapade dospjele u javnost. Isti je konačno zbog seksualnih prijestupa stavljen pred sud. Stvar se izvan sudskih riješila i time nestala sa tapete, a na kraju je nestalo i njega.
Međutim, jako je bilo interesantno njegovo ponašanje za vrijeme istrage, - ako ne i tužno. Kad god bi novine objavile nekakav članak koji je dovodio u pitanje njegovo ponašanje, on je uvijek uzvraćao s pismom čitatelja u kojemu je uvijek iznova zaklinjao: „Uvijek se moramo opetovano pitati o tome, što od nas želi Bog, budući da je sotona putem zlobnih sekularnih medija na nas usmjerio svoje nasrtaje.“ No moglo bi itekako biti i tako, da je Bog upotrijebio medije da objelodani tragične činjenice o životu ovoga čovjeka; budući da unutar tog religioznog sistema nitko drugi, inače, ne bi rekao istinu.
Ovo je primjer šizofrenog razmišljanja i koncentracije na nekog uobraženog neprijatelja, koji jednostavno ne dopuštaju postavljanje opravdanih pitanja, ali i dobivanja odgovora na njih.
Ne otpuštanje iz zatočeništva povrijeđenosti
Ova produhovljena šizofrenija ne otežava samo napuštanje ovakvog sistema, već i sprečava da ljudi potraže pomoć koja im je neophodno potrebna. „Hoćeš li da se ne moraš bojati vlasti, čini dobro“, kaže Pavao u (Rim. 13,3). On nas ne upućuje na to da problem zataškavamo.
Kako samo žalosti kad čujemo da je neki Pastor zataškavao zloporabu jednog djeteta u obitelji koja pripada njegovoj crkvenoj općini, jer nema povjerenja u „zli, sekularni socijalni sistem zbrinjavanja djece“. Istina je da socijalne ustanove ne znaju ništa o milosti i ljubavi Božjoj, - ali ni kršćanski roditelji koji zlouporabljuju svoju djecu. Posve je sigurno da socijalne ustanove znaju kako mogu pomoći ljudima koji su bili zlorabljeni. A znaju i to, kako se počinioca može pozvati na odgovornost. Čovjek koji zlorabi neko dijete prestupa Božji zakon pa Bog koristi pravni poredak kao izvršitelja kazne „nad onim koji čini zlo“ (Rim. 13,4).
Daljnji primjer kršćanske šizofrenije je stav mnogih kršćana prema određenim grupama kao npr. prema „Anonimnim alkoholičarima“, ali i drugim grupama baziranim na samopomoći. „Anonimni alkoholičari“ su jedna grupa koja ljudima, ovisnim od alkohola, pomaže da se oslobode alkohola. Ona ne obećava da će ljude dovesti Kristu (i zato od nje ne treba ni očekivati nešto, što ona uopće ne obećava). Njezin je cilj da ovisnicima od alkohola pomogne da se riješe svoje ovisnosti. Međutim ima puno kršćana koji ovim grupama uskraćuju priznanje, jer one ne priznaju Isusa Krista kao Spasitelja i Gospodina.
Točno je da „Anonimni alkoholičari“ nisu prvenstveno tu da pomažu ljudima u njihovom kršćanskom ponašanju (iako isti bez daljnjega mogu biti bolji kršćani ako se ne nalaze pod utjecajem alkohola...). A točno je i to da se u grupi govori o jednoj „višoj sili“ i „Bogu, kako ga tko shvaća“. Ali tko od nas nema odnos prema Bogu kako ga sam shvaća? „Anonimni alkoholičari“ omogućuju ljudima s jednom vrlo negativnom slikom Boga da ga opet iznova traže, no bez da se najprije moraju upuštati u različite teološke teorije. I vjerojatno su oni doveli puno više ljudi u crkve, nego što su crkve ovisnika doveli k „Anonimnim alkoholičarima“.
Jednostavno, nikada ne bismo trebali zaboraviti da je naša glavna zadaća kao kršćana, da ljudima koji pate pružimo pomoć u svakom obliku; čak i u slučaju, da se moramo obratiti na ljude koji u određenim područjima posjeduju bolje stručno znanje od nas.
Kao posljednji i uistinu vrlo ekstremni primjer vezano uz zadržavanje kršćana u sistemu u kojemu je prisutna zloporaba, želimo Vam ispričati jedno neobičnu zgodu. Ovaj primjer pokazuje na koji način jedan duhovni sistem može biti neuravnotežen.
Prije nekoliko godina, i u dvije različite prilike, razgovarali smo s dva bračna para koji su kratko prije napustili istu crkvenu zajednicu. Nijedan bračni par nije znao da poznamo i drugi bračni par. Doduše, oba bračna para su iznijela slične razloge za svoj izlazak iz crkve, no njihove su pojedinačne priče bile posve različite. Jednu su situaciju ipak opisale obje strane, i to je ono što je bilo vrlo interesantno.
U ono je vrijeme puno članova crkve bilo vrlo nezadovoljno, te su tražili druge zajednice u svojem okruženju. Oba su bračna para iznijela, da je njihovom prijašnjem pastoru i njegovoj supruzi bilo vrlo važno, što se o njima govorilo u drugim zajednicama. Zbog toga su se bavili – a i druge su na to naveli - prakticiranjem „astralne projekcije“ (jednom vrstom „duhovnog uljezništva“) kako bi se na nevidljiv način mogli ušuljati u kuće otpalih članova crkve da ih prisluškuju i budu sigurni da se ovi ne „obrušavaju“ na svojeg pastora. Ovakva ekstremna duhovna pomutnja, kao i to: što se sve pod plaštem duhovnog ponašanja može raditi, treba nam poslužiti kao upozorenje.
6. NEUMJESNA LOJALNOST
Nedavno smo doznali za jednu kršćansku organizaciju koja svojim suradnicima u radu s mladima daje na potpis tkz. „nagodbu lojalnosti“. Po njoj su se morali obvezati: da, u slučaju napuštanja organizacije, neće promicati nekakav drugi kršćanski rad s mladima na istom području i to nekoliko godina.
Kad tako nešto čujemo, moramo se upitati: Čije se ovdje kraljevstvo zapravo gradi? Zbog čega bismo morali potpisivati nekakvu “nagodbu lojalnosti“ i obećavati da u susjedstvu nećemo raditi za Boga?
Daljnja oznaka sistema koji počinja duhovnu zloporabu je promicanje - štoviše zahtijevanje – ovakvog osjećaja lojalnosti. Ovdje ne govorimo o lojalnosti prema Kristu, već o lojalnosti jednoj organizaciji, crkvi ili nekom crkvenom pastoru.
Budući da se (nečiji) autoritet naprosto pretpostavlja ili nalaže (pa zbog toga nije stvaran), onda je nužno da se i poslušnost propisuje i nalaže. To se pak postiže kroz izgradnju sistema u kojemu se nedostatna lojalnost ili neslaganje s vodećim ličnostima izjednačava s neposlušnošću prema Bogu. Dovoditi u pitanje nekoga od voditelja isto je, kao da ste i Boga doveli u pitanje. Konačno, voditelj posjeduje autoritet a autoritet je uvijek u pravu. Ovo ljude dovodi dotle, da iskazuju lojalitet samo prema jednom voditelju, jednoj crkvenoj općini ili jednoj organizaciji. I tako se opet pojačava zid oko sistema i otežava njegovo napuštanje.
KONAČNI ZAKLJUČAK
Ako se u nekoj crkvenoj zajednici ili obitelji mogu susresti ovakve oznake, onda je posljedica svega duhovna zloporaba. Riječ je o zatvorenom sistemu s čvrstim granicama koji ljude sprečavaju da odu. Uvijek iznova se ukazuje na zlo koje vlada vani, da bi se ljude zadržalo u sistemu; a unutar sistema se demonstrira moć, kako bi se pripadnike sistema držalo u šahu. Međutim posljedica svega jesu brojni iscrpljeni i povrijeđeni ljudi koji o samima sebi misle: - ili da su nedovoljno duhovni, ili da nisu posve čisti u glavi. Iznad svega imaju velike probleme u svojem odnosu prema Bogu.
Osim toga može se dogoditi i to, da pripadnici sistema postanu potpuno nesposobni za život. Ako li pak iz bilo kojeg razloga odu, moguće je da poput suhog lišća zakovitlaju svijetom ili da budu privučeni od nekog drugog zlorabećeg sistema. Kako je to moguće? Kako je moguće da se netko tko ljubi Boga od njega udalji? I kako je moguće da netko tko je od nekog sistema već jednom bio zloupotrijebljen opet se baca u ruke nekog drugog sistema koji jednako tako vrši duhovnu zloporabu? Mi mislimo da jedan od mogućih odgovora leži u shvaćanju i tumačenju Biblije kod dotičnog sistema. To je vrlo ozbiljan problem s kojim se treba vrlo ozbiljno pozabaviti.
(Prijevod: Marijan Šporčić)
