Galaćanima 1:4 „Koji sam sebe dade za grijehe naše da nas istrgne iz sadašnjega svijeta opakoga kao što je volja Boga i Oca našega.“
Pavao piše vjernicima – ljudima koji su već iskusili Kristovu milost – ali poruka koju donosi jednako je snažna i za one koji još traže. Jer svi mi živimo u ovom zlom svijetu, i svi trebamo istinu koja oslobađa.
Svijet u kojem živimo nije neutralan. On nije bezopasna pozornica na kojoj bezbrižno glumimo život, niti je samo prostor u kojem se trebamo „snaći“. Svijet o kojem Pavao piše u Galaćanima 1:4 je zao – u korijenu, u sustavu, u naravi. Svijet ne ostavlja nikoga neutralnim. Ili ga mi oblikujemo evanđeljem, ili on oblikuje nas – po svom mračnom obrascu.
Evanđelje nam donosi šokantnu, oslobađajuću istinu: Krist nije došao da uljepša ovaj svijet, već da nas izbavi iz njega. To je temelj naše vjere, izvorište naše nade, i početak našeg novog života.
Kristov dolazak na svijet nije imao za cilj učiniti ovaj pali svijet ugodnijim mjestom za život, već izbaviti ljude iz grijeha, smrti i osude koji dominiraju ovim svijetom. Svijet, u biblijskom smislu, često simbolizira sustav pobune protiv Boga (usp. 1. Ivanova 2:15–17). U tom kontekstu, uljepšavanje svijeta bez unutarnje promjene srca bilo bi samo vanjska kozmetika bez stvarnog spasenja.
- Temelj naše vjere je to da je Isus Krist umro i uskrsnuo kako bi nas pomirio s Bogom, ne da bi ovaj svijet učinio trajnim mjestom blagostanja. (Rimljanima 5:1; 1. Korinćanima 15:3–4)
- Izvorište naše nade nije bolji život ovdje, nego vječni život s Bogom u obnovljenom svijetu (Titu 2:13; 1. Petrova 1:3–4).
- Početak novog života događa se kad čovjek, po vjeri u Krista, primi oproštenje, obnovu i Duha Svetoga. Taj novi život ne pripada više ovome svijetu, već nebeskom kraljevstvu. (2. Korinćanima 5:17; Filipljanima 3:20)
Krist nije došao da “zakrpa” svijet koji ide prema propasti, nego da ponudi izlaz, spas i novi početak. To mijenja naš pogled na vjeru: ne tražimo od Boga da poboljša staro, nego da stvori novo u nama – i jednog dana, potpuno novo nebo i novu zemlju. (Otkrivenje 21:1–5)
1. Varljiva priroda sadašnjeg svijeta
Najveća prijetnja u ovom zlom svijetu nije ono što nas napada, nego ono što nas neprimjetno uspavljuje – obmane koje zvuče ugodno, ali vode u propast. Svijet nas zavodi pričama koje djeluju plemenito, ali vode u ropstvo.
Mediji nas uvjeravaju da vrijedimo onoliko koliko nas drugi „lajkaju“. Društvena očekivanja nas guraju u obrasce koji guše jedinstvenost i poziv koji nam je Bog dao. Naše vlastite želje, često nerealne i pohlepne, vode nas u iscrpljenost i nezadovoljstvo.
No iza svega toga krije se pitanje: Tko mi govori istinu? Svijet viče: „Ti si središte!“
Evanđelje šapuće, ali s nebeskom snagom: „Krist je dao sebe – da te izbavi iz te iluzije.“ Krist je dao sebe za tebe – ne da ti postaneš bog, već da budeš oslobođen od laži da to jesi.
2. Kristova žrtva: izbavljenje, ne prilagodba
Krist nije došao da nas samo utješi, već da nas oslobodi. On je „sebe dao“ – dragovoljno, potpuno, iz ljubavi. Dao je svoje tijelo da bi otkupio naše duše, svoje rane da bi izliječio našu grešnost, svoju svetost da bi prekinuo naše robovanje zlu.
Ovo zapažanje je ključno: On nas izbavlja iz sadašnjeg svijeta, ne tek jednoga dana, nego sada. Spasenje nije samo karta za nebo; ono je poziv na novi život već ovdje – život koji razotkriva laži svijeta i gradi karakter za vječnost.
3. Živjeti kao izbavljeni
Ako si izbavljeni, tada i živi drugačije. Ne samo kao ljudi koji se nadaju boljem svijetu, nego kao ljudi koji već sada pripadaju Kraljevstvu koje dolazi. To znači:
Budnost – da više ne živimo uspavano, zavedeni lažima ovog svijeta, nego duhovno budni, svjesni što je istina, a što prijevara, razlikujući Božji put od puta zablude.
Razlučivanje – nećemo vjerovati svakoj poruci, čak ni ako dolazi zamotana u sjaj.
Pravednost – nećemo samo izbjegavati zlo, već ćemo aktivno činiti dobro. Pravednost je više od toga da ništa loše ne činimo – to je kad biramo ljubiti, opraštati, pomagati i graditi ono što je ispravno.
Spasenje nije pasivni čin – to je proces preobrazbe, u kojem nas Duh Sveti vodi korak po korak da postanemo sličniji Kristu. To je život u kojem naša vjera rađa djelima, gdje ljubav pobjeđuje sebičnost, gdje istina razbija laži.
4. Poziv na svetost usred tame
Pismo nas ne ostavlja nenaoružane u borbi sa zlom ovoga svijeta. Bog nam je dao snažna duhovna oružja: svoju Riječ – koja nam pokazuje istinu usred kaosa laži; Duha Svetoga – koji nas osnažuje, vodi i preobražava iznutra; i zajedništvo svetih – Crkvu, gdje nismo sami, nego rame uz rame stojimo s braćom i sestrama u vjeri.
Pozvani smo ne samo da preživimo u ovom svijetu, nego da svijetlimo u njemu.
U vremenu prepunom varljivih poruka, poluistina i manipulacija, vjernost Božjoj istini – čak i kad je to teško – postaje snažno svjedočanstvo. Ljudi vide razliku.
U svijetu gdje su odnosi često površni, sebični i interesno uvjetovani, naša istinska, nesebična i trajna ljubav postaje jasan znak da postoji nešto više – nešto nebesko. Ljubav koja oprašta, koja služi, koja ostaje vjerna i kad nije uzvraćena – takva ljubav ne dolazi iz nas samih. Ona dolazi odozgo. I zato, kad je ljudi vide, počinju slutiti stvarnost Kraljevstva Božjega.
Ne budimo ljudi koji govore o spasenju, a žive kao da još pripadaju svijetu. Živimo kao oni koje je Krist izbavio – slobodni od straha, iskreni u ljubavi i vidljivi u svojoj vjeri.
Zaključak: Izbavljenje – ne bijeg, nego poziv
Krist nas nije samo spasio od zla. On nas je spasio za svetost, za služenje, za budućnost koja počinje sada. Bog nam je dao svrhu – ne da se izgubimo u buci svijeta, nego da budemo jasan glas Njegove istine.
Dakle, živimo kao izbavljeni!
Ne kao oni koji se skrivaju od svijeta, nego kao oni koji znaju kome pripadaju.
Ne kao oni koji bježe u tišinu, nego kao oni koji govore istinu u ljubavi.
Ne kao oni koji se boje tame, nego kao oni koji nose svjetlo.
Svijet je tama, ali Krist je svjetlo. On je dao sebe – ne da nas ostavi u mraku, nego da nas učini svojima. Kad znamo čiji smo, znamo i kako trebamo živjeti.
