Krštenje u Novom zavjetu
Ernst G. Maier
1 Uzori novozavjetnoga krštenja vodom
1. Židovsko krštenje prozelita bio je simboličan čin po kojemu su nežidovi prelazili na židovstvo.
a) Prozelit je krštenjem davao svjedočanstvo da je napustio svoju staru vjeru i da se udaljio od svoje vjerske zajednice te da se priključio novoj vjerskoj zajednici.
b) Ovo se krštenje događalo uranjanjem. Pritom nije dokazano da su se krstila i mala djeca.
2. Ivanovo krštenje bilo je „krštenje u znak obraćenja“. Ivan je svojim nastupom pozivao na obraćenje.
a) Ivanovo krštenje bio je izvanjski znak kojim bi krštenik dao do znanja da mu je žao zbog počinjenih grijeha, da očekuje Mesiju i da želi biti spreman za Mesijin dolazak (Iv 3,23; usp. Mt 3,1-12; Iv 1,19-34).
b) Ivan je krštavao pokajnike u svjetlu nadolazećega kraljevstva Božjeg u Isusu Kristu (Dj 19,3-4; Mt 3,11; Mk 1,4).
c) Ono što treba uočiti jest da je pokajanje (obraćenje ili promjena uma) bilo nešto što je prethodilo krštenju. Pokajanje se događalo prije krštenja. Svatko je dolazio sâm, sâm je priznavao svoje grijehe, sâm se kajao i sâm se davao krstiti (usp. Lk 7,29). Tko se nije kajao, nije se dao krstiti (usp. Lk 7,30).
d) Ivanovo se krštenje također događalo uranjanjem u vodu (usp. Mk 1,10; Iv 3,23).
3. Krštenje kojim je Isus bio kršten bilo je Ivanovo krštenje, a to znači krštenje u znak obraćenja.
a) Iako je Isus bio posve bez grijeha, on se poistovjetio s grešnim ljudima (usp. 2. Kor 5,21).
b) Njegovo je krštenje na osobit način stajalo u funkciji Isusova identificiranja s izraelskim Mesijom (Iv 1,29-34).
4. Isus je također krštavao. Kao i Ivanovo krštenje, ono je bilo krštenje u znak obraćenja, a to znači da su krštenici time javno priznavali da im je žao zbog počinjenih grijeha te da žele započeti nov život.
1.1 Vanjski oblik krštavanja vodom
1. Gore spomenuti uzori kršćanskoga krštenja prakticirali su se uranjanjem u vodu.
2. Značenje riječi koja se koristi za „krštenje“ ili „krštavanje“ vezano je uz „uranjanje“. Glagol bapto u općenitoj upotrebi ima značenje: „uranjati, zaroniti, umočiti tkaninu u boju“, ponekad čak i “grabiti“. Baptizo je intenzivniji oblik koji znači gnjurenjem „uranjati, zaranjati, potapati i utopiti“. Pedesetnica (pentekosten) svjedoči o tome da je glagol baptizo u židovskom poimanju u sebi sadržavao ideju čišćenja i posvete za jedan nov identitet ili odnos.
3. Simbolično značenje krštenja vodom u drugim oblicima krštavanja ne dolazi do izražaja (usp. Rim 6,3-4).
4. Crkvena povijest, kako pismeno tako i posredstvom pronađenih krsnih bazena u crkvama, dokazuje da se krštenje izvorno vršilo uranjanjem pod vodu.
1.2 Značenje krštenja vodom
1. Kršćansko krštenje vodom zapovjedio je Gospodin Isus. Misijska zapovijed je naredba: stvarati učenike (sljedbenike). To se događa naviještanjem evanđelja. S učenicima se moraju dogoditi dvije stvari (Mt 28,19):
a. Oni se trebaju krstiti u ime trojedinog Boga i tako se na vidljiv način poistovjetiti sa zajednicom Isusa Krista (te biti primljeni u mjesnu crkvenu zajednicu). Drugo, treba ih poučavati u Kristovu nauku.
b. Apostoli i prva kršćanska zajednica misijsku su zapovijed i zapovijed o krštenju na takav način razumjeli i prakticirali (Dj 2,41;8,12; 8,35-38; 9,19; 10,47-48; 11,22; 13,1; 14,22-23; 15,41; 16,5; 19,3-5).
2. Krštenje je simbol smrti. Mi smo s Kristom razapeti, mrtvi i pokopani (Rim 6,3-11; Kol 2,12).
3. Krštenje je simbol uskrsnuća na novi život. Mi smo s Kristom oživjeli, uskrsnuli na novi život (Rim 6,4-11; Kol 2,12-13).
4. Krštenje je simbol pripadnosti, poistovjećenja sa crkvenom zajednicom Isusa Krista na zemlji.
a. Krštenje Duhom Svetim uvodi krštenika u crkvenu zajednicu, u tijelo Isusa Krista (1. Kor 12,13; usp. Mt 28,18-20).
b. Krštenje vodom zbiva se radi poistovjećenja sa crkvenom zajednicom Isusa Krista na zemlji: s mjesnom zajednicom. Krštenik priznaje da pripada zajednici Isusa Krista (a time i mjesnoj crkvi Isusa Krista). Zbog toga je krštenje pretpostavka za prihvaćanje u mjesnu crkvenu zajednicu ili čin prihvaćanja u mjesnu zajednicu (usp. Dj 2,41).
c. U tome je smislu krštenje oduvijek bio značajan korak (usp. Dj 2,38; 22,16). Vjera je sve dotle nevidljiva dok ne uslijedi javno priznanje i vidljiva djela (usp. Rim 7,4; Ef 2,10; Tit 2,14; 3,8-4; Jk 2,17).
d. Zato je krštenje, biblijski gledano, prvi korak nekoga tko je postao vjernik. Krštenik priznaje da je pripadnik crkvene zajednice i poistovjećuje se s mjesnom zajednicom.
5. Krštenje je znak (simbol) posluha i priznavanja vlasti Isusa Krista nad sobom. Budući da je krštenje vodom, putem uranjanja u vodu, nalog Isusa Krista, krštenje je i čin posluha onoga tko je postao vjernikom (Iv 13,17; 14,15.21.23; 1. Pt 3,21).
a. U 1. Pt 3,21 uspoređuje se između Noe, koji je već bio pravedan (Post 6,8-9; 7,1; 2. Pt 2,5) prije nego li je u posluhu prema riječi Božjoj išao graditi arku i u nju ušao, te vjernika u crkvenoj zajednici, koji su već spašeni i posjeduju oproštenje grijeha i koji su već primili Duha Svetoga kada su se u posluhu prema zapovijedi Isusa Krista dali krstiti.
b. Noini su suvremenici bili neposlušni (1. Pt 3,20; doslovno: „oni 'koji nekoć bijahu nepokorni'“). Pravedni Noa bio je poslušan, gradio je arku i u nju ušao. Izgradnja arke bio je Noin odgovor na Božju zapovijed. Arka je bila „učinak“ njegove vjere. Kršćansko krštenje je odgovor (učinak) dobre savjesti prema Bogu (1. Pt 3,20-21). Međutim, savjest onoga koji je postao vjernik bila je već prije očišćena krvlju Isusa Krista (Heb 9,14).
c. Voda je bila Božji sud, po kojoj su nevjernici iz Noina doba izginuli. Ista je voda (u arci) nosila Nou iz staroga svijeta u novi svijet. Prilikom krštenja, voda je znak suda. Uranjanje u vodu slikovito označava da je vjernik umro starome svijetu. Vjernik je spašen od staroga svijeta i „prenesen u kraljevstvo Isusa Krista“ (Kol 1,13).
d. Noin ulazak u arku bila je osuda staroga svijeta. Uranjanje u vodu prilikom krštenja označava osudu i smrt: osudu staroga grešnog života.
e. Nije krštenje ono koje spašava. Krštenje je protulik (1. Pt 3,21).
6. Krštenje vodom je propovijedanje evanđelja na simboličan, slikovit i vizualan način. Ono je vizualna poduka. Evanđelje se promatračima i slušateljima predstavlja na zoran način i na takav način postaje evangelizacijom (Rim 3-4). Tamo gdje se krštenje, na osnovu osobne vjere, na biblijski način prakticira, često se događa da rodbina i prijatelji krštenika i sami budu taknuti evanđeljem i dođu k vjeri.
7. Krštenje vodom je simbol čišćenja, praštanja grijeha (usp. Dj 2,38; 22,16).
8. Krštenje je za onoga tko je uzvjerovao pomoć za korjenitu odluku. On se svjesno odvaja od svojega starog života. Uvjeren sam da danas baš zato imamo toliko „mlakih“ (poluživih i polumrtvih) kršćana, jer se nikada nije dogodio taj potpun prekid sa starim životom (usp. Dj 22,16).
9. Sâmo krštenje vodom nema nikakvu moć promjene. Ono posjeduje svjedočansku moć. Krštenik svjedoči da je došao k vjeri i da pripada zajednici Isusa Krista. Sukladno tome, čin krštenja slijedi nakon dolaska k vjeri (Dj 2,41; 8,12; 8,37; 10,47-48; 19,3-5).
10. Ispravno shvaćanje krštenja vodom znači da se djeca nikako ne mogu krstiti. U vrijeme nastanka Novog zavjeta nije bilo nikakva krštavanja djece. Svatko tko se išao krstiti, time je posvjedočio svoju vjeru.
1.3. Praksa krštavanja vodom
1. Sljedeća mjesta u Bibliji govore u prilog trima činjenicama: Dj 2,42; 8,14-16.36-38; 9,19; 10,47-48; 16,14-15.30.34; 19,3-5.
a. U prvoj crkvi, u vrijeme nastanka Novoga zavjeta, krstili su se samo oni koji su došli do osobne vjere.
b. U prvoj crkvi, u vrijeme nastanka Novog zavjeta, djeca se nisu krštavala.
c. U prvoj crkvi, u vrijeme nastanka Novog zavjeta, krštavalo se odmah nakon obraćenja.
2. Budući da se krštenje koje se obavljalo na temelju priznavanja vjere nekog vjeroispovjednika događalo neposredno nakon uzvjerovanja, moglo se dogoditi da se na osnovu lažnog priznanja vjere krsti i neki nevjernik (usp. Dj 8,12+18-25).
1.4. Apostolsko krštavanje domaćinstava
1.4.1 Kornelijev dom (domaćinstvo) (Dj 10,24–48)
1. U izvještaju o krštenju Kornelija, izraz oikos (dom) se niti ne koristi. Petar ga koristi u Djelima apostolskim 11,14 izvještavajući o poruci anđela Korneliju. Osim toga, u Djelima apostolskim 10,2 kaže se da je Kornelije sa cijelim svojim domom bio pobožan i bogobojazan.
2. „Svi“ koji su kasnije bili kršteni bili su „Kornelijeva rodbina i prijatelji koji su se u njegovoj kući okupili da čuju riječ“. Ovaj način izražavanja isključuje malu djecu i dojenčad. Postoji vjerojatnost da Kornelije, koji je bio „stotnik“, uopće nije bio oženjen (Dj 10,24.33).
3. „Svi“ koji su čuli riječ, primili su Duha Svetoga te govorahu u jezicima (za Petra je to bio prepoznatljiv znak da su došli k vjeri) (Dj 10,44).
4. „Svi“ koji su primili Duha Svetoga, bijahu kršteni (Dj 10,47-48).
1.4.2 Lidijin dom (Dj 16,14-15.40)
1. Pismo ne kaže da je Lidija bila udana. Svi iskazi u Pismu upućuju na to da Lidija nije bila udana, a ni da je bila udovica. Oznaka njenog zanimanja i njezino inzistiranje da Pavao uđe u njezinu kuću upućuju na to da je ona bila poglavar svoje kuće. Domišljanje da je Lidijin muž bio na putovanju, Kurt Aland naziva „očajničkim pokušajem“. Navodno, Lidija je kao ugledna žena u odsutnosti svoga muža promijenila vjeru i u kući svoga muža udomila strance. Djecu se nigdje ne spominje.
2. Lidija i osobe koje su pripadale njezinom domaćinstvu bile su krštene nakon što su povjerovale (Dj 16,14.15).
3. Lidijinom kućanstvu pripadaju kasnije i neka „braća“ (Dj 16,40).
4. Nije poznato da je Pavao ikada krstio dojenčad. Krštenje dojenčadi se prema tome ne može učitavati u ovaj tekst primjesama iz drugih tekstova Pisma.
1.4.3. Tamničarov dom (Dj 16,32-34)
1. Pavao i Sila su tamničaru i svima koji su se nalazili u njegovom domu rekli riječ Božju. Da su u ovo bila uključena i dojenčad, tamničar bi ih morao usred noći probuditi, a Pavao bi im morao navijestiti riječ Božju (Dj 16,32).
2. Tamničar „ i svi njegovi bijahu kršteni iste noći“ (ovdje se izraz oikos (dom) ne koristi). Krštenje je pritom bilo vanjski, vidljiv znak promjene uma (Dj 16,33).
3. Tamničar se radovao „što je sa svim domom povjerovao u Boga (usporedi Schlaterov prijevod) (Dj 16,34). (Zbog čega bi se cijeli njegov dom trebao radovati što je on povjerovao u Boga, ako drugi iz njegovoga kućanstva nisu i sami povjerovali?)
1.4.4 Krispov dom (Dj 18,8; 1. Kor 1,14)
1. Krisp, nadstojnik sinagoge prigrli vjeru skupa sa svim svojim domom (Dj 18,8).
2. Da su Krispovom domu pripadala dojenčad, onda bi i ona morala „prigrliti vjeru“.
3. Mnogi su Korinćani koji bi slušali Pavla pristupali k vjeri i krštavali se (Dj 18,8).
4. Krisp spada među rijetke koje je Pavao sam krstio (1. Kor 1,14).
5. Glede 1. Korinćanima 1,14-16, Kurt Aland zaključuje da Pavao nije krstio „Krispov dom“, nego samo Krispa, budući da se Stefanin dom izrijekom spominje, a Krispa se spominje samog. Krštenja iz Djela 18,8 vjerojatno su izveli Pavlovi suradnici.
1.4.5 Stefanin dom (1. Kor 1,16; 16,15)
1. Pavao je krstio Stefanin dom (obitelj) (1. Kor 1,16).
2. Vjerojatno u toj obitelji nije više bilo nikakve male djece, jer se o pripadnicima te kuće kaže:
a) Da su prvina (vjere) u Ahaji (1. Kor 16,15).
b) Da su se sami stavili na raspolaganje za službu svetima (1. Kor 16,15).
c) Da obnašaju „vodeće uloge u crkvenoj zajednici“, tako da bi im Korinćani trebali biti podložni (1. Kor 16,16).
3. Kurt Aland u tim stavcima Pisma vidi nedvojben dokaz da se oikia i oikos (ukućani, domaćinstvo) odnosi samo na odrasle te da se djeca, a napose dojenčad, pod tim ne podrazumijevaju.
1.5 Zaključak
1. Novi zavjet govori jedino o krštenju odraslih ljudi. Krštavanje djece se u Novom zavjetu nigdje ne spominje! Kada Novi zavjet govori o djeci, onda to nikada nije u korelaciji s krštavanjem u vodi! Marko 10,13-16 ne govori o krštenju. Isus je blagoslovio djecu i rekao: „Pustite dječicu da dolaze k meni; nemojte im priječiti jer takvima pripada kraljevstvo Božje!“
a. On je to rekao iako ta djeca nisu bila krštena, niti je on sâm tu djecu krstio.
b. U suprotnosti s etabliranim kršćanstvom, Isus i Novi zavjet ne poznaju nikakav strah u pogledu „spasa nekrštene djece“.
2. U Novome zavjetu su uvijek ispunjena dva preduvjeta prije nego li se netko krsti:
a. Naviještanje evanđelja o Isusu Kristu (usp. Rim 10,17).
b. Vjera krštenika, rođena djelovanjem Duha Svetoga i naviještanjem riječi Božje (usp. 8,37; 10,47).
c. Dakle, novozavjetni redoslijed uvijek glasi: naviještanje, vjera, pa krštenje u vodi (Mt 28,19; Mk 16,16; Dj 2,38.41; 8,12-13; 8,35-38; 9,17-18; 10,43; 14,27; 18,8).
d. U Bibliji ne nalazimo nijedan slučaj gdje se najprije obavilo krštenje, a zatim uslijedila vjera.
e. Tvrdnja etabliranih nacionalnih crkava da redoslijed između krštenja i vjere nije bitan, nema nikakva biblijskog utemeljenja. Neprestano ponavljanje ove tvrdnje spomenutu tvrdnju ne pretvara ni u kakav dokaz.
3. Svi novozavjetni iskazi o krštenju u vodi govore o krštenju vjernika. Sve formulacije, sve poduke o krštenju, obraćaju se ljudima koji su dovoljno stari da mogu razumjeti novozavjetni navještaj evanđelja i na temelju naviještenoga donijeti osobnu odluku.
a. Djela apostolska 2,38 obraćaju se ljudima koje pokreće pitanje opisano u redku 37.
b. Djela apostolska 8,12 govore o ljudima koji su slušali Filipovu propovijed, koji su donijeli osobnu odluku te koji su se „dali krstiti“.
c. Djela apostolska 8,35-39 govore o jednom čovjeku koji je čuo naviještanje evanđelja, koji je krštenje osobno zatražio i koji se „dao krstiti“.
d. Djela apostolska 10,47-48 govore o ljudima o kojima Kornelije u redku 33 reče: „Sada smo, dakle, svi mi skupljeni pred Bogom da čujemo sve što ti je Gospodin naložio.“
e. Djela apostolska 16,14-15 govore o jednoj ženi kojoj je „Gospodin otvorio srce“ i koja o sebi kaže „da je vjernica Gospodnja“, i čija se kuća u redku 40 naziva kućom „braće“, koju je Pavao došao vidjeti i kojima je govorio.
f. Djela apostolska 16,33 govore o tamničaru i o „cijelom njegovom domu“. „Tamničarovi ukućani“ bili su ljudi koje je tamničar probudio usred noći i kojima su Pavao i Sila navijestili evanđelje i o kojima se u redku 34 kaže: „I vrlo se radovao sa svim domom što je povjerovao u Boga“.
g. Djela apostolska 18,8 govore o Krispu, nadstojniku sinagoge. O njemu se kaže: „Krisp skupa sa svim svojim domom prigrli vjeru u Gospodina. I mnogi su Korinćani koji bi slušali Pavla pristupali k vjeri i krštavali se.“
4. U Novom zavjetu je „vjera“, u smislu osobne usredotočenosti na Isusa Krista, jedini preduvjet za primanje otkupljenja. Zato se u Novome zavjetu krštavaju jedino otkupljenici.
a. U Novome se zavjetu vjeru nikada ne gleda kao nekakav čin koji bi mogao dovesti do opravdanja po djelima.
b. Vjeru se smatra darom od Gospodina, koju Gospodin uz pomoć riječi Božje i Duha Svetoga budi u srcima ljudi (Rim 3,28; 10,17; Ef 2,8-9; Fil 1,29).
c. U povezanosti s otkupljenjem, Novi zavjet vjeru uvijek promatra kao „osobnu vjeru“. Nitko se ne spašava po vjeri nekoga drugoga!
d. Krštenje vodom slijedi nakon iskustva izbavljenja. Prvi čin stjecatelja vjere jest „dati se krstiti“ (vidi gore navedene biblijske stavke za to).
e. Zapovijed o krštenju u Mateju 28,19 ne odnosi se na „narode“, već na „učenike“. Ne krštavaju se narodi, nego samo učenici iz naroda. Matej 28,19 predstavlja nalog za krštavanje, ali „krštavanje učenika“ (onih koji stupaju u školu učeništva).
5. Istina je naravno da se u Novome zavjetu krštavanje djece izričito ne zabranjuje. No, Novi zavjet ne zabranjuje ni papinstvo, štovanje Marije, kult svetaca, plaćanje misa, oproste itd. Dakako, Novi zavjet ne može, nakon što je bio formalno završen, poimence spominjati sve kasnije zablude i iste zabranjivati.
1.6 Pitanja o krštenju vodom
1.6.1 Prima li se Duha Svetoga putem krštenja vodom?
1. Preduvjet za primanje Duha Svetoga jest osobna vjera u Gospodina Isusa Krista (Dj 10,44-48; usp. Dj 11,15-17; Dj 19,2; Gal 3,2.14; Ef 1,13-14).
2. Svi su istinski vjernici (kršćani) dobili Duha Svetoga (usp. Iv 14,16-17; Dj 19,17; Rim 8,9; 2. Kor 1,22; 5,5; Gal 3,1-5; 4,6; Ef 1,13-14; 2. Tim 1,14).
1.6.2 Prima li se posredstvom krštenja vodom oproštenje grijeha?
1. Vjernik koji priznaje svoj grijeh prima oproštenje grijeha. Buđenjem osobne vjere u Gospodina Isusa Krista, čovjeku se opraštaju njegovi grijesi (usp. Dj 3,17; 5,31; 10,43; 13,38-40; 15,9; 26,18; Ef 1,7; 1. Iv 1,7.9).
2. Djela apostolska 2,38 i 22,16 ne stoje u proturječnosti s gornjim biblijskim stavcima. Grijesi se ponekad moraju „oprati“ i pred ljudima. Krštenje, kao čin posluha, posvjedočio je Židovima da je Savao (Pavao) postao vjernikom i da je od tada počeo pripadati onoj zajednici koju je prethodno progonio.
1.6.3 Postoji li nekakva razlika između Ivanova krštenja i kršćanskoga krštenja vodom?
1. Ivanovo krštenje je bilo „krštenje u znak obraćenja“. Krštenik je time javno posvjedočio da je promijenio svoj stav te da želi započeti iznova (Mt 3,11; Mk 1,4; Dj 19,3-4).
2. Ivanovo krštenje je bilo sasvim židovskoga karaktera i ne smije se miješati s kršćanskim krštenjem u vodi. Oni koje je krstio Ivan Krstitelj bili su kasnije još jednom kršteni i to nakon što su povjerovali u Gospodina Isusa Krista (usp. Dj 2,41; 19,2-7).
1.6.4 Postoji li razlika između krštenja Duhom Svetim i kršćanskoga krštenja vodom?
1. Svako spominjanje krštenja Duhom Svetim prije Pedesetnice (Blagdana Duhova) bilo je proročkoga karaktera i opisuje nekoć budući događaj (Mt 3,11; Dj 1,5).
2. Krštenje Duhom Svetim prvi puta se dogodilo na blagdan Duhova u Djelima apostolskim 2 (Dj 1,5; 2,1-4;11,15-16).
3. Krštenjem Duhom Svetim novi vjernik se priključuje crkvenoj zajednici (tijelu Kristovu) (Dj 2,41; 1. Kor 12,13; Gal 3,27).
4. Krštenje vodom se u vrijeme nastanka Novog zavjeta uvijek odvijalo nakon krštenja Duhom Svetim, odnosno nakon što je neki čovjek došao k vjeri (usp. Dj 2,1-4.41; 10,44-48; 19,1-7). (Iznimku čine Samarijanci u Djelima apostolskim 8. Ova se iznimka dogodila iz sasvim specifičnih razloga.)
5. Krštenje vodom je vidljiva demonstracija (vizualna poduka) onoga što se za vrijeme krštenja Duhom Svetim uistinu dogodilo. U tome je smislu krštenje vodom objelodanjivanje onoga što se nevidljivim krštenjem Duhom Svetim dogodilo (usp. Rim 6,3-4).
1.6.5 Nije li dječje krštenje dostatno ako čovjek kasnije uzvjeruje?
1. Biblijski redoslijed uvijek je bio: slušanje riječi Božje, osobna vjera (osobna odluka, prihvaćanje spasenja), iskustvo otkupljenja, a onda svjedočanstvo hodanja u vjeri po krštenju (Dj 2,41; 10,24-48; 16,14-16; 16,32-34).
2. Crkveno krštavanje djece nije krštenje u biblijskom smislu, budući da nema biblijske podloge. Crkveno krštavanje djece je crkveno-pravna odredba po kojoj „pokršteno dijete“ pravno pripada crkvi. U Njemačkoj danas postoje brojni ljudi koji su svojim dječjim krštenjem postali pravno oporezivi članovi svoje zemaljske crkve ili katoličke crkve, a da u biblijskom smislu nisu uopće postali kršćani.
© 1986 Ernst G. Maier (Konferenz für Gemeindegründung) Sva prava pridržana.
Objavljivanje uz prijazno odobrenje „Konferenz für Gemeindegründung“ www.kfg.org.,
Deutsche Gemeinde-Mission e.V. www.dmg-online.org
i Biblischer Missionsdienst Gammertingen www.bmdonline.de
URL: http://www.efg-hohenstaufenstr.de
