Slijediti Krista – cijena učeništva i problem lakog obraćenja

Uvod

U mnogim suvremenim crkvama postala je uobičajena praksa završavati bogoslužje tzv. „pozivom na obraćenje“. Vjernike i posjetitelje tada se potiče da podignu ruku, ponove kratku molitvu i zatim im se kaže da su donijeli odluku za Krista. Nakon toga često dobiju Bibliju ili knjižicu, nekoliko riječi ohrabrenja i pošalje ih se kući s uvjerenjem da je sve riješeno i da su postali kršćani.

Međutim, moramo se iskreno zapitati: je li to uistinu biblijski način na koji su Isus i apostoli pozivali ljude da Ga slijede? Ili smo, želeći olakšati ljudima donošenje odluke, nesvjesno razvodnili evanđelje i ponudili tek polovicu poruke?

Jeff K. Clarke naglašava da kada govorimo samo o oproštenju grijeha, a ne i o cijeni učeništva, tada ljudima dajemo nepotpunu sliku Kristova poziva. Posljedica toga je da ljudi doživljavaju površnu vjeru, brzo odustaju kad naiđu teškoće i osjećaju se iznevjereno jer im nikada nismo jasno rekli cijelu istinu.

I. Isusov poziv na učeništvo

Biblijski tekstovi:

• Luka 9:23: „Ako tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom.“
• Luka 14:27–28: „Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik. Jer tko od vas, kad želi graditi kulu, najprije ne sjedne i ne proračuna troškove…“
• Matej 28:19–20: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…“

Grčka riječ mathētēs znači „učenik“ – onaj koji uči od svoga učitelja i slijedi ga u životu. Isus nikada nije pozivao ljude da budu samo „obraćenici“ ili simpatizeri koji prihvaćaju oprost grijeha, nego je tražio da postanu učenici – oni koji mijenjaju cijeli svoj život i u potpunosti se predaju Njegovu vodstvu.

Isus je već u samom početku govorio o cijeni. „Uzeti križ“ u Njegovo vrijeme značilo je prihvatiti smrtnu presudu. To nije bila metafora za male poteškoće, nego radikalni poziv na potpuno odricanje i predanje. Isto tako, kada govori da treba „proračunati troškove“, Isus pokazuje da On ne skriva cijenu prije odluke, nego je jasno iznosi unaprijed. On želi da ljudi uđu u vjeru svjesno, a ne na temelju iluzija.

„Uzeti križ“ – što je značilo u Isusovo vrijeme?

Kada Isus govori: „Ako tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom“ (Luka 9:23), Njegovi slušatelji su odmah razumjeli o čemu se radi. U prvom stoljeću križ nije bio ukras na ogrlici niti simbol crkve, nego najokrutnije sredstvo rimske kazne.

Za Rimljane, križ je bio znak poniženja, mučenja i smrti. Osuđenik koji je bio osuđen na križanje najprije je javno osuđivan, potom je morao sam nositi poprečnu gredu križa kroz grad do mjesta smaknuća, a zatim je na križu bio pribijen ili svezan dok nije izdahnuo. To je bila kazna rezervirana za najgore zločince i buntovnike protiv Rima.

Dakle, kada je Isus rekao „uzmi svoj križ“, Njegovi slušatelji nisu pomislili na metaforu za svakodnevne teškoće (npr. bolest, siromaštvo ili težak posao). Oni su shvatili da to znači budi spreman umrijeti. To je bio govor o smrtnoj presudi: „Ako me želiš slijediti, računaj na to da će te to koštati života.“ Ako me želiš slijediti, računaj na to da ćeš morati umrijeti svome egu, svojim planovima i svojoj volji, te biti spreman izgubiti sve – pa i vlastiti život – radi mene.

Za Isusa „križ“ je označavao potpuno odricanje od sebe, kraj starog života i bezrezervno predanje Bogu. Onaj tko uzima križ više ne planira vlastite ciljeve, nego je spreman izgubiti sve – imanje, ugled, prijatelje, pa i sam život – radi Krista i evanđelja.

Zato su učenici odmah znali da nasljedovanje nije lagodan put. Nije riječ o hobiju, dodatku životu ili povremenom religijskom osjećaju, nego o radikalnom i konačnom izboru. To je poziv da živimo kao ljudi koji su „već umrli“ sebi i sada pripadaju Kristu.

II. Problem današnjeg „lakog poziva na obraćenje“

1. Naglasak na odluci, a ne na učeništvu
   U mnogim crkvama naglasak je na trenutnoj odluci i emocionalnom doživljaju. Ljude se vodi da ponove molitvu, ali se rijetko poziva na svakodnevno učeništvo, poslušnost i promjenu života.
2. Polovično evanđelje
   Takav pristup ljudima daje samo polovicu poruke: „Bit ćeš spašen i izbjeći ćeš pakao.“ Međutim, često se prešućuje druga polovica: „Slijediti Krista znači odreći se sebe, nositi križ i predati cijeli život Njemu.“ Ako ljudima unaprijed ne kažemo i cijenu, riskiramo da uđu u vjeru s pogrešnim očekivanjima.
3. Posljedice polovičnog pristupa
   Kada ljudi uđu u vjeru s očekivanjem lagodnog života, vrlo brzo dožive razočaranje. Kad naiđu na prve teškoće, zapitaju se zašto im nitko nije rekao da će biti i cijene. Tada mnogi odustaju i osjećaju se iznevjereno. U stvarnosti, oni nisu podbacili – mi jesmo, jer im nismo ispričali cijelu priču.

III. Isusov model poziva

1. Poziv na nasljedovanje
   Kada je Isus rekao ribarima: „Slijedite me“ (Marko 1:16-20), nije ih pozvao na kratku molitvu, nego na radikalnu promjenu života. Oni su ostavili mreže i krenuli za Njim.
2. Poziv uz cijenu
   Isus je unaprijed govorio svojim učenicima: „Mrzit će vas svi zbog mojega imena“ (Matej 10:22). Pavao također kaže: „Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo Božje“(Djela 14:22) i „Svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu bit će progonjeni“(2. Timoteju 3:12). Dakle, apostolski primjer potvrđuje da cijena mora biti jasno istaknuta prije same odluke.
3. Prava nagrada
   Iako nasljedovanje uključuje cijenu, nagrada je neusporedivo veća: zajedništvo s Bogom, sudjelovanje u Njegovom Kraljevstvu i nada u vječni život. Pavao svjedoči: „Sve smatram gubitkom u usporedbi s onim što je najuzvišenije – spoznajom Krista Isusa, Gospodina mojega“(Filipljanima 3:8). Isus obećava da oni koji se odreknu svega radi Njega i evanđelja neće ostati uskraćeni, nego će primiti i ovdje i u vječnosti (Marko 10:29–30).

IV. Praktične implikacije za Crkvu

1. Propovijedati cijelo evanđelje
   Pastori i učitelji ne smiju nuditi samo oproštenje i obećanje neba, nego moraju jasno reći da Krist traži cijeli život, potpunu poslušnost i odricanje. Ljudi moraju unaprijed znati da vjera uključuje i križ. Krist traži potpunu poslušnost i cijeli život, ali plodovi poslušnosti neće biti jednaki kod svih. Bitno je da učenik daje sve što ima u tom trenutku i da je spreman rasti. Krist traži cijeli život i potpunu poslušnost, a istovremeno Pismo priznaje da plod učenika neće uvijek biti jednak. Naša poslušnost je proces.Netko će u praksi donijeti 30, netko 60, a netko 100. To ovisi o duhovnoj zrelosti, darovima, životnim okolnostima, čovjekova odluka i odgovornost i najvažnije o Božjoj suverenoj volji. Božja suverenost(Bog daje različite mjere rasta i službe): Pavao kaže u 1. Korinćanima 3:6-7: „Ja zasadih, Apolon zalije, ali Bog učini da uzraste. Tako niti je što onaj koji sadi, niti onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti.“ Rast i konačni rod dolaze od Boga. On određuje darove, okolnosti i prilike (usp. Rimljanima 12:6). Čovjekova odluka i odgovornost: Isus više puta poziva: „Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.“ (Ivan 15:4). Učenik je odgovoran za poslušnost, vjernost i ostajanje u Kristu. Razlika u plodu (30, 60, 100) odražava i stupanj zrelosti i poslušnosti. Netko će brže rasti jer se više predaje, ustrajnije moli, vjernije služi. Netko drugi će nositi manje roda jer se bori s posrnućima ili nije jednako otvoren Duhu. Krist traži cijeli naš život, ali to ne znači da će svatko od nas imati jednake plodove. Plod ovisi i o našim odlukama koliko se predajemo i ostajemo u Kristu, ali i o Božjoj suverenoj volji, jer On daje darove, prilike i okolnosti. Bitno je da damo sve što imamo, a rod će Bog umnožiti prema svojoj mudrosti. Razina roda (30, 60, 100) nije stvar konkurencije, nego kombinacija Božje suverenosti i naše poslušnosti. Bog traži vjernost, a konačni rod je Njegovo djelo.
2. Graditi učenike, a ne brojati obraćenike
   Veliko poslanje ne kaže: „Idite i učinite obraćenike“, nego: „Idite i učinite učenike“ (Matej 28:19). Naš je cilj dugoročno oblikovanje Kristovih sljedbenika, a ne statistika podignutih ruku.
3. Pripremiti vjernike na cijenu
   Potrebno je otvoreno govoriti da kršćanski život uključuje odricanje, služenje i ponekad trpljenje. Ipak, istovremeno treba naglasiti da radost i nagrada u Kristu nadilaze sve teškoće. Ljudi trebaju od početka čuti i križ i slavu, i cijenu i nagradu.

V. Primjena na nas danas

• Jesmo li mi spremni biti učenici, a ne samo simpatizeri Isusa?
• Jesmo li spremni računati troškove i slijediti Krista i onda kada je teško?
• Kao crkva, nudimo li ljudima cijelu poruku evanđelja ili samo „slatku polovicu“ koja dobro zvuči, ali ne mijenja život?

Zaključak

Martin Luther je rekao: „Religija koja ništa ne daje, ništa ne košta i ništa ne pati, ne vrijedi ništa.“ Ako je to istina, zašto često ljudima nudimo sliku vjere koja će ih navodno stajati vrlo malo?

Pravo evanđelje traži sve, ali zauzvrat daje neusporedivo više. Isus nas ne zove da izgovorimo molitvu i nastavimo po starom, nego da uzmemo križ i slijedimo Ga. Zato Crkva danas mora ozbiljno preispitati praksu poziva na obraćenje i vratiti se biblijskom modelu – pozivu na učeništvo. Ljudi trebaju od samog početka čuti i cijenu i radost slijeđenja Krista, jer samo tako mogu donijeti svjesnu i trajnu odluku.

„Slab poziv stvara slabe sljedbenike. Krist nas poziva na cijeli život – iako to košta, vrijedno je svega.“