Suvremeni prijevodi Novoga zavjeta uglavnom se temelje na nepotpunom (Kritičkom) grčkom tekstu, što su ga sastavili i popularizirali ljudi otpali od vjere – što se lako dade provjeriti u njihovim vlastitim spisima i životopisima. Tekst Novoga zavjeta koji su oni sačinili, kao i prijevodi nastali na temelju njega, unosi pogreške u Bibliju, Božju riječ, i oslabljuju doktrine kršćanske vjere. Ono jasno i obvezujuće “ovako govori Gospodin”, zamijenili su beživotnom izrekom “neki rukopisi donose”.
Pritom zagovaratelji i promicatelji takozvanog Kritičkog teksta smatraju da se Biblije koje su prevedene u doba reformacije temelje na “slabijim” tekstovima. Tvrde da “najčišći” tekst Novoga zavjeta nije bio dostupan sve do druge polovice 19. stoljeća, kada su ga otkrili Tischendorf i ostali. Osim toga, tvrde da suvremeni tekstualni kritičari trebaju “pročistiti” Bibliju koja je dosegla sve krajeve svijeta tijekom reformacije i u doba procvata misija od 17. do 20. stoljeća.
Svaki pravovjeran kršćanin trebao bi odbaciti te tvrdnje, svjestan toga da Bog nije i neće dopustiti da Njegova Riječ ikada bude iskvarena. U Psalmu 12,6.7 On je obećao: “Riječi su GOSPODINOVE riječi čiste; kao srebro u peći zemljanoj pročišćeno, sedam puta pretopljeno. Ti ćeš ih, GOSPODINE, čuvati; ti ćeš ih sačuvati od naraštaja ovoga zauvijek” (GBV; vidi i Ps 33,11: 100,5; 111,7.8; 117,2; 119,89.152.160; Iz 4,8; 59,21; Mt 5,18; 24,35; 1 Pt 1,23.25; Ot 22,18.19).
Bog je tijekom povijesti ljubomorno čuvao svoju Bibliju. Njegova zapisana riječ nije ležala izgubljena i zaboravljena u papinskoj knjižnici ili u košu za smeće heretičkog samostana. Zapisanu Božju riječ sačuvali su vjerni novozavjetni kršćani, koji su se odbili pokoriti zabludama i koji su sačuvali Novi zavjet u onome što poznajemo kao PRIHVAĆENI TEKST grčkoga Novoga zavjeta, kao i u prijevodima toga teksta.
Bog je obećao da će očuvati svoju riječ
Ni za Stari ni za Novi zavjet ne posjedujemo autografe, to jest izvorne rukopise, no oba su sačuvana u prijepisima. Postoji gotovo 5700 grčkih rukopisa koji sadrže cjelokupan Novi zavjet ili njegove dijelove te više od 19 000 novozavjetnih rukopisa na latinskom, sirijskom, armenskom i drugim jezicima. Najraniji prijepisi Novoga zavjeta nisu grčke, nego sirijske i stare latinske inačice, koje prethode Jeronimovoj latinskoj Vulgati. Najstariji su iz 4. ili 5. stoljeća po Kristu, ali tekstualni oblik koji je u njima sačuvan potječe s kraja 2. ili s početka 3. stoljeća po Kristu. Itala, stari latinski prijevod s grčkoga, najvjerojatnije je bio preveden već 157. godine po Kristu.
U posljednjih stotinu i dvadeset godina objavljeni su brojni prijevodi Novoga zavjeta, no gotovo svi su utemeljeni na tzv. manjinskom grčkom tekstu. Novi zavjet po Prihvaćenom tekstu preveden je iz grčkoga teksta koji se slaže s oko 95% dostupnih rukopisa. Taj većinski grčki tekst seže sve do Pešite (sirijske inačice Novoga zavjeta) iz, otprilike, 150. godine po Kristu.
Biblija, osobito Novi zavjet, osnovni je izvor saznanja o Bogu i Njegovoj volji te glavno Božje sredstvo za naviještanje spasenja. Stoga je najveća smetnja Njegovu i čovjekovu neprijatelju, đavlu. Đavao je oduvijek nastojao navesti ljude na to da sumnjaju u Riječ (Post 3,1), iskrivljuju je (2 Kor 2,17) i pogrešno tumače (Lk 4,10.11).
Božja riječ je bila napadana netom što je predana. Već i apostol Pavao napominje: Jer nismo mi kao mnogi koji iskrivljuju riječ Božju (2 Kor 2,17). Kako tada, tako i danas, važi Božja zapovijed iz 1 Sol 5,21: “Sve provjeravajte!” Zato, svakako, trebamo provjeriti tko je i iz kojega grčkoga teksta preveo Novi zavjet kojim se služimo. Naime, tijekom 19. stoljeća u većini važnijih europskih denominacija počeo se širiti njemački racionalizam, Darwinova teorija o evoluciji i druge pogubne filozofije. U takvom ozračju ljudi su počeli sumnjati u nauk o savršenom očuvanju Biblije i protiviti joj se, osobito stoga što je pronađeno nekoliko starih rukopisa Novoga zavjeta koji su se razlikovali od do tada prihvaćenoga grčkoga teksta. Mnogi koji su se izjašnjavali kao vjernici, kao i mnogi od crkvenih vođa, smatrali su da je Biblija puna pogrešaka, mitova i nepouzdanih podataka te da, umjesto da donosi nepogrešiv zapis o Božjem otkrivenju čovjeku, sadrži nesavršeno izvješće o razvoju ljudske religijske misli. Golema duhovna probuđenja što su se širila svijetom od razdoblja reformacije, počela su posvuda gubiti na zamahu. U takvoj nezdravoj duhovnoj klimi razvio se biblijski tekstualni kriticizam. I dok su izdanja grčkoga Novoga zavjeta i prijevodi Biblije iz doba reformacije nastali u doba duhovnih probuđenja i gorljive vjere, novija izdanja svjetlo dana ugledala su u doba otpadništva i nevjere.
Kritički tekst Novoga zavjeta
Priređivači novoga grčkoga teksta, koji se uvelike (u oko 5000 potankosti) razlikovao od Prihvaćenoga, ljudi koji su postavili temelje tzv. tekstualne kritike, uglavnom su bili liberalni teolozi. Oni, kao ni njihovi današnji nasljednici, nisu vjerovali da je Bog Bibliju predao izravnim otkrivenjem, nego da je ona ishod razvoja ljudske religijske misli. Također nisu vjerovali ni da je Biblija točna u pogledu povijesnih podataka koje donosi, kao ni da su postojali Adam i Eva, Edenski vrt, sveopći potop, čudesa iz Knjige Izlaska i drugih dijelova Starog i Novog zavjeta, već da su to religijski mitovi kao, primjerice, u hinduizmu. Po njihovim teorijama, prvih pet knjiga Biblije nije napisao Mojsije, nego su nastale iz različitih predaja i sastavljene su tek u doba izraelskih kraljeva. Mnogi od njih nisu vjerovali ni u djevičansko rođenje, božanstvo i uskrsnuće Isusa Krista, kao ni to da su u evanđeljima zapisana povijesno točna izvješća o Njemu i Njegovim djelima.
Johann Jakob Griesbach, profesor Novog zavjeta sa strašću za tekstualnu kritiku, od školskih je dana bio pod utjecajem plime racionalizma koji je bio preplavio Njemačku. Odbacio je Prihvaćeni tekst i sastavio nov, koji je sadržavao mnoge novine što su ih kasnije popularizirali Westcott i Hort. Razvio je teoriju po kojoj treba sumnjati u onu tekstualnu varijantu koja je više od ostalih sklona pravovjernim doktrinama. Primjerice, ako u Prihvaćenome tekstu postoji redak koji otvoreno i uvjerljivo navodi na to ili pak naučava da je Isus Bog (ili neku drugu temeljnu vjersku doktrinu), a isti taj redak iz nekog drugog rukopisa umanjuje ili pak izostavljanjem poništava taj nauk, tada treba prihvatiti tu drugu varijantu. Griesbach u svom izdanju grčkoga Novoga zavjeta iz 1796. godine izostavlja Marka 16,9-20, i to na temelju toga što je saznao da ga nema u Vatikanskom kodeksu. On taj kodeks nije ni vidio, nego je samo čuo da u njemu nema spomenutoga teksta.
Karl Lachman, njemački racionalist, profesor klasične i germanske filologije u Berlinu, svoj je Novi zavjet izdao 1842. i 1850. godine. On je za grčki tekst Novoga zavjeta počeo primjenjivati ista pravila kao i za tekstove grčkih klasika. Uveo je niz pretpostavki i pravila kojima se služio kako bi utvrdio izvorni tekst grčkih klasika, a koja je tijekom godina drastično mijenjao. Odbacio je rukopise koji su potvrđivali Prihvaćeni tekst, i to u korist onoga što je osobno smatrao najstarijim i najboljim – Vatikanskoga kodeksa i šačice iskvarenih rukopisa. Lachmanov se tekst rijetko temelji na više od četiri grčka kodeksa, često na tri, nerijetko na dva, a ponekad na samo jednome.
Samuel Tregelles je, kao i mnogi kasniji urednici, i sâm usvojio Lachmanova gledišta. Za njega je izjavio: “Lachmanu treba priznati to da je predvodnik u tome što je odbacio takozvani Textus Receptus te Novi zavjet smjelo utemeljio na trenutno važećem autoritetu.” Tim “autoritetom” smatrao je Vatikanski kodeks, koji je stoljećima ležao neupotrebljavan u papinskoj knjižnici, kao i nekoliko sličnih rukopisa.
Grof Constantin Tischendorf na svjetlo dana je iznio i popularizirao dva rukopisa koji su najutjecajniji u izradi suvremenih prijevoda – Sinajski i Vatikanski kodeks.
Westcott i Hort su 1881. godine izdali grčki Novi zavjet utemeljen na manjinskom tekstu, koji je ušao u englesku Revidiranu verziju (RV). (Osim svećeničke službe u anglikanskoj crkvi, Hort je osnovao i vodio Ghostly Guild, društvo za istraživanje i klasificiranje duhova i psihičkih fenomena.) Na temelju vlastitih priznanja iz sačuvane prepiske (koju su objelodanili njihovi sinovi) očigledno je da su Westcot i Hort bili nespašeni liberalni teolozi koji nisu vjerovali u temeljne biblijske nauke (doktrine).
Westcott i Hort su, prema vlastitim riječima, pokušali “rekonstruirati prvobitan tekst grčkoga Novoga zavjeta”, kako bi bio “kao u izvornim rukopisima”. Po tome ispada da kršćani sve do konca devetnaestoga stoljeća (!) nisu imali vjerodostojan zapis Božje riječi, što se protivi jednoj od najvažnijih doktrina Biblije – nauku o očuvanju i nepromjenjivosti Božje riječi. Jer ako na ovome svijetu ima išta pouzdano, onda je to Božja riječ. No Westcott i Hort su učinili ono što čine i kasniji tekstualni kritičari: odabrali su nekoliko starih rukopisa, koje su oni smatrali najboljima, i iz njih izabrali ono što su oni smatrali Božjom riječju te su tako načinili vlastitu verziju Novoga zavjeta.
Godine 1898. je Eberhard Nestle izdao svoju verziju grčkoga Novoga zavjeta, što ga je utemeljio na Westcott-Hortovu eklektičkom tekstu. Kurt Aland je preuzeo Nestleov tekst pa ga počeo izdavati pod nazivom Nestle/Aland (N/A). Budući da su i Sjedinjena biblijska društva (UBS: United Bible Societies) izdavala istovjetnu verziju, također utemeljenu na tekstu Westcotta i Horta, među urednike njihovih izdanja prešao je i Kurt Aland. (Kao i većina biblijskih kritičara, i on je odbacivao doslovno nadahnuće Svetoga pisma.) Ostali urednici bili su: Matthew Black, Bruce Metzger i Allen Wikgren, a tijekom rada na drugom izdanju (sve do četvrtoga) pridružio im se i kardinal Carlo Maria Martini. Jezuit (isusovac) Martini bio je nadbiskup Milana, profesor novozavjetne tekstualne kritike na Pontifikalnom biblijskom institutu u Rimu te predsjedavatelj Vijeća europskih biskupskih konferencija. U tisku je često bio spominjan kao najvjerojatniji nasljednik pape Ivana Pavla II.
Uz Alanda je urednicom N/A i UBS izdanjâ bila i njegova supruga Barbara, koja ga je po smrti potpuno zamijenila na tome mjestu, dok je pokojnog Wikgrena zamijenio pravoslavni teolog Johannes Karavidopoulos.
Uz Kurta i Barbaru Aland, golemu ulogu u izradi kritičkih izdanja ima i Bruce Metzger, čovjek koji je u pohvali ekumenskog Nacionalnog vijeća Kristovih crkava (National Council of the Churches of Christ) nazvan “rijetkim evanđeoskim kršćaninom koji je ‘kod kuće’ u najkonzervativnijim i u najliberalnijim krugovima”.
Bruce Metzger je, kao predani ekumenist, “neumorno radio na tome da Revidiranu standardnu verziju Biblije (RSV), a kasnije i NRSV, učini prihvatljivom rimokatolicima i pravoslavcima. Stoga je u taj prijevod spremno unio promjene na nekim kritičnim mjestima, kako bi (prijevod) bio prihvatljiv i tim crkvenim tijelima. Pod njegovim je vodstvom započet rad na New Revised Standard Version (NRSV). Prevoditelji te verzije trudili su se iz prijevoda ukloniti sve zamjenice koje bi mogle upućivati na to da je Bog muškoga roda, kako bi taj prijevod bio prihvatljiv i skupinama koje smatraju da je Bog srednjega ili ženskoga roda. Metzger je rječito branio ta nastojanja, koja su izazvala mnoge kritike od strane različitih vjerskih skupina.”
Jesu li “najstariji” rukopisi ujedno i najbolji?
Otkad su protestantski bibličari prihvatili manjinski grčki tekst, i rimokatolički i noviji protestantski prijevodi Novoga zavjeta temelje se na istom (1%) grčkom tekstu, koji se uglavnom oslanja na Vatikanski kodeks (Codex Vaticanus).
Kada se u nekom izdanju Biblije ili Novoga zavjeta navede što je izostavljeno ili izmijenjeno, obično se poprati riječima: “neki rukopisi donose”, “najvažniji (ili: najstariji) rukopisi izostavljaju”, i slično. Čitatelj vjeruje priređivaču te to ne provjerava. Stoga ni ne zna da, ustvari, “neki rukopisi donose” obično znači gotovo svi ili većina rukopisa donosi, a “najvažniji i najstariji rukopisi izostavljaju” znači da uglavnom Sinajski i/ili Vatikanski kodeks izostavljaju redak, riječ ili rečenicu o kojoj se radi. Takve opaske uvelike umanjuju vjerodostojnost Svetoga pisma. Tko, kada to pročita, može biti siguran da je Božja riječ nepromjenjiva i pouzdana?
Sinajski i Vatikanski rukopis većina suvremenih bibličara smatra najstarijim kompletnim grčkim rukopisima (postoje i stariji rukopisi, ali oni nisu potpuni). Budući da ih smatraju najstarijima (svršetak 4. stoljeća po Kristu), zaključuju da su oni i najbolji i najpouzdaniji. No jesu li?
Vaticanus i Sinaiticus ne slažu se s oko 90-95% poznatih rukopisa, pa čak ni međusobno. Vaticanus (B) je nazvan tim imenom zbog toga što se nalazi u Vatikanskoj knjižnici te pripada isključivo Vatikanu, to jest rimokatoličkoj crkvi. Otkriven je 1481. godine na policama te knjižnice, gdje je stoljećima ležao zanemaren i zaboravljen.
Sinaiticus (a), to jest Alef, nazvan je tako zato što je (1844. godine) pronađen u pravoslavnom samostanu svete Katarine podno znamenitog brda Sinaja. Nađen je u košu za smeće, gdje je čekao spaljivanje. Redovnici su ga držali bezvrijednim, osobito zbog toga što je bilo pisano po njemu i što je nekoliko puta bio prepravljan.
Neslaganje između Sinaiticusa i Vaticanusa
Sinaiticus i Vaticanus međusobno se razlikuju na više od tri tisuće mjesta – i to samo u evanđeljima! Smatra se da se u cijelom Novom zavjetu razlikuju u oko sedam tisuća slučajeva. Inače su to ozbiljna neslaganja, a ne pravopisne ili prepisivačke pogreške. To znači da je jedan od njih, ako ne i oba, pogrešan u onome u čemu se međusobno ne slažu.
Mnogobrojne ispravke u “najboljim” novozavjetnim rukopisima – Sinaiticusu i Vaticanusu
Razlika između teksta bilo kojeg od izdanjâ Novoga zavjeta i Sinaiticusa je potresna, no to malo tko zna. Sinaiticus je ispravljan na otprilike petnaest tisuća (15,000) mjesta, i to od strane desetak korektora. Većina ispravaka unesena je u 7., no neke potječu i iz 12. stoljeća. Kakvoća zapisa je iznimno slaba, a mnogo puta se u njemu ponavljaju riječi ili cijele fraze. Na nekim je dijelovima pisano po izvornom zapisu, a prvi je prepisivač i sâm ispravljao vlastite pogreške. Vaticanus također pokazuje mnoge sličnosti s njim. Kod ta dva rukopisa najbolji je jedino skupocjeni velum (pergament načinjen od kože neokoćene životinje) na kojem su pisani.
Znakoviti detalj nalazi se u Vaticanusu. U Poslanici Hebrejima 3,1 prvi je korektor izbrisao prvotnu riječ te upisao drugu. Sljedeći je to izbrisao, upisao prethodnu te prvome uz rub stranice napisao poruku: amathestate kai kake, aphes ton palaion, mê metapoiei (budalo i pokvarenjače, ostavi kako je bilo; ne prepravljaj).
U Sinaiticusu i u Vaticanusu nedostaje mnogo teksta; ali ne zato što se u međuvremenu izgubio, nego zato što ga nikada nije ni bilo u njemu. Između ostalog, Vaticanus izostavlja: prvu poslanicu Timoteju, drugu poslanicu Timoteju, poslanicu Titu, Otkrivenje, Heb 9,14 – 13,25, Mk 16,9 – 16,20 i Iv 7,53 – 8,11.
Oba ta rukopisa sadrže starozavjetne apokrife, a Codex Sinaiticus i novozavjetne, tzv. pseudepigrafe (lažne spise): Barnabinu poslanicu (koja naučava da se spasenje prima krštenjem) i (gnostičkoga) Hermina pastira.
Mnogi se s pravom pitaju tko su bili naručitelji i prepisivači tih skupih izdanja. Osim toga, ti su rukopisi očuvani toliko dobro kao da ih se vrlo rijetko čitalo – što bi bilo vrlo netipično za spise istinskih vjernika.
Najstariji rukopisi u skladu su s Prihvaćenim tekstom
“Crkveni oci” koji su živjeli stotine godina prije nastanka spomenutih “najstarijih” rukopisa, u svojim spisima navode novozavjetne retke onako kako su zapisani u Prihvaćenom tekstu. Osim toga, kritičari uglavnom ignoriraju stare prijevode Novoga zavjeta, koji potvrđuju Prihvaćeni tekst. No ako stari prijevodi odražavaju Prihvaćeni tekst, tada su iz njega i prevedeni.
Kada bi pobornici kritičkih tekstova doista vjerovali da je ono što je najstarije i najbolje, morali bi priznati da se najstariji rukopis Novoga zavjeta slaže s Prihvaćenim tekstom. Taj papirus (Bodmer II ili P 66) napisan je oko 200. godine (mnogi smatraju 125. godine) po Kristu – mnogo prije negoli su nastali Vaticanus i Sinaiticus. No “kritičari” ga ne uzimaju u obzir pa se na taj način protive vlastitoj teoriji.
Ako su Sinaiticus i Vaticanus doista najstariji i najbolji rukopisi, zašto ih se, konačno, ne prevede te jednom za svagda ponudi vjernicima potpuno vjerodostojan Novi zavjet? Problem je u tome što postoji previše dokaza koji govore u korist Prihvaćenog teksta. Uz P66 tu je i stari sirijski prijevod Pešita, za koji je i Hort priznao da je nastao polovicom 3. stoljeća. Njezin naziv potječe od sirijske riječi pešitla, koja znači “opći”. To znači da se radi o inačici kojom su se općenito služili u to doba, o nekoj vrsti tadašnjeg prihvaćenog teksta.
Jedna od najstarijih inačica Prihvaćenog teksta je starolatinska Itala (Vetus Itala). Naime, na sjeveru Italije su se oko 120. godine proširile crkve iz kojih su kasnije potekli Valdenzi. Među njima je do 157. godine sastavljena spomenuta inačica Novoga zavjeta, koja je prevedena iz rukopisa uglavnom istovjetnih Prihvaćenom tekstu.
Još jedan od starih prijevoda je i gotski prijevod što ga je oko 350. godine načinio misionar Wulfila. I on se, uglavnom, temelji na većini grčkih rukopisa. Ako je Wulfila prevodio iz Prihvaćenog teksta, mora da je taj tekst postojao mnogo prije 350. godine.
Etiopska inačica potječe s početka 4. stoljeća. Premda joj nije u potpunosti istovjetna, ipak spada u bizantsku tekstualnu tradiciju. Za nju Geisler i Nix vele: “Taj prijevod blisko, gotovo doslovce, slijedi grčki tekst bizantskoga tipa.” U tu istu tekstualnu obitelj, u Tradicionalan tekst, svrstavaju i armensku, gruzijsku i slavensku inačicu.
Gledište tekstualnih kritičara da ne postoji zapis o uporabi Prihvaćenog teksta prije 5. stoljeća pogrešno je, jer ima više negoli dovoljno povijesnih dokaza da je tekst kojim su se kršćani služili u prvih pet stoljeća kršćanstva uglavnom posvuda bio Prihvaćeni tekst. Bilo je područja na kojima je prevladavao takozvani Aleksandrijski tekst, ali su ona bila ograničena na područje Aleksandrije i Rima.
Držimo se, stoga, Prihvaćenog teksta pa se nikada nećemo razočarati gradimo li svoj život ili svoju zajednicu na toj vječnoj i neuzdrmljivoj stijeni.
Ivan Vrtarić
Svi biblijski redci u ovoj publikaciji potječu iz Biblije u izdanju GBV−Dillenburg i Žive riječi iz Krasice (1. izdanje 2012. godine, 2. izdanje 2016. godine), a uspoređeni su s redcima iz prijevoda Bonaventure Dude i Jerka Fućaka objavljenog u programu Bible Works 8.
Novi zavjet po Prihvaćenom tekstu preveden je s grčkoga teksta (Editio Regia) što ga je 1550. godine u Parizu objavio Robert Etienne (Stephanus), kojemu je uglavnom istovjetan i tekst što ga je 1598. izdao Theodore Beza, kao i tekst braće Elzevir iz 1624 i 1633. godine. Ovaj posljednji je zbog rečenice iz predgovora: Textum ergo habes nunc ab omnibus receptum in quo nihil immutatum aut corruptum damus (Stoga sada imamo tekst prihvaćen od sviju, u kojemu ne dajemo ništa izmijenjeno ili iskrivljeno) nazvan Textus Receptus, to jest Prihvaćeni tekst. Taj se naziv uskoro počeo upotrebljavati za sva izdanja istovjetne tekstualne tradicije.
Podaci iz ovoga djela uglavnom se temelje na člancima iz Way of Life Encyclopedia of the Bible and Christianity (David W. Cloud), člancima s web-stranicâ: wayoflife.org, av1611.com i logosresourcepages.org, kao i na temelju podataka iz A Textual Comentary on the Greek New Testament, Bruce Metzger, United Bible Societies, Corrected Edition 1975, i The Greek New Testament, Deutsche Bibelgesellschaft i United Bible Societies, 1993., 4. revidirano izd. Navodi o B. M. Metzgeru uzeti su iz članka Tribute Honoring Bruce Manning Metzger, Key Architect of the New Revised Standard Version of the Bible, na www.ncccusa.org/news/2000GA/metzger.html.
