Velika pogreška je kada se u suvremenim prijevodima (u želji “da tekst bude razumljiviji suvremenom čitatelju”), ne poštuju gramatička pravila grčkoga i ne znaju gramatička pravila hrvatskoga jezika. U Ivanu 1,1 je pomoćni glagol “biti” (bijaše) u imperfektu (prošlo nesvršeno vrijeme), koji (kao ni aorist, koji je prošlo svršeno vrijeme) ne određuje, to jest ne najavljuje, rod imenice (“u početku bijaše Riječ”). Stoga je potpuno nepotrebno, i netočno, i neprirodno, postupiti kao što je to u Novom zavjetu skupine Stablo života: “U početku je bio on, Riječ, i on, Riječ, bio je s Bogom i on, Riječ, bio je Bog” (Iv 1,1; Telebar). Budući da u Ivanu 1,1 perfekt pomoćnoga glagola “biti” (je bio) precizno najavljuje rod imenice “Riječ”, bilo je nužno umetnuti osobnu zamjenicu “on” – koje, naravno, nema u izvorniku.
Neki prevoditelji su to rješavali ovako:
“U početku je bila Riječ, i Riječ je bila s Bogom i Riječ je bila Bog. (Riječ je Krist) On je u početku bio s Bogom” (Đuro Martinjak).
U početku je bio Riječ (Krist), i Riječ je bio sa Bogom i Riječ je bio Bog. On je u početku bio sa Bogom (jedna od Martinjakovih inačica).
Prije postanka svijeta bila je Riječ. Riječ je bila s Bogom i Riječ je bila Bog. U početku je On (Riječ) bio s Bogom (Jovanović, Suvremeni prijevod, 2006.).
Ovo pak su primjeri potpuno netočnoga prijevoda drugoga retka, gdje u izvorniku ne dolazi zamjenica “ona”, nego “on”:
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše u Boga. Sve po njoj postade ... (VAR).
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše uz Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku uz Boga. Sve po njoj postade ... (Knežević).
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj ... (Duda/Fućak).
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve je po njoj postalo ... (Šarić).
U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo ... (Kršćanska sadašnjost).
Kada je u hrvatskom jeziku opća imenica “riječ” (kao u Ivanu 1,1) otisnuta velikim početnim slovom, ona je time poosobljena i svaki razboriti čitatelj zna da se ne mora nužno raditi o imenici ženskoga roda. Veliko slovo je pravopisni znak koji, uz ostalo, označava vlastito ime (ili nadimak), a vlastita imena su imena ljudi, božanstava i mitoloških bića, apstraktnih pojmova i sl. U drugome retku (Iv 1,2) je osobnom zamjenicom “on” (koja se nalazi u izvorniku) određen rod imenice “Riječ” iz prethodnoga retka, a da ne bi bilo zabune, u četrnaestome retku je savršeno precizno izraženo tko je i kojega je roda “Riječ” (I postade Riječ tijelom i prebivaše među nama; i promatrasmo slavu njegovu, slavu kao u jedinorođenoga od Oca ...) – kao i u Otk 19,11-13, gdje je izravno rečeno da je “Riječ” jedno od imena Gospodina Isusa Krista (... vidjeh nebo otvoreno, i gle, konj bijel, a onaj koji sjedi na njemu zove se Vjerni i Istiniti ... ogrnut ogrtačem umočenim u krv, a ime mu je Riječ Božja). Biblija, naime, sadrži tumačenja svojih izjava, samo je treba pročitati cijelu i njezine retke čitati u kontekstu, to jest u misaonoj cjelini. No neki bi prevoditelji htjeli da svaki zaseban redak bude savršeno jasan čitatelju čim naiđe na nj, ali svojim zahvatima u tekst samo remete njegovu točnost te ga obezvređuju – i on prestaje biti Božjom riječju.
Tako prevoditelji katoličkih verzija Ivanova evanđelja, u nastojanju da budu u skladu s gramatičkim pravilom hrvatskoga jezika, osobnom zamjenicom “ona” potpuno remete točnost biblijskoga zapisa te na taj način Gospodin Isus postaje – “ona”! Svaki prevoditelj Biblije trebao bi znati da je “Riječ” osobno ime Gospodina Isusa Krista, a ne opća imenica, koja se, u skladu s gramatičkim pravilom, treba najaviti (ili popratiti) zamjenicom ženskoga roda (ona). Mnogi muškarci imaju ime, prezime ili nadimak ženskoga roda, no za njih se nikada ne upotrebljava zamjenica “ona”.
Ovako spomenuti tekst iz Ivana 1 izgleda na grčkom:
1 Ἐν (u) ἀρχῇ (početku) ἦν (bijaše) ὁ λόγος (Riječ) καὶ (i) ὁ λόγος (Riječ) ἦν (bijaše) πρὸς (s) τὸν θεόν (Bogom) καὶ (i) θεὸς (Bog) ἦν (bijaše) ὁ λόγος (Riječ)
2 οὗτος (on) ἦν (bijaše) ἐν (u) ἀρχῇ (početku) πρὸς (s) τὸν θεόν (Bogom) (Iv 1,1.2 STE).
1 En (u) arhe (početku) en (bijaše) ho logos (Riječ) kai (i) ho logos (Riječ) en (bijaše) pros (s) ton theon (Bogom) kai (i) theos (Bog) en (bijaše) ho logos (Riječ)
2 outos (on) en (bijaše) èn (u) arhe (početku) pros (s) ton theon (Bogom)
14 Καὶ (i) ὁ λόγος (Riječ) σὰρξ (tijelo) ἐγένετο (postade) καὶ (i) ἐσκήνωσεν (prebivaše) ἐν (u) ἡμῖν (nas) (Iv 1,14 STE).
14 kai (i) ho logos (Riječ) sarks (tijelo) egeneto (postade) kai (i) eskenosen (prebivaše) en (u) hemin (nas)
U prvome retku se evanđelist Ivan tri puta služi imperfektom (prošlim nesvršenim vremenom) glagola biti (eimi), čime se ne izražava vrijeme postanka Boga ili Riječi, nego samo njihovo neprestano postojanje. Sasvim drugačiji glagol (egeneto, tj. postade) javlja se u Iv 1,14, čime se aoristom (prošlim svršenim vremenom) izražava početak utjelovljenja Riječi.
Stavljanjem glagola biti u perfekt (prošlo svršeno vrijeme) narušava se doktrinarna točnost teksta i pogrešno se određuje rod vlastita imena Riječ. Zbog toga tekst ispada nakaradan i mora mu se dodati osobna zamjenica (ili, u nekim prijevodima, imenica), koje uopće nema u izvorniku. Osim toga, uporabom prošlog svršenog vremena (perfekta) dobiva se dojam da to o čemu se piše spada u daleku prošlost, kao u bajkama.
Stranci koji novčano podupiru rad na nekim prijevodima, zbog nepoznavanja književnoga hrvatskoga jezika zahtijevaju da se u prijevodima iza kojih oni stoje upotrebljava samo perfekt. Primjerice, Sjedinjena biblijska društva, koja financiraju rad na novoj hrvatskoj Bibliji, određuju pravila za njezino prevođenje. Sljedeći navod je iz teksta B. Lujića, Lingvističke teorije prevođenja i novi hrvatski prijevod Biblije, str. 79, 82 i 84).
“Riječ je prvenstveno o Smjernicama koje su – kao što smo već gore spomenuli – načinila Sjedinjena biblijska društva (United Bible Societies: UBS), a ukratko ih sastavio Thomas Kaut, konzultant za prijevod pri UBS-u i stanovito vrijeme konzultant ispred UBS-a za hrvatski prijevod Biblije u organizaciji Hrvatskog biblijskog društva. Smjernice su sastavljene prema revidiranim Smjernicama za interkonfesionalnu suradnju u prevođenju Biblije što su ih usvojili i u Vatikanu potpisali Tajništvo za promicanje jedinstva kršćana i Sjedinjena biblijska društva 16. studenoga 1987. ...
“Upravo na temelju Smjernica potpisanih između Vatikana i UBS-a , pokrenut je ekumenski projekt prevođenja Biblije s originalnih biblijskih jezika na hrvatski jezik i to na Simpoziju održanome na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 3. do 4. svibnja 2001. na kojem su sudjelovali ugledni hrvatski bibličari i pojedini jezikoslovci. Ispred UBS-a bio je nazočan dr. sc. Thomas Kaut, konzultant UBS-a, bibličar iz Njemačke. Na tom se simpoziju raspravljalo o tipu prijevoda i njegovoj svrsi. ...
“U Remetama je održan sljedeći simpozij i to od 13. do 16. listopada 2003. Na tom sastanku su ponovljeni već ranije usvojeni standardi i zaključci:
– Prevodi se na suvremeni standardni hrvatski jezik bez preuzimanja arhaičnih izraza. Pritom rečenična konstrukcija treba biti u skladu sa sadašnjim hrvatskim jezikom; ne rabi se imperfekt, a aorist prelazi u perfekt.”
Priređivači i pobornici suvremenih verzija Novoga zavjeta htjeli bi da Božju riječ razumiju i duhovno mrtvi (!), i to čim je pročitaju. Kada bi to bilo moguće, ne bi im bio potreban Duh Sveti da im razjasni Božje riječi. Apostoli su vrlo dobro poznavali Sveto pismo, ali čitamo da isprva “ne razumješe” Gospodinove riječi (Iv 12,12-16), jer im je On trebao otvoriti “razum da razumiju Pisma” (Lk 24,45).
To je najbolje iskazano u predgovorima prijevoda koji se, poput Suvremenoga prijevoda (JOV), služe dinamičkom ekvivalencijom, to jest parafraziranjem. Evo nekoliko karakterističnih izjava:
“Ovaj prijevod pokušava izraziti značenje na način i u obliku lako razumljivom čitateljima” (GNB, The Good News Bible, ranije Today’s English Version).
“Suvremenim čitateljima često je teško razumjeti slikoviti (metaforični) jezik, stoga smo povremeno odabirali to da prevedemo ili rasvijetlimo metaforu” (NLT, The New Living Translation, slijednica negdašnje The Living Bible)
“Služili smo se rječnikom i jezičnim strukturama ... učenika viših razreda osnovne škole” (NLT)
Takvi prijevodi umanjuju slavu božanskog otkrivenja time što im je više stalo do čitatelja negoli do božanskog autora. U razgovoru za časopis Christianity Today je Eugene Nida, utemeljitelj dinamičke ekvivalencije, one prevoditelje koji smatraju da treba prevoditi izvorne riječi, ne skrivajući prezir prema njima, okrivio da se “klanjaju riječi”, “ne razumiju tekst” i “klanjaju se riječima, umjesto Bogu kakav je otkriven u Isusu Kristu”.
Naš Gospodin nije smatrao shodnim dati zapisati sve svoje riječi tako da budu lako razumljive pa su ih neuki i nepostojani ljudi iskrivljavali (možda čak i s namjerom da ih pojasne): “A strpljivost našega Gospodina smatrajte spasenjem; kao što vam je i naš ljubljeni brat Pavao napisao po mudrosti koja mu je dana, kao i u svim svojim poslanicama gdje o tome govori; u kojima ima ponešto teže razumljivo, što neuki i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma, na vlastitu propast” (2 Pe 3,15.16, GBV). Tako i danas nekompetentni i umišljeni “prevoditelji” pod utjecajem sponzora koji smatraju da je Biblija na hrvatskom književnom jeziku “pisana zastarjelim ... slabo razumljivim jezikom”, i njihovih podupiratelja koji “znalački” tvrde da je “aorist neprirodan”, sakate hrvatski književni jezik i, što je mnogo gore – Božju riječ! (Zanimljivo je da se danas u Hrvatskoj, kako primjećuju naši i strani jezičari, zbog lakšeg i jednostavnijeg saobraćanja putem mobilnih telefona i elektroničke pošte, u uporabu, i to uglavnom među mladima, vraćaju aorist i imperfekt, jer zahtijevaju pisanje manje slovnih znakova negoli složeni glagoli. Tko ono reče da je “aorist neprirodan” i zastario? i da je književni jezik “slabo razumljiv”?)
I ponovno, Biblija je napisana tako da u sebi sadrži rječnik i tumačenje. Dobar primjer toga je upravo u proslovu Ivanova evanđelja. Kao prvo, imenica “Riječ” otisnuta je velikim početnim slovom (u izvorniku joj prethodi ho, određeni član), što govori da se ne radi o izgovorenoj riječi, nego o misaonom (apstraktnom) pojmu ili osobi. Budući da imperfekt glagola biti (bijaše) ne određuje rod te riječi, uopće nije potrebno ispred nje umetati zamjenicu on (ili imenicu Krist), jer je inteligentnom čitatelju jasno ili već sluti o kome je riječ. Osim toga, rod imenice “Riječ” već je u prvome retku određen izjavom “Riječ bijaše Bog”; što bi, zamijene li se imenice “Riječ” i “Bog” zamjenicama (naravno, u hrvatskom jeziku), glasilo: “Ona bijaše On”. U drugome retku slijedi “on ... bijaše s Bogom” pa bi čitatelj već trebao znati da je “on” Riječ i da je muškoga roda. No nije li to nekome jasno, kada za nekoliko trenutaka dođe do četrnaestoga retka u njemu nalazi savršenu potvrdu da je “Riječ” Gospodin Isus Krist: “I postade Riječ tijelom i prebivaše među nama; i promatrasmo slavu njegovu, slavu kao u jedinorođenoga od Oca, punog milosti i istine” (GBV).
I ponovno, u izdanju Stabla života umetanjem zamjenice ili imenice muškoga roda u Ivanu 1,1 podcjenjuje se čitatelja, zanemaruju se i ne poštuju gramatička pravila te poništava točnost Božje riječi. Osim toga, bilo je potrebno umetnuti šest zareza (premda u izvorniku nema nijednoga); a trebalo bi umetnuti i sedmi nakon “bio je s Bogom”, jer nejasno je što treba značiti “bio je s Bogom i on”: 1 U početku je bio on, Riječ, i on, Riječ, bio je s Bogom i on, Riječ, bio je Bog. 2 On je u početku bio s Bogom (TEL).
Kako je sve jednostavno prevede li se točno onako kako stoji u izvorniku:
1 U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom i Riječ bijaše Bog. 2 On u početku bijaše s Bogom (GBV).
Ivan Vrtarić
