1
1 Breme koje vidje prorok Habakuk.
2 O, GOSPODINE, dokle ću vapiti, a da ti ne čuješ! vikati ti o nasilju, a da ti ne spasiš!
3 Zašto mi opačinu pokazuješ i daješ mi da gledam nedaću? jer pljačka i nasilje su preda mnom: ima takvih koji raspiruju svađu i prepirku.
4 Zato je zakon obeskrijepljen, a pravo nikako da napreduje: jer zlikovac okružuje pravednika; stoga proizlazi pogrešna presuda.
5 Pogledajte među pogane i razmotrite, i čudom se čudite: jer ću u vaše dane učiniti djelo u koje nećete vjerovati, premda vam je o njemu rečeno.
6 Jer, evo, dižem Kaldejce, taj gorak i nagao narod, koji će proći svom širinom zemlje, da zaposjednu prebivališta koja nisu njihova.
7 Užasni su i zastrašujući: njihov sud i njihovo dostojanstvo proizlazit će od njih samih.
8 Konji su im hitriji od leopardâ i bjesniji negoli vuci večernji: konjanici će im se raširiti, konjanici njihovi izdaleka će stići; letjet će kao orao koji žuri jesti.
9 Svi će oni doći zbog nasilja: lica njihova će isušivati kao vjetar istočni, i kao pijesak će sužnje skupljati.
10 I izrugivat će se kraljevima, a knezovi će im na podsmjeh biti: rugat će se svakoj utvrdi; jer će prah nasipati i zauzeti je.
11 Tada će se njegov um promijeniti pa će prijeći mjeru i sagriješiti pripisujući tu svoju snagu svome bogu.
12 Nisi li ti od vječnosti, GOSPODINE, Bože moj, Sveče moj? Nećemo umrijeti. Ti si ih, GOSPODINE, za osudu odredio; i ti si ih, Bože silni, za popravljanje postavio.
13 Prečiste su oči tvoje da bi zlo gledale, i ne možeš ti opačinu promatrati: zašto gledaš na one koji postupaju izdajnički i susprežeš jezik svoj kada zlikovac pravednijega od sebe proždire?
14 I činiš ljude da su kao ribe morske, kao gmizavci koji nemaju vladara nad sobom?
15 Sve ih izvlače udicom, love ih u mrežu svoju i u svoju potegaču sabiru: stoga se vesele i raduju.
16 Zbog toga oni svojoj mreži žrtvuju i pale tamjan svojoj potegači; jer zbog njih je mastan njihov dio i hrana njihova obilna.
17 Hoće li oni, stoga, prazniti svoju mrežu i ne štedjeti narode od toga da ih neprestano kolju?
2
1 Na stražu ću svoju stati, na kulu se postaviti, i motriti da vidim što će mi on reći, i što da mu odgovorim kada budem ukoren.
2 I odgovori mi GOSPODIN i reče: “Zapiši viđenje i učini ga razumljivim na pločama, da može trčati onaj tko to čita.
3 Jer je to viđenje za određeno vrijeme, ali će na posljetku govoriti, i neće lagati: ako se i otegne, čekaj na nj; jer će svakako doći, neće zakasniti.
4 Gle, duša onoga tko se uznosi nije pravedna u njemu, a pravednik će živjeti po svojoj vjeri.”
5 Jest, budući da on s vinom griješi, ohol je čovjek i ne drži se doma, svoju želju kao pakao uvećava i kao smrt je, i ne može se nasititi, nego okuplja k sebi sve narode i gomila k sebi sav narod.
6 Neće li svi oni protiv njega podići uzrečicu, i protiv njega podrugljivu izreku, te govoriti: “Jao onome koji uvećava ono što nije njegovo! Dokle? I onome koji se opterećuje debelom ilovačom!”
7 Neće li iznenada ustati oni koji će te izgristi, i probuditi se oni koji će te mučiti, i ti ćeš im plijenom biti?
8 Budući da si oplijenio mnoge narode, sav ostatak narodâ oplijenit će tebe; zbog ljudske krvi i zbog nasilja zemlje, grada i svih koji u njemu prebivaju.
9 Jao onome tko zlom pohlepom hlepi za svoju kuću, da na visini svoje gnijezdo savije i bude izbavljen od snage zla!
10 Sramotu si savjetovao kući svojoj zatirući narod mnogi i protiv svoje duše si sagriješio.
11 Jer će iz zida kamen vikati i greda iz građe će mu odgovarati.
12 Jao onome tko grad krvlju gradi i nepravdom grad utvrđuje!
13 Nije li, gle, od GOSPODINA nad vojskama to da će se narodi u samome ognju truditi, i ljudi se nizašto mučiti?
14 Jer će zemlja biti ispunjena poznavanjem slave GOSPODINOVE kao što vode prekrivaju more.
15 Jao onome tko svome bližnjemu daje piti: pružaš mu svoju bocu te i njega opijaš da bi gledao njihovu golotinju!
16 Ispunjen si sramotom umjesto slave: pij i ti, i neka ti pretkožica bude nepokrivena; čaša iz GOSPODINOVE desnice k tebi će se okrenuti, a na tvojoj će slavi biti sramotna bljuvotina.
17 Jer će te nasilje Libanona prekriti, i uništenje zvjeradi koje ih je uplašilo, zbog krvi ljudske i zbog nasilja zemlje, grada i svih onih koji u njemu prebivaju.
18 Kakva li je korist od klesana lika što ga je isklesao njegov tvorac; lijevana lika i učitelja laži? u kojega se pouzdaje tvorac svoga djela da bi izrađivao nijeme idole.
19 Jao onome tko drvetu govori: “Probudi se”; nijemu kamenu: “Ustani, poučavat će!” Evo, obložen je zlatom i srebrom, a u njemu uopće nema daha, u svoj njegovoj nutrini.
20 Ali GOSPODIN je u svome svetome hramu: neka pred njim šuti sva zemlja.
3
1 Molitva proroka Habakuka na šigajone:
2 GOSPODINE, čuh govor tvoj i uplaših se: GOSPODINE, oživi djelo svoje usred godina, usred godina obznani; u gnjevu se spomeni milosrđa.
3 Bog dođe iz Temana, i Sveti s planine Paran. Selah. Njegova slava nebesa prekrivaše i zemlja bijaše puna hvale njegove.
4 Sjaj mu bijaše poput svjetlosti; iz ruke njegove rogovi izbijahu: ondje bijaše skrovište snage njegove.
5 Pred njim je kuga išla, a uz njegova stopala užareno ugljevlje.
6 On stade i zemlju izmjeri: on pogleda, i razdvoji narode; i rasuše se vječne planine, poniknuše neprolazni bregovi: putovi su njegovi vječni.
7 Vidjeh šatore kušanske u nevolji: tresli su se zastori zemlje Midijanske.
8 Zar se na rijeke razljutio GOSPODIN? Bijaše li srdžba tvoja protiv rijeka? Jesi li se protiv mora razgnjevio da si na svojim konjima jahao i na svojim kolima spasenja?
9 Lûk tvoj bijaše posve ogoljen, prema zakletvama plemenima, to jest tvojoj riječi. Selah. Zemlju si rijekama raskolio.
10 Planine te vidješe i zadrhtaše; povodanj oteče: dubina pusti glas svoj i ruke svoje uvis podiže.
11 Sunce i mjesec stajahu mirno u svome prebivalištu: pri svjetlosti tvojih strijela krenuše i na sjaj tvoga blještavoga koplja.
12 Zemljom si u gnjevu koračao, neznabošce si u srdžbi mlatio.
13 Izišao si za spasenje svoga naroda, i to za spasenje sa svojim pomazanikom; ranio si glavara iz doma zlikovčeva, razotkrivši temelj sve do vrata. Selah.
14 Njegovim si štapovima probio glavara sela njegovih: izišli su kao vihor da me rasprše; radost njihova bijaše potajno proždirati uboga.
15 Gazio si kroz more sa svojim konjima, kroz bujicu velikih voda.
16 Kada sam čuo, potresla mi se utroba; na taj glas usne mi zadrhtaše: trulež uđe u moje kosti, i stresoh se u sebi, da mogu počinuti u dan nevolje; kada on uzađe k narodu navalit će na njih sa svojim vojskama.
17 Jer smokva neće cvasti, niti će na trsju biti ploda; izjalovit će se trud oko masline, a polja neće donositi hrane; stado će biti istrijebljeno iz tora i neće biti goveda u stajama.
18 No ja ću se veseliti u GOSPODINU, radovat ću se u Bogu spasenja svojega.
19 GOSPODIN Bog je moja snaga, on će moje noge učiniti poput košutinih, on će mi dati da se uspinjem po svojim uzvišicama. Zborovođi, na mojim žičanim glazbalima.
